Medvjed i lisica
| Medvjed i lisica autor: nepoznat |
Neka lisica pođe iz svog brloga, da štogod ulovi za svoj trbuh. Putem susretne medvjeda, kojega upita:
- Dokle ćeš ti to, striče?
- Idem u ono selo, što se eno tamo vidi jer su me pozvali, da im kolo vodim.
- Mogu li i ja s tobom? - upita ga lisica.
- Pa hajde, - rekne joj medvjed.
Oni dođu u selo, tu ih lijepo prime i dadu ima da jedu; ali njima bijaše to malo, pa odu u kuhinju i stanu tražiti po sudovima da što pojedu. To maje opaze, pa neka za sjekiru, a neka za bilju, te medvjeda i lisicu protjeraju iz sela. Oni su jednako bježali ne obazirući se i misleći da ih još jednako gone i tako u sami mrak dođu do jednog sela. Medvjed tad poviče:
- Oh, što sam izgladnio bježeći!
- Be, ako si ti, i ja sam, - reče mu lisica, - nego idi u selo, pa nam donesi jedno ulišće meda, a ju će te dotle ovdje čekati.
Medvjed ode u selo, ukrade jednu košnicu meda i donese ju lisici. Lisica mu reče:
- Mi ne ćemo ovoga meda sada jesti, nego je bolje da ga za sutra ostavimo.
Medvjed na to pristane, te legoše i zaspaše. Poslije nekog vremena lisica se probudi, jer joj je na um pao med, pa počne vikati:
- Šta je, šta je?
Medvjed se probudi na tu njezinu viku i upita je:
- Tko te to zove?
- Eno u selu rodila jedna žena, pa me zovu da budem baba, a ja ne znam, što bih joj ponijela?
- Pa ponesi joj malo meda iz one košnice, - rekne joj medvjed. Lisica ode tad do one košnice i pošto se najede meda vrati se natrag.
- Kako si djetetu ime nadjela? - upita je medvjed.
- Površina, - odgovori lisica i zaspaše.
Oko ponoći lisica se opet probudi, jer joj na um padne još meda, pa stane vikati:
- Šta je, šta je? - Medvjeda probudi ta njena vika, i upita je: - Tko te to opet zove?
- Eno u selu, - reče mu lisica, - porodila se druga jedna žena, pa me zovu da budem djetetu baba, a ja ne znam, šta bih joj ponijela?
- Ponesi joj malo onog meda, - reče joj medvjed. Lisica ode do košnice, te kad se najede meda, vrati se medvjedu.
- Kako si nadjela ime djetetu? - upita je on.
- Posredina, - reče mu lisica i leže da spava. Pred zoru lisica se opet probudi, jer joj na um padne, da dokrajči onaj med. Ona se digne i stane kao i prije vikati: - Šta je, šta je?
Medvjed se opet na to probudi i vikne joj ljutito: - Ama, tko te to opet zove?
- Eno u selu porodila se još jedna žena, pa me zovu, da budem baba djetetu, nego bih li joj ponijela malo onog meda?
- Pa ponesi! - naredi joj medvjed. Ona ode do košnice, te pojede ostatak meda i suviše ogrebe košnicu, pa se vrati medvjedu.
- Kako si tomu djetetu ime nadjela? upita je on.
- Pogrebljina, - odvrati mu lisica.
Kad bude sutradan, ali medvjed bijaše jako ogladnio, pa rekne lisici da donese košnicu s medom. Lisica ode i donese ju praznu. Medvjed, kad spazi da nema ni malo meda u košnici, poviče joj:
- Kamo med iz košnice?
- Ne znam ja, šta me pitaš? - odgovori mu lisica.
- Ti si ga pojela.
- Šta govoriš, kad nijesi vidio. Nisam ja, nego si ga ti pojeo, - rekne mu lisica i tako se posvade.
Medvjed pođe da lisicu razdere, a ona mu reče:
- Hajdemo ovamo, ima jedno pravdalo, pa ćemo vidjeti, tko je izio med?
Lisica dovede medvjeda do jednih gvožđa, koja je bila već prije opazila, pa će reći medvjedu:
- De se zakuni na ovome pravdalu, da nijesi izio meda.
On joj rekne: - De ti prva, pa ću ja onda!
Lisica tad digne svoju prednju desnu nogu i polako je spusti na gvožđa i sitno reče: - Nisam ja izjela meda, tako mi ovog pravdala!
Medvjed digne tad svoju nogu i krupno rekne ko medvjed:
- Nisam ni ja, tako mi ovog pravdala! pa lupi stopalom po gvožđima što igda mogaše. Kad htjede da izvadi nogu iz gvožđa, ali ne mogaše, jer mu je bijahu uhvatila. Kad to opazi lisica, trči od medvjeda i bježeći mu dovikne: - E, moj medo, zaludu, što ti je golema glava, kad u njoj pameti nejma.