Maćuhica

← Naslovnica

Maćuhica autor: Antun Gustav Matoš

Oskaru Dürru

Crna kao ponoć, zlatna kao dan,

Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,

U kadifi bajne boje joj se maze,

Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"

Naše gospođice, kada preko staze

Starog parka ljetne sjene sjetno gaze

Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna

Maćuhica cvate, ali ne miriše —

Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,

Zagonetan, dubok, čaroban ko san,

A kroz baršun drhti jedne duše tajna.