Magla (Pariski paysage iz ulice La Roquette)
| ← Naslovnica | Magla (Pariski paysage iz ulice La Roquette) autor: Antun Gustav Matoš |
|
postumno objavljeno |
Magla je žutozelena, mračna, gorka i vlažna — kao da se duša apsentskog pijandure odšuljala iz otrovnog kabareta i kao da zijeva pijano na trotoaru blatne ulice ...
Čiča Pichard (Charles Rémy), drevna pijanica, vraća se u novi svoj stan iz kojega ga još nijedared ne baciše napolje. Naslanja se na zidove da ne posrne, i brblja sa svojom ljubavnicom Blanšom Dupuy, to jest sa samim sobom. Približivši se kućnom pragu, opazi odista staru svoju kokotu: naslonila, zalijepila se gotovo o desni ulazni zid.
— Blanšo, Blanšo!
Ni odgovora ... Ali to je njeno drsko, nepomično i osvetljivo oko, to je ona u surom, izderanom haljetku, sa crnim pamučnim rupcem oko vrata. To je Blanšina pepeljasta i bijela kosa. Ruke se ne vide, ali ruke su odostrag, ščepavši grčevito kaku debelu bocu ili željezne mašice za vatru ... I čiča Pichard (Charles Rémy) stane.
— Blanšo, Blanšo!
Ni mukajet.
— Ne nećkaj se, tvrda tikvo, misliš li da te se plašim? Ako sam pio, pio sam samo dvije noći, a ne sedam poput tebe. Pio sam za moj, ne za tvoj novac ... Što ćutiš, tvrda glavo? Nisam li ti ostavio na stolu novac za kruh, čorbu sa varivom, za duhan i za vino? Iako me zovete seljakom, imam dnevno četiri franka rente, a što imati vi; Gospođo? O, dosta ste me globili — šta ćutite?
Ni muka.
— Ali to je Blanša, to je njena marama, njena siva haljina, njena kosa progrušala kao bijeli snijeg na trotoarskom blatu. To je njeno oko: prgavo, nijemo, drsko, izazivačko, veliko kao pest.
— Što skrivaš odostrag ruke? Misliš li da te se plašim? Govori, pasje ime!
Blanša ćuti.
— Govori, moja rotkvice ...
Čiča se Pichard (Charles Rémy) zagledao u njeno žuto, krvavo, tvrdo, nepomično, metalno oko.
— Jesi li ostavila za mene malčice čorbe? Ne gledaj me tako, moja rotkvice!
Muk.
— Ne gledaj me tako jer ću ti šakom kojom zadavih za Komune dva bretonska mrnara zdrobiti to gadno oko ko čašu apsenta. Znaš li kako si ono ležala mjesec dana? Naprijed ruke, velim ti! Puštaj me spavati, velim ti!
Čiča Pichard (Charles Rémy) bulji, sluša, bulji.
— Govori, zbori, Blanšo! Ha, trista mu petarda! gle, kako će oko da ti prsne!
I starčić zavitla teškim olovnim štapom i udari objeručke. Ali oko se, tvrdo kao kovina, ne zakrvavi, iz kamenitog čela ne udari krvca, iz nevidljivog grla ne udari Blanšin zanovjetački glas, nego cin-cin-cin —
...Našli mrtvaca i konstatovali da je [. . . . . . . . . . . .]
| Povratak na vrh stranice. |