Maškarate ispod kuplja/Treći čas
| ← Drugi čas | Maškarate ispod kuplja: — Treći čas autor: Ivo Vojnović |
- Don!...
Don!...
Don!...
Don!...
Jeste li čuli? - Zelencima se žuri. Kud? - Pitajte ih vi - ja ne znam. Vi ste vidjeli što se dogodilo u Nikšinicâ, dolje, između 3 i 4. Sad su pak udrili brončanim maljima svaki po dva puta - jer vrijeme što ih vodi ne čeka, pa što će da se dogodi ima se dogoditi, htjeli ili ne htjeli oni koji u talambasu poklada ne čuju i ne broje časove.
A oni gore? - Eno ih. - Sve je kako bješe između 2 i 3 ure pobjed. Vrijeme tu gore kao da se ne miče. Tiha, mrtva voda u koju pokatkad kanu, kanu... tek dvije, pa tri, pa sad četiri kaplje...... suze? - Dvije-tri manje ili više, obično ne znače ništa. Ali ako je prepuna čaša - znate li vi što je to da jedna, ili dvije, ili tri, ili četiri, ili pet kapalja u nju kanu?
Između dvije ure - između dva "don-don" gradskog zvonika, koliko se stvari događa i može dogoditi! - Ne vidjeste li dolje? - Sve je uzavrelo kako mlijeko na vatri: naglo, nepromišljeno, pjenasto, naduto - mahnita šala vatre, podmetnute piću da prekipi.
A gore?... U tihoj, mrtvoj vodi kanule su eto još četiri kaplje i......
Koliko ih još treba da se voda iz čaše prelije?
ANICA (sjedi na rubu postelje u bijeloj, požutjeloj halji bez pasa, posutoj púpcima od rusica sa dva listića zelena kako krilašca ispod anđeoskih glavica bez tijela na talijanskim otarima. Rukama je razvezala, a rukama opet plete duge, zlatne kose u pletenice, pa u trudu, da njima okruni ko vijencem glavu, sagiblje lice da ga jedva razabiremo. Ali kad se umorila i spustila obje ruke u skut a glavu nagnula sklopivši od truda vjeđe, onda, čini ti se da gledaš u smrznuti posmijeh preranog proljeća ispod neba još namrčena zimskom ježnjom.
Bolest joj je iscijedila tijelo, udunula cvjetanje mladosti, ali oplemenila je crte lica prociljenog unutrašnjom dogarajućom čežnjom.)
MARE KONAVOKA (tamo doli u kutu razmeće nekakve sokline i škatulje, da se ne zna ni što ni zašto).
ANICA (zaustavila se u pletenju kosâ, pa u zadnjem titranju zvučnog vala sa zvonika - lecne se zbog Marinog mrmošenja te joj nekako jedljivo dobacuje): - Umukla! - da čujem!
MARE (kao gore): - Što ćeš pak čut?
ANICA: Koja je ovo sad tukla?
MARE: Sveđ ih brojiš - a još ne znaš da je četvrta!
ANICA (hitrije plete kose; kao za sebe): - Četvrta - pa još jedna...
MARE: Ala vi čuda! - iza četiri dohodi pet, pak...
ANICA: Brzo, Mare! - nijesi još našla oni pâs - i ono cvijeće - i ono, znaš - tanko, tanko kako paučina...
MARE: Ištem... ištem... uh!... pa zašto?!
ANICA: Zašto?! - Kako da ne znaš ko će doć kad udre peta!
MARE: Znam! znam! - - tvoja luda glava.
ANICA (okrenula se pletenicama, a očima nešto traži po sobi): - Mare! - a gdje mi je zrcalo?
MARE (ustaje noseći nešto staroga cvijeća od krpe, jedan vjenčić bijelih rusica, jedan zeleni, dugi, svileni pâs i jedan bijeli veo; jeditije): - Sad opet zrcalo! - - što ti se još hoće?!
ANICA: Da vidim kako sam se oplela.
MARE (stavlja na trpezu sve što je nosila, dolazi do Anice, zatim glasom dječjeg tetošenja ne bi li bolesnica zaboravila što je netom zaiskala): - Ma što mi je lijepa - i draga - i gosposka, malica moja!
ANICA (nemirnija): - To govoriš ti - a ne zrcalo.
MARE (cucnula je ispred nje, pa je gleda očima koje probadaju Gospu od Porata kad joj molitve ispijaju crno lice, srebrom okovano): - Eto ti, ćerce, zrcala na mom obrazu. - Gledaj me, pa ćeš znat kakva si.
ANICA (obim rukama stisla Marinu glavu te se nad nju sagnula zagledavši se u staračke mutne oči, šapćući joj): - Vidjela si ga?
MARE: Kako sad gledam tebe.
ANICA: A - - kakav je?
MARE: Kako ti.
ANICA: A ja?
MARE: Sad si i ti ludi Pjeroto ispod bijele maškare... A oči su ti velike, velike kako rupe, otkle golubi viru.
ANICA (pustila Marinu glavu i zagledala se u prozor; kao za sebe): Kako sveti Vlaho u nas.
MARE (ustaje i zatrči se do trpeze otkle uzme i hoće da joj nosi sve što je izabrala za nju; - hitrije, da je rastrese): - Eto ti, vidiš, i pâs - i cvijeće - i ona paučina...
ANICA (ustaje s kreveta - nešto naglije): - Ah!... kaži!... jes!... jes! - to je... (Hoće da trkne do Mare, ali slaboća je spopane): - Ah! Mare!......
MARE (zaletjela se da je uzdrži e da ne pane): - Ajmeh, ćerce, da ne paneš!... drži se za trpezu - eno ti stola... (I turne stô do Anice, pa je namjesti u nj): - Ah! nijesam li ti rekla? - slaba si.
ANICA (smiješeći se blijedo): - Nije ništa! - ah! što si strašljiva...
MARE: Jesam, jesam... ma i ti, što si se digla? - Kad ti liječnik govori: lezi!
ANICA: To je reko jučer, ma danas...
MARE (sjela je na tovjelicu do nogu, i gledala je u strahu - a riječima je hrabri): - Danas je došo drugi liječnik - oni što zna sve - što vidi sve...
ANICA: ... i što može sve. Zato mi je sad bolje, puno bolje...
MARE: Eto... jes... sad si mi opet rumenica.
ANICA: Ha! ha!... kako ste se svi pristrašili - i gledali me - i brojili dane i noći... (ustajući) - - a ja u maškare!... Ah! - pomozi, Mare - da se okitim - brzo - čekaju me doli...
MARE (načinja je u žurbi): - Zato smo ti stavili ono što si ćela - ovu staru svilu od gospođe Ane kad je bila djevojčica kako ti...
ANICA: A sad mi daj oni zeleni pâs...
MARE: Evo ga... da mi budeš tanka...
ANICA: Kako vila.
MARE: Uh! - Bože prosti! - ni da si ih vidjela!
ANICA (kiti se vrpcom okolo pasa - a sve radi i govori s nekakvom napetom, nemirnom čežnjom): - Jesam, Mare, ljeti kad smo bile s gospođam u Zatonu - vidjela sam nekakav stari "Kvadar" u saloči - gdje su vile poigrale okolo mladoga Sunca što ga konji vuku. - I sve se držu za ruku, a okrunjene su vijencima rusicâ... ovako... (namješta cvijeće sad u kose sad o pas nemirnim, gramžljivim prstima): - jes... ovako...
MARE (sva u gledanju i klimanju glavom): - Tad valjada su to neke druge, dobre vile - jer u našijem gorama i u polju ima zlih vila, s papcima od konja - što igraju obnoć s pastirima u kolo dokle oni ne padu umorni i mrtvi...
ANICA (sjela je u stô, pa kao za sebe): ... i ja bih tako! (uzimlje vjenčić u ruke, pa se zagleda u nj. Tren šutnje. Pak pita): - Mare!
MARE (u kutu iza vrata gdje rasprema): - Što je?
ANICA (kao gore): - Spominješ li se - - kakva mi je majka bila?
MARE: Bog s tobom, ćerce! - Što ti dohodi na pamet?!
ANICA (kao gore): - Tako. - Snijevam kadgod da je vidim.
MARE: Pušti spat one koji spu.
ANICA (kao za sebe): - Što mi je bilo?... ne znam... biće šes ili sedam godišta. - Sveđ je vidim. - Imala je oči zatvorene - a bila je bijela, bijela... i ona kako oni Pjeroto... A na glavu joj stavili vijenac - ovaki... (I nehotice kiti sebi glavu vjenčićem - te uzdahne i tiho mrmoši): - Ah! da mi ju je viđet!
MARE (došla je do nje i donijela zrcalce što je visilo na vratima - a govor joj je čudan; kao u dječinskoj šali): - Hoćeš li - ah? - ali živu... na - gledaj je... (I drhtavom rukom pruža joj iza naslonjača zrcalce u vidu okrunjene joj djevojačke glave.)
ANICA (s pogledom uronjenim u zrcalo, kao u duboku vodu): - Ah!... ona... kako ja!
MARE (spuzla se polako na koljena do Anice i gleda je, gleda - milujući je očima i glasom): - Vidiš! - ni cvijet na grani, ni golub na guvnu, ni magla na polju nije bila bjelja, pitomija, ni tanja od nje.
A i kose, znaš, iste kako tvoje - rekla bi: sunce je zaprelo kuđelju okolo procavćene vojke.
Govorili su ljudi da su je vile donijele iz Grada, pa da ti ju je djed Pero Miljan iz Ljute našo prid zoru na Gospu Malu ispod naranče iza kuće. - Bit će da su bile one dobre - one tvoje vile...
Pa, eto: na! - one su je donijele - a one su je i odnijele rano u kolo mladoga Sunca.
ANICA (obavila je staricu rukom oko vrata i priljubila svoje lice uz njezino): - Ah! zašto nije sad tu preda mnom ovako poharana od starosti i od dobrote kako ti, bâbe! - pa da mi reče...
MARE (ustaje sva dršćuća a i ljutita od ganuća): - Što da ti reče?!... da si luda, da nemaš ni glave, ni srca - da sve brškaš kako bi našla štogod što bi te još više mučilo, kidalo...
ANICA (skočila je i zagrlila strastveno staricu, u kriku ranjene ptice): - Karaj me, bâbe, karaj!... - to bi mi majka rekla! - Jes! - to sam - to sam - i još gore...
MARE (tješeći je u velikoj, gorkoj ljubavi): - Nemoj, ćerce! - grehota je od boga - - sredila si se danas...
ANICA (isto): - Znam - zla sam - jes! - i bog je došo i nije me smirio! - Ah! da ti znaš što mi se sve tu vrti u glavi - što mi noktima srce čupa.
MARE: Anice!... dušo!...
ANICA: Zašto? - zašto? - pitam sve i svakoga. - Nijesam još ni života viđela - nemam ni uspomena - osim one majčine glave na odru - - i njegovu dobru riječ - lani - u igri...
MARE: Ćerce - - - -
ANICA: ... a ćela bih zagrlit vas svijet... da plačem... da se smijem... da se igram... da odletim!...
Ah! nemam riječi - ne! - ne znam kako se govori kad se ćuti što ja... Oh! bâbe - bâbe moja! - drži me - čuvaj me - ne daj me!...
ĐIVE (banula na vrata, zdravim glasnim smijehom): - Ha! ha!... a ko bi te taku, dijete?!
MARE (u čudu):
ANICA (u strahu):
Đive!
ĐIVE (podbočila se, pa ulazi polako, nasmijano, oponašajući glasom i naglaskom gornjake što s mazgama slaze po džeban u "lazaret" na Pločama): - Ne bilo vas! - Ala ste se nagrdesile! - Jedna hoće da bude vila bez zvrka i bez preslice, bez pjesme i bez poskočice - - a ona druga tamo, žalosna joj majka! - crna i garava ko vještica s Durmitor-planine. - Avaj! - gdje su ti perušine - gdje ti je kljun od tičine - Turice vi tužna, Mare bez turina!
MARE (stavila opet Anicu u stô i razvedrila se jer je razumjela dobrostivu Đivinu šalu): - Alavija! - pogodila si, Đive, vražja jezičino!
ANICA (ko dijete prihvatila šalu kao novu igračku, pa se smije i rukama štuca): - Ha! ha!... evo nove maškare! - (I svi se smiju, smiju.)
ĐIVE (kao gore): - Sve ti nadvoru viče - sve ti poskakuje! - Prevrnulo se, curo, sve se prekrstilo. - Što je muško, u suknje se skrilo - što je žensko, u gaće se vrglo. - A ja, Mare, aferim ti bilo! - Kad su Latini pomahnitali - pa ću i ja da poigram ludo! - Skoči, Mare, od Saraja bulo - poskočnicu, danu, poigrajmo! (I eto ti Đive obuhvatila Maru, pa se obadvije po župsku zavrtjele i pravo poigrale. - Vrte se kratke Đivine suknje, štucaju prsti, poskakuju noge, drhture snažne djevojačke grudi, nadvijaju se lakti okolo sitne Mare trholjaste, smiješne u njezinoj starinskoj suzdržljivosti - a sve to u skladu s igrom Đive raspojasane kao u nekom divljem prkosu, bolu i smrti. Nema tu župske "lijerice" da zavijanjem strune i nabijanjem gudala vodi ritmičko lupanje papuča i opanaka - ali Đive je sada tu i "bal" i "mužika", jer između stisnutih zuba zuji ona ko živom strunom ose pobjesnjele oko slatkoga grožđa - e bi začas promislili da nijesmo ispod kuplja u Gradu nego u mehani na Obodu gdje se kafa kuha a lijerica gudi "dok se konji napoje i djetići odmore".)
ANICA (sva se zanijela za djevojačkom igrom. I ona bi htjela skoknuti i riješiti se onih tajanstvenih spona što je vežu i rastežu, pa zato, sjedeći u stolu, okolo kojega vijori djevojačka poskočnica, rukama i nogama i glasnim usklicima ražarena, ocijeđena lica, prati i hrabri pustopašnu igranku): - Ala, Mare! - Ala, Đive! - eto i lijerice da vas prati! - Lupni nogom, Mare djevojčice! - Oj, Ivane, Gul-Ivane - eto tebi "balarine"! - Vrti, vrti, zavrćeli se! - Djevojčice - poskočnice! - lupni nogom tarabe! - Hej! hej!... udri! udri! - evo sada i mene!... (I Anica se jednim silovitim skokom osovila, pa rukama zamahnula i u vrtlog razmahnitanih djevojaka dva puta se okrenula - ali naposljetku napor je skrši i ona se u grčevitom smijehu opet svali u stô. - Mare i Đive u isti tren se zavrtjele i pale na koljena do Anice, pa sve tri hrepetaju onim seljačkim širokim smijehom što nalikuje i radosti i naricanju.)
ANICA (teško dišući): - Ha! ha! - ne mogu više!... ne mogu!
MARE (se osvijestila, pa je miluje u strahu): - Aoh! ćerce - urekla nas je ova vražja Đive.
ĐIVE (ustala je te ih smijehom i ruganjem hrabri): - Jesam, jesam! - pa što? - zamantralo joj se malo. - Ih! čuda! - Ne straši se, Ane mala! - Poklade su, pa se u igri sve zaboravlja - i sve ti u smijehu prohodi.
MARE: Lasno tebi, Đive, kad si šira i tvrđa od Minčete!
ĐIVE: A ti, Mare - plinte, misliš da ćeš je suzam ozdravit? - Lasno meni?! - Što ti znaš, ludno, kako mi je?! - Lasno tebi staroj! - Sagnula si, pa si se upiždrila u travu kako ovce - a mi mlade, silovite, spravne kako zemlja u pramaljeću, da nas sunce poljubi - od puste mladosti nasmijemo se i zaplačemo.
MARE: Što ti se razvezo jezik, Đive, kad sveđ brojiš riječi niti da su ti od zlata!
ĐIVE (uzimlje sa trpeze čašu vode pa je pruža Anici da pije - a neće Mari da odgovara, već bolesnici priča da je rastrese): - Popij, mala, i ne slušaj crnu ticu kukavicu! Tako! - da si mi još srknula!... Sve će bit dobro. - I liječnik - i gospođe doli su mi rekle: - "Pođi gori; maškaraj je. Sve je dobro. - Domalo će biti svijem mukama kraj."
ANICA (popila je iz čaše pa gleda Đivu i sluša je i lice joj se razgaljuje): - Jes! - jes, Đive! - istina je, ćutim se bolje - puno bolje...
MARE (ustala je, pa mrska i sva sagnuta vuče se do prozora, otvori ga i ostane gledajući u daljinu).
ĐIVE (prignula se do Anice i načinja je gladeći joj kosu, prebirući cvijeće, sve to srčanije i blaže): - Kako ne bi! - Kapinika već se žuti na Montovijerni - mjenduli su svi procavćeli - na svakoj grani pupci nabrekli, pa nećeš i ti mladica da ne prolistaš?! - Evo ti, na, ove rusice - i još ove - pa ovi vijenac na glavi - a sad ćemo pribostit i paučinu tanku...
ANICA (štucajući rukama od radosti): - Ha! ha! - Ha! ha! - pa ću doli u kolo i bit ću vila, Đive!
ĐIVE: Jes! - Kako ona o kojoj guslari u hanu na Pločam pjevaju: - Vila što junake u oči gleda kad se na megdan spremaju - pa je oni zato pozdravljaju: - "Posestrimo vilo!" (Mare se od prozora odvrnula i sluša jer je nešto čudno u Đivinom glasu što strahom naslućuje.)
ANICA: Ah!... lijepe li riječi: - Posestrima vila!
ĐIVE (ne gledajući Maru, ali dozivljući je): - Mare! otvori Aničin blanak, pa mi donesi njezin "mač" za kose...
ANICA: ... i oni struk pelina.
ĐIVE: Eh! "boga mi" - kako gornjaci natežu - ljepše mladice nema od Stona do Novoga!
MARE (izvadila je iz "blanka" "mač-iglu", pa je nosi Đivi, a teške vjeđe su se podigle i ona gleda Đivu i pita): - Je li ovo?...
ĐIVE (ustaje, ali svejednako ne gleda Maru): Što pitaš, kako da ne znaš?! - Daj amo! - - (Ali upit je Marinih očiju tako prodiran, da Đive u času kad prima što joj Mare pruža - zagleda se i ona na uzvratak u njezin pogled, dugo, duboko i onda zaklima polako glavom kao da kaže: - "Jest! svršeno je!"
U isti mah se pojavi na prag od komina bijeli Pierrot - Jero - koji ostaje časovito tih, nepomičan, nijem širokih prestrašenih zjenica.)
MARE (je razumjela Đivino bezglasno, smrtno navještenje i ujedno je ugledala bijelu avet pribijenu na vratima.
I tad nehotični jauk hoće da je zadavi i ruke joj zadrhtaju, rašire se i ona pusti da "mač" i struk pelina pade na zemlju. Kao šakom u prsa pogođena, sruši se ona na zemlju, ali opet strah da ne bi bolesnica štogod opazila, odmah je osvijesti, i ona se pričini kao da traži po tlima što joj je palo. Samo tiho izlane): - Ajmeh meni jadnoj!
ĐIVE (vidjela je i razumjela taj veliki starački jad, a i ugledala je Jera, pa da sve to prikrije, udre u glasan, usiljen smijeh): - Ha! ha!... pravi si trpalo, Mare! - čekaj da te pridignem!...
MARE (nastavljajući svoju bônu igru, četveronoške se šunja do Anice da prikrije užas koji je o tle ljosnu): - Buuuuu!... buuuu!... Alaj, lalo - malo! - Evo meda!... Cigani ga na dernek dovukli!... Buuuu!... buuuu!...
ANICA (u dječjem šaljivom strahu): - Ha!... neću međeda! izjest će mi moju bábu!... Bâbe!... bâbe!... je li, da te nije izio?
MARE (uzdigla se napola, pa u neobuzdanome jadu klečeći, zagrli Anicu i smije se, i plače sve ujedno, jer će da svisne od tuge): - Nije zlato! - eto tvoje bábe - sveđ uza te, sveđ, rano moja!...
ANICA (razvedrila se i ona, ali je nemirna jer je nešto boli a ne zna što): - Ha! ha!... maškarala si se i ti, bâbe! Bila si djevojčica u poskočnici, pa medo u stupici... pa zašto plačeš, bâbe? - što ti je da si se i u dažd prevrnula?...
MARE (ustaje naglo, a smije se jadno i smeteno): - Ništa... ništa!... poklade su, dušo - pa se smiješ i plačeš ludo, a ne znaš ni što ni zašto. - A što ćeš! - maškare ko maškare!
ĐIVE (za sve to vrijeme hitro je umakla, turnula Jera u zaklonište iza vrata i došla do prozora otkle, dajbudi, mirno zove): - Dovedi je amo, Mare, da još vidi sunce.
ANICA (ustala je naslonjena o Maru i dolazi s njome do prozora): - Ah! jes! jes! - eno neba! - Gledaj! - sunce je užeglo i mitru svetoga Vlaha!
ĐIVE (sajedinjena s njima na prozoru): - Eto vidiš - sveđ je isto kako je bilo i kako će sveđ bit - i Crkva - i kuće i Dvor - a sve te stare stvari pozdravljaju te: - Dobro nam došla, Ane mala!
MARE: Dobro se digla - i u sreći pridigla!
ANICA: Čuješ li?... Što to buči?
ĐIVE: Luda Placa maškarana.
ANICA: Kako da je uzavrelo more. - (Zadrhtavši kako od zime): - Homo!... Homo!... (Udaljuje se nemirna s prozora odbijajući pomoć djevojačku): - Puštite me - eto - mogu i sama. (I njezina je volja jača od tijela. Vas joj je život sad navro na srce i u glavu i ona ne osjeća začas slaboće jer je plamečak života življi kad dogara): - Prije nego pođem doli u gospóđâ, hoću da poigram kako lani - da mi se gospari ne izrugaju.
MARE: Ah! ruso moja... lani si bila Primorka sva rumena i u zlatu, a sad...
ANICA: ... a sad sam blijeda... kako majka, spominješ li se, Mare? - Zato bit ću vila u mjesecu...
ĐIVE (vuče Maru put komina): - Hodi, Mare - ne valja gledat vile kad tanac vodu - mogle bi te privrnut u vranu! - Ha, ha!... Mi smo tu blizu u spremi - zazovi nas, Ane mala, kad ušćebudeš... Hodi!... hodi!... Mare!... ova maškarata nije za nas... (Čuje se daleka ulična mužika. - One dvije nestanu.)
ANICA (dovikujući im): - Čujete li mužiku?!
GLASOVI MARE I ĐIVE (iz komina): - Maškare su!... Maškare!......
ANICA (bojažljivo bôno, a dječinski okreće se polako): - Ne znam više - ne spominjem se - - je li to u snu, oli... "Sve ovako - prepolako"... zavijala se kako magla...
- Bit ćeš moja?...... "Bit ću tvoja"......
Ah! gdje su prošli vedri dani - svi me jadnu ostavili... sama... sama... kako ona... (Zavija se sve polakše, sve slabije): - Ostavi me!... neću!... neću!...
JERO (neviđen od nje, približuje joj se tiho, tiho, pa jedva dodirujući se nje okreće se neosjetljivo s njom i šapće joj kao dah a da ona u prvi mah ne raspoznaje da li je to san ili istina): - Tiče malo, što si tako zadrhtalo? - Ti ga nećeš, al ga zoveš... On te čuo - doletio...
ANICA (sva zadrhta, okrene samo glavu i vrisnuvši pade mu u naručje, kao u nesvijestici): - Ajmeh - majko!
JERO (držeći je zagrljenu objema rukama, položi je u stô, pa kleknuvši ispred nje, stane je dozivati životu): - Ane! dijete! - pogledaj me!... ne straši se... maškare smo!... - Šala krije istinu da bude viša i ljepša i od istine same. - Gledaj!... u mojim si rukama - kao lani...
ANICA (naslonila glavu na stô, pa blijeda, srvana, daleka, šapće): - Oh! - jes! to mu je glas!
JERO (ustaje, pak raširenih ruka kao labuđih krila preleti sobu grleći glasom i okom sve njezino siromaštvo): - Ah! blagoslovljeni bili ovi dani ludovanja - dani slobode, kad sve ruke kidaju lance da se grle - kad svaka riječ bježi iz usta kako pčele iz košnice u lov cvjetnog meda...
ANICA (kao gore): - Što sam ti učinila, bože, da mi se jadnoj i on ruga?!
JERO (jednim skokom doletio je do Aničinog stola i tu, s leđa, stisnuvši joj objema rukama bônu glavu, nagne usta svoja nad njena i stane da je ljubi riječima, pogledima, dahom pramaljeća nad svetim čekanjem smrznute zemlje): - Otvori oči - i pogledaj me!
ANICA (otvori oči i uroni u njegove, bez riječi).
JERO: Što vidiš u očima mojim?
ANICA: Sve.
JERO: Vjeruješ li tad i mojim riječima?
ANICA (nakon trenutne pauze): - Vjerujem.
JERO (s usklikom radosti doleti do nje): - Ah! imaš i razlog, vilo moja! (Snažno je zgrabi i podigne, te obavivši je okolo pasa, ona ga jednom rukom zagrli, dok je on vodi, saliven u jednoj volji i u jednoj snazi s njome): - Ustani - leti sa mnom - slušaj me i ako ne razumiješ sve, ali ne zaboravi ni začas, da je ovo dan kad pamet nije više oni bojažljivi i lijeni spuž što nosi na leđima kućicu svoju da se uvuče u nju čim opipa pogibao...
Ne! - sad je pamet tica kako golub, kako sokô, kako orao vrleti tvojih...
ANICA (začarana): - Vidim, vidim!... Oh!... Kako letimo!...
JERO: Niko nju ne steže, ni sapinje... Eno!... gledaj joj razmahana krila... Ona se penje... penje... ostavlja zemlju, sve više... sve više... gori do zvijezda...
ANICA: Oh! kako je visoko!... past ćemo, Jero!
JERO: Ha! ha! ha!... vidiš li, dijete! - samom riječi čine se čudesa! - Vjeruješ li riječi - i riječ postaje istina?
Eto, u ovoj mračnoj izbi gdje nema dosta svjetla ni da živiš ni da umreš - pokladna je riječ fantazije i slobode stvorila čudo! (Vrteći se lagano kao u letu okolo sebe): - Ne vidiš li?!... miri su zategnuti svilom, zrcala se smiješe, zlatni duplijeri bacaju iskre, sve je jedna radost, nema više tuge - nema suza, nema straha...
ANICA: Ah!... išćeraj ga!... Eno!... vidiš!... još ondi viri iza vrata, a ne znaš - je li čovjek, je li mrak, je li dah - ali ja znam - ah! znam da je to mora......
JERO (stisnuvši je svu dršćuću, dokle ona bulji u onaj kut iza vrata): - Ne tresi se! Tu nema nikoga i ništa!
ANICA: Nema?... je li, nema?... Oh!... reci, govori, još, još...
JERO: Sami smo tu! - Ti i ja. - Vila i blijedi njezin mjesečnjak!... Ona čara - on je ljubi - i to je sve. (Položi je polako na rub kreveta, a i on sjedne uz nju - pa eto sad su dvoje djece zaboravljene, izgubljene u svojoj priči.)
ANICA: Ah! - Bog te doveo!... jes! - eto - pobjego je strah!... Ah! - da znaš... te noći kad u prsima sve nešto jauče i šušti... a srce tuče kako malj po nakovalu - pa led u žilama - pa ono nešto što sa svijeh strana viri, a ne znaš što je...
i tad ono najgore - - ona visoka, visoka žena, sva pepelom posuta - a ti misliš da je dim oli noć - i hoćeš zaspat - a ona ti sjedne na prsi i stavi ti duge, duge bijele prste od same kosti okolo vrata - a ja je gledam, gledam - - - oh! strahote; - ona obraza nema - ni oči nema - a znam da me gleda - Ah!... (Sva uzdrhta i sakrije se u njegova njedra.)
JERO (milujući je): - Ha! ha!... Tico moja! eto vidiš, pali smo s visoka. To sve nije istina - to je bolest i groznica.
Još si u tamnici tvoje tuge - pa gledaš opet tvoje noći nespavane - kako i ja kad skrijem svoja krila ispod svakidašnje robijaške halje...
ANICA: ... I ti?!... i ti?!... Oh!...
JERO (ustaje pa joj živo pjesnički čara sve tuge i sve radosti svoje): - Čudno ti se čini, je li, da govorim ovako?! - Ali ako ispod tvoga jada kliče nesuđena radost života - ispod ove maškare maloga Pjesnika - Pierrota krije se čovjek koji viče, koji očajava i koji se još uvijek nada!
Vidiš li, vilo moja, ovi okamenjeni moj san? - Svaka mu je ploča jedna svetinja, svaki cvijet jedan blagoslov!
Kad ulazim kroz njegova vrata, svaki put ih pomilujem rukom, kako ono drago lice majke moje, jer je kamen živ.
I ovi miri, i grebeni, i čempresi, i masline, i grobovi - sve to živi od onih tisuća oči što ih pomilovaše - od onih tisuća molitava što ih posvetiše - od onih tisuća suza što ih oplakaše.
jer to - to - je san - i taj je san živ, kako su svi snovi živi!
Ali ono drugo što živinskim životom plazi - ono je - ono - mrtvo, jer ispod maškare ljudstva nema duše, nema srca, nema uspomena, nema plamena, nema božanskijeh suza
- jer kad verige zazveču, oni ih ne čuju - jer kad vide žig sramote pribijen na Hram Slobode - poklone mu se od straha -
mješte da pljunu u usta tičini - nakazi - mori njihovoj!
ANICA (ustajući polako, njegovim žarom preobražena): - Jero!
JERO (sve to uznesenije na krilima mašte): - Zato, kad ti Mrtvorođeni Neljudi zaspu - ja se sâm prošetam gradom živih mojih snova da ih vidim, da ih slušam...
- Oh!... da čuješ razgovor kamenja s morem, zemlje s čempresima, Zvonika s Minčetom, Dvora sa Svetijem Vlahom i Gospom! - - Kako sve to kuca bilom uspomena, kako sve to plače gnjevom poniženja, kako se sve to roči u velikoj nadi da dođe dan kad će se priroda sama osvetiti slabićima, kukavicama, starežinama, izdajicama -
i tad će kamenje popucati od radosti,
- more će se razmahati kako barjak nad Lovrijencom,
- puške će same zagrmit - zvona će zazvonit,
- a vrata će se od Dvora tad rastvorit sama okrunjenoj, oslobođenoj, nemaškaranoj, vječnoj Mladosti Našoj!
ANICA (u strahu, u čudu, u ganuću, u blaženstvu umiranja klekla je pred Viđenjem i pružajući molitvene ruke prama Jeru, zavapi): - Oh! povedi me da to vidim, Jero!
JERO (sagiblje se i diže je s velikim poletom): - Dođi - vilo! - pali smo u glib svijeta - onog mrkog svijeta što Neljudi kažu da je jedina istina - a nije nego sjenka smrti između dvije vječnosti - jer bez krila duše nema istine, nema slobode!
Dođi Ane!... ne straši se više! - poletimo opet - ali tamo gore - dalje - dalje u vječne poklade nebesa - do one Danice, vidiš, otkle se gleda doli u vjekove koji su prošli...
I još jedan jači zamah krila - pa - eto nas - do najdalje - do one skrovite - do one naslućene zvijezde nad zvijezdama!
Gledaj odozgo u pučinu svijeta!... Ah!... nema više naše jadne zemlje - nestala je u vjetru Svemira što sunašca dune.
- Ha! ha! ha!... nema je više - nema!... A mi dvoje sami - sretni - neumrli!
ANICA (sva je uzdrhtala, a blijedi posmijeh joj se prelije po licu, dokle rukom tjera oblake sa čela): - Čudno! - čudno! - od visine mi se zamantrala glava - a odozdo nešto grmi - kako da konji prohodu priko mosta...
JERO (gleda joj problijedjelo lice, pa je opet polaže u stô i nastavlja da je čarom pjesničke varke obmami e da ne čuje korake One koja joj se približuje): - Ha! ha! - jesi li viđela, dušo!? nijesi naučna na visine pjesnika i ludih pierrota - ali sad se ne penjemo više.
Eto! - Došli smo! - Ah! - u očima mojim gledaj zlatne pôme što mahaju vječno pramaljeće - a sve tice krilima od ognja pjevaju nam svadbenu pjesmu...
ANICA (vrisne i uspravi se kao da vidi živi sanak svoj): - Ah!... eno ih!... Oni su!... ono!... eto dolaze... djeveri moji!... (Vrata se dolje na skali otvaraju i čuje se maškarata mladića što pjevaju u po glasa staru kolendu: "Čestito vam, Vlašići!")
JERO (u strahu zagrlio Anicu kao da će je zadržati da ne pobjegne. S grčevitim smijehom): - Ha! ha! ha!... čuješ li kolende - u čast naše maškarane svadbe!... (U isti čas Zelenci na zvoniku tuku pet puta):
- Don!...
Don!...
Don!...
Don!...
Don!...
ANICA (vrisnuvši): - Zelenci!... čuješ li, Mare?! Obećali su mi da će doć na pet - i došli su... (I ona pada u stô, a iz vrata dolete Mare i Đive.)
MARE i ĐIVE: Anice!... što je!... Ajmeh!... Kako je blijeda!... brzo!... brzo!...
JERO (sagnuo se nad nemotnjicu, pa je miluje i dozivlje): - Anice!... ne straši se!... tu sam!... šala je sve to!...
ANICA (otvorila je oči koje gledaju sad na rubu vječnosti, kako se prozor rastvara, a dva oklopljena viteza - Zelenci - od zelenog bronza, s velikim maljima, ko buzdovanima, na ramenima, ulaze hijeratičkim koracima, a za njima u magli tamjana što iz kadionica čete anđelaka dimi, lebdi gorostasni oživjeli kip sv. Vlaha - oni isti s vrha njegove crkve - sa zlatnom mitrom na glavi, s Gradom "na tacunu" u lijevoj ruci, a s blagoslovom u uzdignutoj desnoj. -
U zadnjem porivu života, Anica poduprta od Jera, opkoljena plačom i utjehom Đive i Mare, uspravlja se sa stola, pa preobraženim licem pozdravlja Mističnu Maškaratu svog umiranja - u zadnjoj jeci stare "djevojačke" skladnosti, dok u istom času prestaje pjevanje kolende jednim glasnim, prekinutim, sveukupnim smijehom obijesne omladine): - Ah!... dobro nam došli - eto - sad će gospođe doć!... služite se!... Đive!... zazovi ih!... (Đive pobjegne krijući rukama lice i muklo jecajući): - Što ćete! - umorila sam se malo! - Jero me izvukô iz one moje tamne izbe ispod kuplja - a sad sam, vidite - gori na zvijezdi - gdje je sveđ vedro - i pôme od zlata - i tice od ognja!...
Što plačeš, Mare? Vratit ćemo se brzo... ma... sad ćeš dati one dvije jabuke djeverima - a gosparu biskupu - Ah!... prostite - našemu svetomu Vlahu, duplijer... (Mare se zatrčala u komin sva drhtava od straha) - Jes!... hoću ga! - Jero! govori i ti... Zašto múčiš?...
JERO (u neizrecivoj muci drži Anicu, tješi je i grli): - Evo me! - Tvoj sam!... Sveđ!... sveđ!...
ANICA (kao gore): - Poklade su, znate li - pa smo se svi maškarali - - kako i vi - - da nam bude lakše - govorit istinu... (Mistični sanak sve to više blijedi i polako nestaje u zadnjemu trzanju Aničinog života.)
JERO (stisnuvši je grčevito uza se): - Ane! - tu sam!... sretan... tvoj - dovijeka, samo tvoj!...
GOSPOĐA ANE (koja se neviđena ušuljala, u tamni kut sjela do clavecina, pa tiho, tiho udara i pjevuca onu češku):
"Ješte ja se podivám
"K ledenickým zahradam...
ANICA (blaženo uzdahne i daje dugi, dugi poljubac Jeru. Još jedan blijesak života u slušanju pjesme): - Isto kako je ono gospođa Ane rekla: - "Djevojčica mala, rumen-život dala"...... Oh! Bože moj... kako je lijepo!... (I umukne i ne makne se kao da je zaspala - a da se nije nitko sjetio da je izdahla.)
MARE (ulazi hitro s užeženom svijećom): - Evo me - zlato! - - evo duplijera!......
JERO (osjetio je da nje više nema, pa klekne i začas skrije lice svoje u njezin skut - ali hitro opet ustane.
U isti tren ulazi Đive i gospođa Jele, ova u svakidašnjoj svojoj crnini, a i gospođa Ane digla se sa clavecina i svi su sad okolo stola gdje Anica počiva. I Jero daje svima znak da je sve to san): - Psssst!... ne budite je! - ona spi!...
MARE i ĐIVE (vidjele su i razumjele, pa kleknule do stola, jaučući): - Ane mala!... dušo!... zlato!...
GOSPOĐA ANE (doletjela do Jele pa se zagrlile i skrile začas svoja lica na rame jedna drugoj, bez riječi i glasa).
GOSPOĐA JELE (stupi usred sobe, položi ruku na glavu pokojnice, prekrsti se, pa mirno, zapovjedno): - Đive!... Mare!... (Djevojke mahom umuknu i povuku se u donju tminu potkuplja): - Neću plača! - Bolje njoj nego nama. - A ti, Đive, uduni pepelom ognjište. - Bila je naša.
GOSPOĐA ANE (glasno, duboko, kao za sebe): - Ah! Kako je sretna! (Daleko pjevanje, klicanje na Placi: "Maškare!... Maškare" - Jero nestao kao i vas oni pokladni jad.)
Nice, France.