Melita/Drugi dio/III
| ← II | Melita — Drugi dio - III. autor: Josip Eugen Tomić |
IV → |
Branimir je strpljivo podnosio svoj progon iz bračne sveze. Radio je marljivo u novčanim zavodima gdje je bio članom upravnoga vijeća, pregledavao s najvećom točnošću knjige o svojim poslovima i poduzećima, pravio si bilješke i sastavljao bilance, dopisivao skoro dnevice s upraviteljem ekonomije u Orlovcu i obavješćivao se o grofičinu stanju. Izvještaji upravitelja o toj stvari nisu nimalo povoljno glasili. Upravitelj je javljao da grofica nikamo ne izlazi, da trpi često velike boli, a i razdraženost živaca da nije mnogo popustila.
Osim liječnika, koji je kućnu tajnu savjesno čuvao, nije nitko drugi znao za uzrok s kojega mladi supruzi, tek što su nekoliko mjeseci zajednički sproveli u braku, sada rastavljeno živu. Ni grofu Slavomiru nije Branimir povjerio tu porodičnu tajnu. Ako bi ga koji bliži znanac upitao zašto i grofica nije uza nj u Zagrebu, Branimir bi spomenuo stanje u kom se sada nalazi. - Tašta je, do skrajnosti tašta - govorio bi tada načinom koji je morao da uvjeri drugoga, pa želi da je u njezinu stanju nitko ne vidi. A kada već hoće da samuje, onda je bolje da boravi na ladanju, u lijepoj prirodi i čistom zraku negoli u gradu. Tako je sama odlučila, a ja mislim da je ta njezina odluka dobra.
Nitko nije imao povoda da sumnja u Branimirove riječi, jer je sve što je kazao bilo posve vjerojatno i razložno. Bilo je baš nastalo ljeto kada sav imućniji svijet bježi iz grada u razna ljetovališta. Stoga je svatko nalazio da je posve naravno što grofica boravi na krasnom posjedu svoga muža u Orlovcu.
Uz ine svoje poslove nije Branimir ni na Delidvor zaboravio. Kada je prvi put onamo došao, jedva je prepoznao svoga tasta. Počeo si je, naime, prije mjesec dana bojadisati svoju progrušanu kosu i brkove koji su još sjeđi bili. Izgledao je, dakako, mlađi, ali za onoga koji ga je prije poznavao bijaše on sada komična pojava. Grofica Ana koja je redovito odobravala sve što njezin Orfeo radi, odobravala je i tu njegovu taštinu veleći da je svaki čovjek dužan prikazati se svijetu u što prijatnijoj slici bilo kojim sredstvom. Sebe je, dakako, iznimala od toga pravila, jer ona je živjela po posebnim svojim načelima društvenoga života.
Grof Orfeo nije se bez razloga stao ovako uljepšavati. Grofici Ani bijaše užasno dosadno otkada je Melita iz kuće otišla i ona ostala sama s Orfeom. On si je umio kratiti vrijeme kao i dosele. Pohađao je obližnje susjede, svaki čas otputovao u Zagreb Grac ili Beč, a ona bi slaba, boležljiva, a uz to neutješna, budući bez djece, kunjala u svom naslonjaču i mislila na sudbinu svoje kćeri i sina. Pokušala je više puta da čita, ali su je oči izdale, a ako je čitala na svoj starinski zornik, od napora bi je oči brzo zaboljele i ona je morala prestati da čita.
Kada se je toga radi potužila Orfeu, on se je začudo odmah dosjetio sredstvu koje je kadro tu pomoći.
- Ta to je najlakša stvar, ma chere - reče on, - ja ću odmah skočiti u Beč i dovesti ću ti naobraženu djevojku koja će ti biti drugarica i koja će ti čitati.
- Ah, kako si ljubezan! - reče ganuto grofica. - Ja zbilja sada trebam drugaricu...
Orfeo otputovao je odmah sutradan u Beč i vratio se za nekoliko dana s ljepušnom crnomanjastom djevojkom koja mu je u jednoj izvjestionici za guvernante preporučena bila. Govorila je više jezika, a pošto je svršila ženski licej u Beču, bila je i prilično upućena u raznim naukama koje su nužne za takozvanu salonsku naobrazbu. Bila je uz to živa temperamenta i razgovorna. Grofu su rekli da je sirota vojničkoga časnika koji je prije više godina umro. Svjedodžba o dosadanjem svom zanimanju nije imala, a kad je grof Orfeo pitao za njih, rekla mu je da je slučajem sve svoje svjedožbe, izim školskih, izgubila. Orfeo, kao u svem površan, nije mario da to dalje ispituje. On je povjerovao djevojci koja mu se je na prvi mah svidjela.
Međutim bijaše povijest gospođice Elze - tako se je imenom zvala - uistinu drugačija i mnogo zanimivija. Ona ne bijaše sirota vojničkoga časnika već dijete imućnih trgovačkih roditelja iz Sibinja u Erdelju. Otuda je prije pol godine pobjegla za jednim husarskim časnikom kada je premješten bio sa svojom pukovnijom u Beč. Njezini roditelji ne htjedoše već ni da čuju što o njoj, a mladi husarski natporučnik je napustio i svjetovao joj da se ogleda za kakvo mjesto. Bogat od kuće obećao je vlasnici izvjestionice za guvernante oveću nagradu ako nađe prihvatljivo mjesto za Elzu. Vlasnica zavoda preporučivala ju je mnogima, no bez uspjeha, jer je svaki tražio osobu koja je u uglednoj kojoj kući već namještena bila. Neki su dapače, koji su mnogo držali do Elzinih licejskih svjedodžba, pobliže se obavijestili glede njezine osobe i došli takvim stvarima u trag radi kojih o njezinu namještenju nije moglo biti govora. No Orfeo nije bio tako skrupulozan, kod njega je više odlučilo ljepušno lice mlade djevojke i koketno njezino ponašanje nego što drugo. Djevojka bijaše zadovoljna ponudom grofa Orfea, i oni su još isti dan otputovali iz Beča, ali su se zato tri dana zadržali u Gracu gdje su vrlo veselo živjeli i napokon stigli u Delidvor. Grofici se je začudo svidjela mlada djevojka koja se je naprama njoj tako ponizno, tako umiljato vladala. Elza je umjela mnogo toga pripovijedati o stvarima koje je učila ili o kojima je čitala, a grofica ju je s interesom slušala. Za promjenu čitala joj je decentne romane gospoje Marlittove koje je grof u Beču nabavio. Za toga čitanja znala bi starica slatko usnuti, a tada bi, dakako, Elza prestala čitati i potražila grofa da koji čas s njim veselo sprovede, a onda se opet vrati k svojoj "pagodi", kako je ona groficu nazivala.
Otkada je Elza došla u Delidvor, grof je uvijek bio na svom imanju i samo onda odilazio od kuće kada su ga silni poslovi kamo odazvali. No i tada se je brzo vratio. Grofica Ana bijaše sretna s tolike pažnje, jer je držala da to Orfeo nje radi čini, no susjedi njegovi tumačili su neobičan taj pojav inače.
Branimir je isti dan kada je došao u pohode svomu tastu u Delidvor, bio uvjeren da je istina ono što susjedi grofovi o njem i grofičinoj drugarici govore. Ono ljubezno i koketno ponašanje staroga ženara naprama mladoj djevojci i uzvratno njezin suviše slobodni i pouzdani način općenja s grofom bio mu je dovoljnim dokazom da među njima dvoma nije stvar čista. Poznavajući dobro veliku lakoumnost svoga tasta u ovakvim stvarima, on se je ozbiljno zabrinuo zbog te pustolovine. Bojao se je i nije se varao u tom da će grof skupo plaćati to svoje ljubovanje s prevejanom i moralno nevaljalom djevojkom. Njemu je vazda bilo na umu da li će grof ispuniti svoje obveze naprama banki. Kod njega moglo se je vrlo lako dogoditi da novce što ih ubere iz svoga gospodarstva potroši na tu lakoumnu djevojku. On je odlučio da će na to pripaziti i, ako bude moguće, tu drugaricu što prije otpremiti iz Delidvora.
Grofica primila je hladno kao obično svoga zeta. Ona se nikako nije mogla sprijateljiti s idejom da je taj plebejac muž njezine Melite, te ponosite boljarice. Teškom mukom puštala se s njim u razgovor, a pri tom je dobro pazila da ne govori izravno njegovoj osobi. Branimir je doduše svojoj punici, premda je to ona mrkim licem primala, govorio "ti", no iz njezinih usta nije čuo ni "ti", ni "vi". Ona je govorila mimo njegove osobe, u množini, neopredijeljeno, no ipak tako da je on dobro znao koje se pitanje ili koja opaska njega tiče.
- Lijepo da se opet vidimo! - rekla mu ona glasom kao da je mrzi govoriti. - Kako je mojoj kćeri?
- Bolesna je... Moj upravitelj mi piše da je bolesna, još uvijek vrlo razdražena.
- A Meli ništa ne piše?
- Meni ništa.
- Ja sam dobila dva lista od nje... kratka, ali strašna.
- Moguće... Njezina je bolest u mozgu.
- Ne, ne! - počela se žestiti grofica uzvišenijim glasom koji se je stao lamati u kašlju. - Ona je nesretna, vrlo nesretna!... Njezina je bolest u srcu.
- To mi nije znano... Liječnik koga sam prizvao, stavio je drugačiju dijagnozu.
- Ah, liječnici!... Što znadu ti!... Moje dijete, moje ubogo dijete nije mi laž pisalo.
- Žao mi je da joj pomoći ne mogu... Meli neće moje pomoći, ona me je dapače prisilila da se udaljim iz Orlovca.
- Po tom se vidi da je nesretna... ono što sam rekla...
- Draga maman - izjavi sada Rudnić bolno, ali energično - ja činim sve da je usrećim... ja nisam kriv...
Grofici bijaše već na jeziku da mu kaže kako njih dvoje nisu jedno za drugo stvoreni, kadli uniđe grof Orfeo žurnim korakom i veoma uzbuđen.
- Pomislite samo tko je došao? - vikaše grof žestoko gestikulirajući.
Branimir i grofica čekahu da grof sam odgovori na to svoje pitanje.
- On je tu... Artur!...
Grofici preleti blažen smiješak licem i ona pokuša da ustane, ali je grof zaustavi.
- Kamo ćeš? - okosnu se na nju zlovoljno.
- Bože moj, da ga vidim, da ga pozdravim!
- Ostaj samo lijepo sjedeći... Dosta ćeš ga rano vidjeti... Taj nije došao bez razloga... Opet novci! Ja se ne varam...
Grof se je sve više žestio jer je mislio na se i na svoje potrebe i na banku, ovrhovoditelja i Elzu.
Uto se čuo već bučni zveket teške husarske sablje i obijesni glas mladoga grofa koji se je slučajno našao u pobočnoj sobi s Elzom.
- Tko ste vi, lijepa moja?
- Drugarica milostive grofice! - odgovori veseo glasić!
- A tko vas je našao?
- Gospodin grof.
- Moj papa, o, taj ima dobar ukus!... Vi ste dražestan stvor, moja draga! Kako se zovete?
- Elza.
- Vi mi se vanredno sviđate!
S tim lakoumnim govorom stupio je Artur u sobu gdje su na nj čekali grofica, grof i Branimir. Svi su čuli što je govorio. Branimir je osjetio da mu krv navire u lice. On se je pristranio k prozoru jer mu je bio mrzak susretaj s mladićem koji je već sada imao u sebi sve uvjete moralne propalice.
Grof je gorio od ljutine, a grofica se je samo blaženo smiješila. Ona kao da nije čula ili nije razumjela Arturova razgovora s Elzom. - Dobar dan, papa; dobar dan, maman... A gle, i moj dragi šura je ovdje... Servus, Brani (tako je on po svom ukusu zvao Branimira) ... pozdravljao je Artur prisutne stupivši u sobu. Zatim pogleda oca. Grof se je držao hladno, mrko.
- Ali, papa, zašto se držiš tako mrko?
- Jer me plaši tvoj nenadani dolazak! - reče strogo grof.
- Ah, kako ti dobro naslućuješ - smijao se lakoumno Artur. - Ti se uvijek plašiš kad ja trebam novaca.
- Novaca?... O moj dragi, i ja ih trebam, silno trebam, a ne znam otkle ću ih uzeti... Ovaj put si zlo pogodio k meni.
- Ali ovaj put nema šale, aut... aut... Ako ne platim na rok, moram kvitirati.
- Tomu ionako nećeš izbjeći!... Neka bude slobodno: aut... aut...
- Radi bagatele od kakvih sedam tisuća forinti...
- To je u sadanje vrijeme velik novac... Ja ga nemam - reče otresito grof i zlovoljno sjede u naslonjač do grofice.
- Ali, dragi Orfeo - progovori grofica svojim tihim i mirnim glasom kao da se radi o kakvoj trici radi koje se nije vrijedno uzrujavati - sada je baš žetva, a žito ima prilično dobru cijenu, pa i seljaci plaćaju baš sada zakupninu za livade. Unići će dosta novaca... možebiti bi se dalo...
- A porez, a banka? - stao se žestiti grof. - Ne platim li točno, moglo bi doći do prodaje imanja. A onda, što će da bude od nas dvoje starih?... Naš mili sin - produlji grof razdraženim tonom - ne misli na to... On troši i rasipa novac, da se to već podnositi ne može.
Sada se je i Artur malko razljutio.
- U mojim godinama nisi ni ti bio bolji!... Zar ne, maman? - reče Artur bez ikaka obzira.
- Ne, ne... Papa je bio ipak bolji, drago dijete! - uze grofica u obranu svoga Orfea, no ipak tako da miloga sinčića ne uvrijedi. - Papa nije toliko novaca dobivao kao što ti... Ali i ti ćeš manje trošiti (nije htjela izustiti riječi "popraviti se", koje su joj na jeziku bile), zar ne?... Ah, Bože moj!... Mladost je mladost... a čovjek samo jedanput živi...
- Čuješ li, papa kako maman pametno govori! Čovjek samo jedanput živi - govorio je Artur prema grofu kao da mu se ruga.
- Svaki neka živi - odvrati grof - kako može, a ti bi rado živjeti kako ne možeš... To pak ne ide i tomu mora biti kraj!
- Neka bude kada do toga dođe... Ali sada se o tom ne radi, već o novcima koje trebam i koje moram imati.
- Samo ne od mene - branio se energički grof.
- Ja ću ih drugdje potražiti... Ali da mogu dalje otputovati, morat ćeš mi dati koju stotinu na put... Putujem sutra zorom. Grofica se je pobojala da Artur ne bi u Branimira potražio novaca, pa zato, kada su njih dvoje bili nasamo, opemenula ga da toga zaboga ne čini jer bi to bilo poniženje za njih da primaju novac od njega kao neku milost.
- Ne, na to nisam ni mislio - uvjeravaše Artur groficu. U riječima mladoga grofa bijaše istine utoliko da se on nije ufao zatražiti potrebiti novac u Branimira jer mu je dugovao tisuću forinti još od onda kadno je njega i sestru pratio do Trsta na njihovu svadbenom putovanju. Grofica je dakle bila u velikoj bludnji glede aristokratskoga ponosa svojega sina.
Artur se je istoga dana poslije večere oprostio sa svima da može sutra rano otputovati. Kamo putuje, toga nije htio da kaže, a Orfeo je bio uvjeren da ide potražiti markezicu Savignon ne bi li u nje našao pomoći.
Sutradan je bilo kišovito vrijeme, a grofica Ana, a tako i grof Orfeo, spavali su neobično dugo, svako u svojim odajama. Oko podne tek pozvoni grofica svojoj sobarici koja je već odavna čekala na glas zvonca.
- Je li već kasno? - upita grofica.
- Odmah će biti podne, vaša milosti!
- Što radi Elza?
- Elza je otputovala, vaša milosti!
- Otputovala? - začudi se grofica. - A kamo? Bez moga znanja!
- Jutros odvezla se je s mladim milostivim gospodinom.
- Jamačno je tako odredio gospodin grof? - reče grofica očito uznemirena.
- Ne znam, vaša milosti!... Gospodična je uzela sve svoje stvari sa sobom.
Grofica se još više začudi.
- Ti si to vidjela?
- Jest, vaša milosti!... Isti onaj kovčeg s kojim je amo došla.
- To ne pojmim... A kako su sjedili? - upita grofica, jer to je bilo osobito važno po njezinim nazorima.
- Jedno uz drugo, na zadnjem sjedalu.
- Nemoguće! - uskliknu grofica s najvećim negodovanjem. - Kako se je usudila sjesti do mladoga grofa?
Sobarica kao obično služinčad u ovakvim zgodama nije mogla da obuzda svoje zlobe naprama staroj gospođi. Opazivši kako se ova ljuti, iskiti stvar do kraja.
- Milostivi mladi gospodin - pričala dalje sobarica - učinio joj je mjesto do sebe, obdesnu, i vašim pledom omotao noge sebi i njoj... Bio je vanredno ljubezan s njom, a ona se je neprestano veselo smijala.
- Nije li rekla kad će se vratiti?
- Ništa, vaša milosti?... Ja mislim - dodade tiho da se jedva čulo - da se gospodična i neće više vratiti.
Ovaj razgovor među groficom i sobaricom trajao je dok je ova svoju gospodaricu oblačila.
- Svrši brže... žurno! - žurkala je grofica u najvećoj nestrpljivosti. - Ja moram odmah govoriti s milostivim gospodinom.
Čim je gotova bila, požuri se grofica, koliko je dopuštala njezina slabost, u grofove odaje. Sada nije pazila na lagani, dostojanstveni tempo u svom hodu, htjela je da što prije govori sa svojim mužem. Unišla je ni ne pokucavši na vratima, i našla grofa u važnom poslu. Upravo je bojadisao i redio svoju kosu i brkove.
- Oprosti da te smetam, ali je stvar o kojoj se radi vrlo hitna i vrlo neugodna.
- Što se je dogodilo? - upita zabrinuto grof. Odmah je pomislio na Artura.
- Pomisli, molim te, Elza je jutros otputovala.
- Otputovala? - ponovi grof i problijedi. - Kamo, zašto?
- Odvezla se s Arturom. - I grofica ispriča Orfeju sve što je od sobarice čula o toj zgodi.
- Ona je pobjegla s njim! - reče gnjevno grof saslušavši pričanje grofičino.
- Besramnica! - primijeti grofica.
- On ju je zaveo, on je svemu tomu kriv... Ona je mlado, neiskusno djevojče koje ne zna što radi, - vikaše grof kao mahnit. - Gdje ću naći opet za te tako izvrsnu djevojku?
- Zaboga, umiri se! Možda će se vratiti - mirila ga grofica.
- Ona bi to sigurno učinila, ali on joj neće dopustiti. Ali stani, ja znam što ću učiniti. Dat ću odmah zapreći i idem za njima u potjeru.
- Gdje su već oni! - primijeti grofica.
- Ja ću ih stići, ja ih moram naći. Gdje je Branimir? - I grof pozvoni vrlo žestoko, na što sobar grofov brzo stupi u sobu. - Reci gospodinu Rudniću da ga molim neka se potrudi do mene.
Grofica nije htjela da bude prisutna dok će grof s Branimirom o toj stvari razgovarati. Njoj bi milije bilo da njezin zet ne sazna ništa o toj zgodi. No ta zgoda nije bila sada već nikakva tajna, i Branimir će dosta rano saznati za nju ako već nije saznao. On je cijelo prijepodne u pisarni grofovoj primao od seljaka zakupninu za livade i ubrao taj dan oko šest tisuća forinti, izdao potvrdu seljacima o uplati i otpravio ih doma. O bijegu Elzinu s Arturom nije dosele ništa čuo, a ono dvoje otputovalo je iz Delidvora vrlo rano dok je on još počivao. Bio je stoga vrlo iznenađen kada mu je grof, dršćući od uzbuđenosti, ispričao cio događaj. Grof je bio razjaren, ali iz te jarosti provirivala je i neka tuga. Nema sumnje da je grof žalio za pobjeglom djevojkom. Branimir je to dobro primijetio, pa koliko ga je zlovoljila bezočna lakoumnost Arturova, toliko se je u sebi radovao da je tim slučajem nestalo iz Delidvora osobe koja bi mogla još veće zlo svaliti na grofovsku porodicu.
- Što, dakle, kaniš učiniti, papa? - pitaše Branimir grofa pošto je ovaj svršio svoje pričanje...
- Idem za njima u potjeru... Ti mi budi u pomoć!
- A ja mislim da je najpametnije pustiti ih da idu kamo hoće.
- Ali moja reputacija? Mogu li dopustiti da svijet govori da je drugarica moje supruge pobjegla s mojim sinom ili, što je još gore, da je moj sin ugrabio tu djevojku?
- Ako je ne nađemo?
- Eh, onda je što drugo; onda ću morati mirno šutjeti, ma govorio svijet što ga volja. Ali, ako ih stignem, ja ću djevojku dovesti natrag, makar silom.
- To ti ne smiješ učiniti, papa! - reče odlučno Branimir.
- A zašto, zašto? - pitaše grof tiho i bez rogobora kao da se boji čuti odgovor.
- Ljudi koješta govore.
- O meni? Ha, ha! Jamačno da je ona mala bjegunica moja milosnica... Ali svijet je opak, a njegov govor laž.
- Taj govor je općenit - primijeti Branimir ne davši se smesti.
- Pa napokon - reče grof s lakoumnošću koja je prirodnim putem prešla na Artura - kada bi i istina bila što svijet govori, bit će manje bruke ako djevojku natrag dovedem nego da se raširi glas da je pobjegla s mojim sinom.
Grof je mogao imati donekle pravo, ali Branimir je imao na umu još nešto drugo što nije htio da spomene svomu tastu. Imao je suviše, ako ne štovanja, to bar obzira sa starijim čovjekom, da je svoje bojazni zadržao za se. Branimir je sumnjao da grof na tu djevojku izdaje mnogo novaca, a ta njegova sumnja pokazala se baš danas vrlo vjerojatnom. Iz zakupnih knjižica koje su mu danas donijeli seljaci zakupnici, uvjerio se Branimir da je grof od mnogih zakupnika uzeo već unaprijed novaca na račun zakupnine, što je u knjižici svakomu i potvrdio. Izneslo je to nekoliko tisuća, a sve te pretplate padale su u vrijeme otkada je Elza došla u Delidvor. Bila je stvar vrlo sumnjiva, no od koga da sazna istinu? Grof je oprezno u tom postupao. Nije joj kupovao haljina što bi moglo u oči pasti, a skupocjene nakite svake vrsti kojima ju je svaki čas iznenađivao, zabranio joj nositi u Delidvoru. I gotova novca dobivala je od njega po želji, u čem je pokazivala upravo bezočnu nezasitnost. Taj novac metala je ona na stranu za buduće možda crne dane, kako je prevejanka govorila, a da ta glavnica bude što veća, izmamila je od zaluđenoga starca u času slabosti dvije posljednje zadužnice regalne odštete što ih je imao. Svaka je glasila na jednu tisuću forinti. U ovom kobnom času sve je to i grofu na um palo i on bijaše ogorčen i rastužen s tolike nezahvalnosti ove mlade djevojke koje kraj svega toga nije mogao da pregori, pa bi je objeručke opet primio i u svoj dvor poveo samo da je gdje nađe.
- Što, dakle, da se učini? - pitaše ponovno Branimir vidjevši da sada ne može ništa opraviti sa zaluđenim starim čovjekom. - Mi ćemo za njima! Odmah sada! Ja te lijepo molim da me pratiš. Ta ti si tako plemenita duša!
Branimir se je morao nasmiješiti na te riječi premda mu nije bilo do smijeha.
- Kada želiš, idem, premda nisam sporazuman s tvojom osnovom.
Grof je bio i s tom pasivnom spremnošću zadovoljan. Odredi da se odmah prostre za doručak, a drugi kočijaš ("paradni" je bio odvezao mladoga grofa) da odmah zaprene. Za pol ure krenu njih dvojica iz Delidvora, a grof zapovjedi kočijašu da vozi do prve željezničke stanice do koje je trebalo dvije ure dobre vožnje.
Putem sastaše se s "paradnim" koji je oštro tjerao konje. Opazivši poznate karuce svoga gospodara, počeo je laganije voziti i sabirati se. Bio je još supijan i mamuran. Od mladoga grofa dobio je zato što je brzo vozio dobru napojnicu za koju se je "paradni" tako napio da je pet ura kao zaklan spavao. Kada se je probudio, vidio je da sunce na podne stoji i on se sada požurio da što prije kući stigne.
Grof je odmah opazio da mu glavni kočijaš do koga je mnogo držao nije trijezan. Visoki klobuk sjedio mu nahero na glavi, kosa ispod njega bijaše neuredna i razbarušena, a oči mutne i nesigurne. Kada je progovorio, opazilo se da mu se i jezik plete.
- Kamo je otputovao mladi grof? - upita Orfeo "paradnoga", davši zaustaviti svoje karuce tik njegovih. Uz to primijeti Branimiru:
- Gledaj samo kako taj lopov izgleda!
- Ne znam, vaša milosti! - odgovori "paradni" pletući jezikom.
- U Zagreb ili u Zidani Most? - viknu na nj grof.
- Ne znam, vaša milosti - mucao je jadni sluga naprežući svu snagu svoga slomljenoga jezika. - Mene je milostivi gospodin odmah otpravio u mjesto gdje sam konje hranio.
- Pet ura! Je li... Pijano marše! Canaille!... Pazi da mi konji i karuce zdravo kući dođu!
Grofova kola krenu dalje, a "paradni" zlovoljan potjera živo konje čim je zaokrenuo za okuku jednoga brijega gdje ga gospodar njegov nije već mogao vidjeti.
Došavši na stanicu, želio je grof da govori sa samim glavarom stanice. Željeznički sluga reče gospodinu grofu da glavar spava i da ga u to vrijeme nitko ne smije buniti.
- Odnesi mu samo moju kartu, on će već ustati! - I grof pruži kartu službeniku, no ovaj diže ruke u zrak i stupi korak natrag.
- Ja se ne ufam, vaša grofovska milosti!
- Pa ću pokušati sam! - reče grof ljutito, a službenik željeznički izgubi se nekamo isti čas. Branimir je doduše odgovarao grofa neka ne budi glavara jer da željeznički činovnici zbog noćne službe trebaju po danu počinka, no to nije koristilo. Grof pođe do ulaznih vrata glavareva stana i pokuša unići. Vrata bijahu zatvorena. On pokuca jedanput, drugi put i treći put sve jače i jače. Na treće kucanje javi se iznutra osoran očito srdit glas.
- Tko je?
- Grof Armano moli samo na čas! - oglasi se Orfeo ljubeznim, skoro prosećim glasom.
Unutri u sobi čulo se je mrmljanje ljuta čovjeka koga su smetali u nevrijeme. Za nekoliko časova otključaju se vrata i odebeo čovjek, modra lica, izađe s mrkim licem na hodnik. Nije mu bilo ni na kraj pameti da ponudi grofu, koga je dobro poznavao, neka bi unišao u sobu.
- Čim mogu služiti? - upita ne baš uljudno glavar stanice zalupivši za sobom vrata od sobe.
- Izvinite da sam smetao - reče grof vrlo uljudno - ali stvar je za me vrlo važna... Želio bih znati kamo je moj sin danas odovud otputovao: u Zagreb ili u Zidani Most?
Glavar stanice pogleda nekako čudno grofa.
- Vaš gospodin sin? Nemam sreće poznavati mladoga grofa.
- Bio je u husarskoj uniformi.
- Ne mogu se sjetiti... Bila je danas velika navala na stanici... U blizini slavile su se zaruke kćeri jednoga vlastelina s domobranskim časnikom... Bilo je tu nekoliko oficira, a ja nisam dospio da studiram njihove odore.
Ovaj ne baš uljudni odgovor ozlovoljio je grofa.
- Ah, tako! Onda izvinite! - I okrenu leđa glavaru.
Ovaj međutim nije ostao dužan grofu nego je naprosto ne rekavši ni riječi, unišao u sobu i opet zalupio za sobom vrata u kojima je dva puta silovito ključ okrenuo.
Branimir je pred stanicom čekao svoga tasta.
- Dakle? - zapita kratko.
- Ne zna ništa. Neuslužan, surov čovjek!
Ta neizvjesnost na koju je stranu krenuo Artur oteščala je vrlo potragu za bjeguncima. Njih dvojica morala su se sporazumjeti kako će dalje raditi. Artur je mogao po grofovu sudu otići samo u Zagreb ili u Trst gdje se je sada nalazila markezica. Da Branimir putuje u Trst, toga grof nije mogao zahtijevati od svoga zeta koga su silni poslovi odazivali u Zagreb. Dogovore se stoga tako da će grof večernjim vlakom s iste stanice otputovati prema Trstu, a Branimir na grofovim karucama odmah dalje u Zagreb gdje će potražiti mladi pustolovni par.
- Samo te molim - govorio je grof svomu zetu mekanim, toplim glasom - ako ih nađeš, udesi tako da se djevojka odmah vrati u Delidvor. Ja sam to obećao grofici, i ona je jedva čeka jer se je obikla na nju... Obećaješ li mi to? - Pri tom je grof čvrstim pogledom gledao u oči svomu zetu kao da hoće proniknuti u njegove misli.
Branimir se našao u neprilici za zgodan odgovor. Ono što je grof od njega tražio nije on po svojim čistim načelima mogao obećati, a lagati nije bio kadar. U zadnji čas nije ga ipak ražaliti htio i dade mu izbjegavajući odgovor.
- Ti znaš da mi je uvijek ugodno bilo ako sam mogao ispuniti koju tvoju želju.
Taj odgovor nije se jako svidio grofu. Branimir će naći kakav mu god razlog s kojega nije mogao ispuniti tastovu želju. Elzino ponašanje moglo mu je u tom pogledu svaki čas poslužiti. Tako je sudio grof o odgovoru svoga zeta, ali nije ništa rekao.
Nezadovoljan, skoro zabrinut, oprosti se sa zetom koji je morao odmah krenuti u Zagreb ako je htio da uđe u trag bjeguncima.