Lutonjica Toporko i devet župančića/V

← IV

Lutonjica Toporko i devet župančića —  V. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

VI →

Tako i bilo. Slabo poživješe djeca u djeda Neumijke. Djed u pećini na tvrdome kamenu spava, a župančići i Toporko moraju oko njega, gdje koji mjesta uhvati. U djeda nikada ni objeda ni večere ne biva, kako bi gladan ranije uranio - pa tako i đaci gladni spavati lijegaju. A ujutro svakome po šačicu lješnjaka daje, a sebi pregršt uzima, i to im je za čitav dan hrana. Kad ovo pojedu, onda se djed s njima niz dol spušta, kako on to znade - sve tamo do one daleke rudinice, što je gradu na domaku.

Tamo treba za posao hvatati: tamo vodu u ćepicu crpi, tamo s maglom u zrak se diži, jutarnje hlade razmahuj, te svud širom rosu polaži. A da vidiš, kolika je ona županija! Koliko je u nje bilje i raslinje, a sve o djedu Neumijki stoji! Te još svega posla dosta nije, nego djed djecu šalje, neka preko neba stazu kroz oblake prte, kud će sunce nad županijom granuti.

- "Đakujte mi, đaci župančići! Teška briga, silna županija!" govori djed Neumijka, te se nekud osmjehuje.

Trudno jutrom, a trudnije večerom. Jutrom da ustaneš, da prvu pticu na gnijezdu probudiš, a večerom da ne legneš, dok nisi i nesretnu travku uspokojio. Sve djed uči đake svoje: i kako će s oblakom poletjeti i kako će se nad rudinu svrnuti. Pušta ih, da hodaju po toj gori silnoj, pušta ih, da križaju s oblakom po zraku. Ali ih samo jedno mudar djed neće da nauči: ne uči ih, kako se spušta s oblakom do zemlje i kako mogu pristati na travu.

Ali za sve ovo još bi kojekako bilo, da nije u djeda Neumijke jedna navika opaka. Kad on jutrom sa gore silazi, ne ide on ni stazom ni prosjekom, već na maglu sjeda, pa kud maglu namjera namjeri: il kroz šumu ili niz litice. Od toga u djeda halja truljava, a brada raščupana. Te kad prvog jutra djeca s njime kroz krošnje silazila, odnijele grane župančićeve kalpake: ostali župančići ćelavi gologlavi. A kad drugog dana preko trnja s maglom silazili, sadrlo im trnje plave dolamice: ostali župančići u goloj košuljici. Kad trećega dana niz litice, od zuba do zuba, izgubili oni i sjajne čizmice. Pa kad četvrtog jutra još i sitna kiša pala, a župančićima kosa do ramena porasla, nitko živ ih prepoznao ne bi, da su ono oni isti župančići: bosi, gologlavi, u samoj košuljici, a kosa do ramena.

A župančići, momci roda plemenita, nit se tuže, niti jadikuju. Nisu ih jadikovati naučili, niti priliči da se jada, tko je roda gospodskoga. Nego spletoše sebi pojase od likovine, opasaše se njima preko košuljica i čekaju da s Toporkom na rabotu pođu. Pogleda djed Neumijka župančiće - i opet ih dugo gleda, zatim reče:

- "Ovo ste prvu mudrost izučili. Daleko je, đaci moji, još do sedme!"

Poškakljalo Toporka u grlu. Nešto bi rekao, a ne smije, te u sebi dijete pomislilo: "Prestario si mi, djede Neumijka! Zar ne vidiš bolan, da su u jednoj mudrosti svih sedam uhvatili, gdje su znali ostati bosi i gologlavi, a da ništa rekli nisu?"

Nu mislio Toporko, ne mislio, sve ostade onako, kako djed bijaše odredio. A župančići i dalje, ko da to njima ništa nije, uz Toporka stazu prte preko neba kroz oblake. Vide oni: nema druge, valja pretrpjeti. Drugačije sudi čupavi Toporko. Ražalilo se Toporku nad braćom: braća zlu ne navikla, a ovdje se zlu ni kraja ne vidi. Jer Toporko znade, da je djed tvrde glave, te ćeš lakše njegovu bradu, sto godina nečešljanu, pročešljati, negoli ćeš njega obratiti, kad o nekome posumnja.

- "Kad se u zlu nađeš, ti ne čekaj, da ti se velika dver raskrili, već umakni i na mala vrata", misli garavi Toporko. Te dok onako malešan za braćom do ramena maglu gazio prteći stazu, dotle braći tiho govorio:

- "Ne bojte se, devetero braće moje! Izvest ću ja vas iz ove robije!"

No to lasno ne bijaše. Daleko je do grada županova - od gore do grada ravnica kao dlan za dan hoda. Da uteče Toporko sa župančićima, ne bi li ih na onoj ravnici lahko dognao djed Neumijka na opancima skorohodnim? Ne bi li se spustio na njih sa oblaka kano kobac na miša? A da im sreća posluži, pa da toga i ne bude, kuda će opet u grad županov, kad možda tamo jošte i sad živi zlotvor dvorski? Sve ovo pomislio Toporko, al onda ipak riješio da pokuša, ne bi li mu sreća poslužila? Samo da je njemu od djeda Neumijke doznati, kako li se sa oblaka silazi na ravan!

Ehe, jednog dana o podnevno doba, kad sve rašće miruje i stoka kad planduje, sjede djed Neumijka u bukovik pokraj ponikvice. Tiha gora kano duša djevojačka. Daleko je staza i drvosjek, jer se djed uklanja, kuda narod ide. Sjeo dakle djed, da ga šumska hladovina gali, a župančići pozaspali, koji pod ljeskom, koji u papradi. Sam Toporko uz djeda ostao, pa razgovaraju, da im vrijeme prođe. Kad već svašta prebrali, reći će Toporko:

- "A kako ti to, djede, nas svemu učiš, a nećeš da nas naučiš, kako da se sami s oblakom spustimo na travu? Il se bojiš da ćemo ti umaknuti? A u tebe tvoji skorohodi! Dognao bi nas, da smo nakraj svijeta!"

- "Ne budali, Lutonjica Toporko! Da ja tebe lijepo i naučim, svejedno vi saći ne možete, jer nemate, što vam za to treba." - "Ne mari, ti meni pripovijedaj, da nam vrijeme prođe", odvrati Toporko.

Prevari se djed Neumijka, te onako u hladu počivajući pripovjedi Toporku, kako bi oni sami k zemlji saći mogli, ali bi za to trebalo, da ima negdje nešto njihovo, zašto bi se mogli prihvatiti, kad s oblakom prolaze nad zemljom.

- "A otkuda bi se vama što vašega dalo nad rudinom na deset sežanja visine", nasmija se Neumijka djetetu sve mu brada od smijeha odskakuje.

- "To ja, djede, tek onako, da se zabavimo! Nego tebe, djede, molim kao oca rođenoga, da me danas pustiš u lješnjake. Nabrat ću ti dvanaest punih kozulića. Polovica tek je tebi jednome, a polovica nama desetorima. Jerbo smo ti đaci ljuto ogladnjeli."

Star je djed Neumijka, mnogo znade i mnogo umije, al u koga nema mane! Pa tako je i u njega mana: lakom je na lješnjake, ko čeljade, koje šuma hrani. Dugo druguju šuma i Neumijka, te ako mu je šuma svoju mudrost darivala, nije mu ni svojih mana oprostila!

Malo djed promislio, al onda odoljet ne mogaše: "Pustit ću te", reče on Toporku, "al da si mi se povratio, dok mjesec izađe. Čuvaj se, momče, da mi ne umakneš, jer znaš i sam, da si glavu izgubio."

- "Kuda ću ti, djede, umaknuti? Gle, kolike su u mene nožice, ko u šumi borove iglice! Da prebirem njima za godinu dana, još se ne bih ni županova grada ni svoje kolibe domogao!"

Uzme dakle Toporko kozuliće, al ne ode s njima u lješnjake, nego ode, gdje je znao, da kroz goru staza ide. Tamo uza stazu na panj stade i čekaše, neće li tko proći.