Mefistov zvuk

← Naslovnica

Mefistov zvuk autor: Antun Gustav Matoš

Izdahnula je, ko što ruže mru,

U prvom djevojaštvu, još šiparica,

Na crnu čohu pade doma carica

I smješka mi se toplo, ko u snu.

Ah, kob je krvnik ćudljiv, glup i gluh,

No čemu plač i prkos? Naša Marica

U majskoj dobi umre kao starica

I ostavi nam tugu, drugu zlu.

O, zašto, zašto nevin vazda mre i strada,

O, zašto, zašto leži mrtvo lane ovo

I zašto, zašto vara ljubav, život, nada?

I dok u muci jaukah, leden glas mi kaza:

— Te misli već su stare: pesimizam, fraza

Banalnost tuđa. Brate, pitaj nešto novo.