Lutonjica Toporko i devet župančića/III

← II

Lutonjica Toporko i devet župančića —  III. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

IV →

Sunce o podnevu, a u dvoru županovu sve pozaspalo od omare, samo župančići svoje konje u perivoju uza zidove šeću, neka su u hladu. Kako uza zid šeću, tako iznenada čuju: nešto kuca i udara o kamen: kuc, kuc! Ovo se župančićima na čudo dalo. Povezali oni konje o jablane i prišli do kamena. Al ono izvana opet: kuc, kuc! Prislonili župančići uho o zid i gle! s druge strane čuju, kako netko tihano zove:

Devetero braće moje,
Otvorite dvore svoje!
Ručicama pritisnite,
Nožicama otisnite!

Pogledaše župančići u čudu jedan drugoga. Još ne bijahu živa glasa čuli s one strane zida, ni pogleda nikada bacili preko mira gradskih. Nasmijaše se od radosti, priskočiše kamenu i učiniše, kako Toporko bijaše rekao: upriješe sve devetero svoje ručice o kamen, otisnuše se sve devetero nožicama, a Toporko izvana kamen potezao. I malo čas, a sitan Toporko golem kamen prebacio, a u zidu zinula rupa, kao okno maleno.

Pa da vidiš čuda čudnovata, kad se braća kroz okno ugledala. Spolja stoji sitan, garav sirotinja Toporko: na glavi mu čupava šubarica, na ramenima gola košuljica; a iznutra, glava do glavice, natiskalo se devet župančića, rumenih i jedrih ko rumene jabuke: kalpaci im svilom opšiveni, plave dolamice zlatom izvezene.

- "Što nas braćom zoveš?" - zapitaše župančići.

- "A kako da vas zovem, kad sam došao, da vam kažem, da smo jedan uz drugoga na rudini niknuli i s jednoga se potoka pojili?" Reče Toporko tako, te ispriča župančićima, kako je sve bilo.

Čudom se čude župančići, jer njih mudroznanci svačemu naučaju, ali im dosada ni o kakvoj rudini ni besjede ne rekoše. Još se više čude, gdje imadu eto brata u čupavoj šubarici - sitnog brata s onu stranu zida, a oni jedva i znali, da tamo živog svijeta ima! Dok oni u čudu glede u Toporka i slušaju, što on priča, dotle se Toporku oči otimaju za gospodskim vrančićima, srebrom osedlanima, i za mačevima u braće župančića.

Ele, čuda se ne bi nagledao Toporko, ni naslušali župančići i nikad ne bi bilo kraja dječjem razgovoru. Al sa grada zvižnu psar za hrtovima. Trgoše se župančići od oknašca, kako ih hrtovi ne bi izdali, a Toporko, hitar, opet kamen na oknašce navalio. Nego si prije braća tvrdu vjeru dala, da će se na ovom oknašcu sastajati.

Sutradan zora lijepi danak izvela. Lijepi danak, al dobra ne nosi. Župančići, kako u zoru ustali, tako se pred svojim šatorima sastali. Svu noć snivali o šumi, o rudini, o potoku, o kuni i o lisici: o svemu o čem im Toporko bješe pričao. I rekoše jedan drugome:

- "Da umolimo oca, svijetlog župana, neka nas izvede dvoru pred zidove, da vidimo, što je onkraj zida."

A desilo se, te baš toga dana župan jahati izvolio. Bijaše on naredio dvorskome, da će dvorski s njime pojahati županijom. Nu kad sinovi župana saletili molbom, da s njima jašu, pomisli župan: - "Poodrasli su momčići, neka oni pođu sa mnom kroz županiju." Dozove župan Jurina dvorskoga i reče mu: "Poslušaj me, desna ruko moja! Nemoj sedlati svojega žerava, već ti sađi u podrume moje, pa ti biraj bijelca najboljega, najboljega i najbjelijega. Osedlaj ga sedlom opšivenim, pokrivaj ga pokrovom od zlata. Još osedlaj devet vrsnih konja - mali konji, al su vatra živa. Opaši ih srebrnim kolanom, okiti ih resicom od svile, pa izvedi bijelca i vrančiće!"

Kad to dvorski čuo, od jada se u licu sav prometnuo, gdje župan njegova konja odručuje, a devet vrančića naručuje. Dobro znade dvorski, za koga su vrančići, nu kako bi malo daha uhvatio, upita on:

- "Za koga bijelac, a za koga vranci?"

Radostan župan i ne vidi, gdje dvorskoga zelen jed oblijeva, nego njemu lijepo odgovara:

- "Bijelca izabrana za mene župana, a devet vrančića za devet župančića."

Starijemu prigovora nema. Utegnu dvorski dušu u se i učini, kako mu župan naredio. Pa kad posjedaše na konje, župan i sinovi, i kad sluge raskriliše vrata, pa kad sinu preko polja ravna krasan junak sa devet junačića: mili Bože, do neba krasote, kao da je mjesec izveo Vlašiće!

Pročulo se: ide župan sa sinovima! Pa kud prohode, tud se nahrupilo malo i veliko. Dohitaše žene sa dječicom, izašli starci i muževi, sjatili se starješine i kmetovi. Kliču žene i dječica, klanjaju se svijetlome pohodu, kape skidaju starješine i kmetovi.

Sve to gleda dvorski, koji bijaše ostao u dvoru na zidini. Gleda i srce mu se u otrov prometnulo, oči su mu kano dvije guje.

Bješe se dvorski odavna ponadao velikoj časti u župana bez sinova, a sad eto gleda, gdje župana okružili sinovi, te se sjaju kano zlatna zrnca oko kamena dragog!

- "Kad se dosad županu jahalo, ja sam s njime konjica igrao. Kad se njemu kmetovi klanjali, i meni su počast davali. Kad su njemu skutove ljubili, i moje su se haljine doticali. A sad gleđi: dok se sunce triput povrati, župančići će ocu uz koljeno sjediti, oni će stol njegov kititi, a domala će mu i na zboru savjetovati. A za dvorskog ni znati se neće!"

Uskipilo srce u zlotvora, udario gradskim vratima, da su sve zidine zadrhtale, ostavio sluge, da čekaju župana, a on ode do dvorca svoga.

- "Poginut će, vjere mi, župančići! Hoće, baš od ove moje ruke!" - reče dvorski svojoj ženi. "Ako neće danas, sutra će - ako neće sutra, hoće bilo kada."

Ništa se žena tome ne začudila, jer ona ovo bijaše i nakanila svakim danom mužu govoreći: "Nikuda od sluge, moj golube!" ili opet ovako: "Mlad dvorio si jednoga gospodara, star dvorit ćeš ih devetero."

Reče dakle dvorski ženi, da mu iznese najbolju sjekiru. Donese žena sjekiru, al na sjekiri toporište pretrunulo. Sjeti se dvorski onoga grabića u starog drvodjelje.

- "Gle", - nasmija se zlotvor, - "ne znaš, gdje će ti što poslužiti! Neka drven bratac živu braću mori." Nije znao dvorski, što je ono bilo od grabića!

Istoga dana pođe on do starog drvodjelje. Drvodjelja i baba sjedili su na pragu. Jeza spopade starca, kad vidje, kako njemu prihodi dvorski, mrk kano oblak.

- "E, lijenčino, kuda grabić moj? Zar je malo vremena prošlo, otkad ti ga dadoh? Da ga nijesi kuda iskvario", - vikne dvorski. Srsi prođoše starca. "Spasa nema", pomisli on, i ustade, skine kapu, pokloni se pred dvorskim i htjede da mu sve ispripovjedi. Al se baba u živ tren protiskala pred starca, stupila dvorskom i rekla:

- "Živ bio, gospodaru! Eno grabića pod krovom na kolibi! Znaš li, tako ti zdravlja, da je trebalo drvo dobro osušiti, hoćeš li valjano držalo da imaš? A do sutra evo toporišta izdjeljana."

- "Brži je tvoj jezik, babo, negoli su ruke ovoga starca, koji se evo zalio olovom, pa šuti k'o nijemac. No neka bude! Do sutra toporište! Ali nemoj da mi podvališ drugo drvo. Poznat ću ga, jer treba, da je u drvetu srce crveno."

Ode dvorski, a drvodjelja reče baki: "Propadosmo, ženo!" I skutriše se jadni na pragu, premišljajući svoju nevolju.

Uto i sumrak, a Lutonjica Toporko iz šikare ispanuo. Drvodjelja i baka odmah mu ispričaše jade svoje. Naheri Toporko šubaricu, turi tanašne ručice u džepove truljavog zobunčića, raskreči nožice i zamisli se. Dugo premišlja Toporko, a onda odjedared reče:

- "E, mili moji! Ovoga mi sami nikada ne odgatasmo. Vi čekajte ovdje, a ja idem, da upitam savjeta u onoga, koji je mudriji negoli smo mi."

Nestade Toporka u sumraku, izgubi se preko livada i kroz šikaru.

A drvodjelja i baka tužno sjede i čekaju. Dobrano čekali, već se i mjesec pomolio; kad al eto ide Toporko sve trkimice k njima. Mjesečina jasna, trava visoka, a sitan Toporko po ugaženoj stazi trči, kano miš po brazdi.

- "Ne bojte se, starci moji", reče Toporko stigavši do njih, - "evo meni savjeta, a vama eto vašega grabića! Nego kad budeš toporište tesao, dobro čuvaj srce u grabiću, ako sam ti drag."

Još Toporko bacio baki šubaricu u krilo: "Čuvaj mi, bako, moju šubaricu, da imam, na što da se vratim, kad službu obavim." Pa se onda zatrči dva-tri koraka po travi, sagne se malešan u trku, pa - eto ti ga na! - prebaci se naglavce u travi upravo pred starcima. I kako se prebacio, gle čuda: starcima do nogu leži onaj grabov panjić, a Toporku ni traga.

Komu žao, komu drago. Drvodjelja ončas dohvati bradvicu i počne izdjeljavati toporište, a baka sva tužna briznu u plač, što joj nestalo onog prkonjice. Ne zna, što će od tuge i žalosti, nego stala grliti i ljubiti onu čupavu šubaricu, što joj jedina ostade. Izdjeljao drvodjelja još istoga večera toporište i odnio ga sutradan dvorskome. A dvorski, ugledavši crveno srce na toporištu, reče:

- "Dobro si me poslužio, starče, poštena ti brada!"