Ljudsko pitanje

Ljudsko pitanje autor: François Emmanuel, prijevod: Tomislav Dretar

Izdano u Bruxellesu 2001.

François EMMANUEL

Ljudsko pitanje

pripovijetka

(prijevod na hrvatski: Tomislav Dretar)

Bruxelles, rujna 2001.

"U mračnoj epohi, oko počinje razaznavati."

Theodore ROETHKE

Tijekom sedam godina bio sam činovnik jedne multinacionalne kompanije kojoj ću dati naziv S(ocié t é) C(entral) Farb. To poduzeće, podrijetlom Njemačko, imalo je jednu značajnu filijalu u rudarskom mjestu na sjeveroistoku Francuske. Radio sam u njemu kao psiholog u personalnom odjeljenju. Moj zadatak bio je: odabir osoblja i organiziranje seminara namijenjenih upravnom odboru osoblju firme. Ne držim važnim opisivati prirodu tih seminara, bili su dosljedni novoj filozofiji poduzeća čiji cilj je na prvom mjestu bio motiviranje osoblja u samom procesu srce produkcije. U tu svrhu korištene su metode grupne dinamike, stare orijentalne tehnike koje su tjerale ljude nadići svoje vlastite mogućnosti. Ratničke metafore su zauzimale u njima veliki dio, živjeli smo per definitionem u neprijateljskom okruženju i ja sam imao zadaću probuditi kod sudionika prirodnu agresivnost koja ih je trebala učiniti još angažiranijim, još djelotvornijim i dakle, još produktivnijim. Na tim seminarima ljude zrele dobi viđao sam kako plaču kao djeca, a ja sam radio na tome da uzdignu glavu i vrate se ponovnom vježbanju, s onim sjajem lažne pobjede u očima koji je sličio, sad to znadem, najgoroj od nevolja. Pomagao sam, a da ni okom nisam trepnuo u pokretanju surovosti, pristizanju luđačke nasilnosti. U mojoj je zadaći bilo sve to usmjeriti prema jedinom cilju koji mi je bio određen: napraviti od tih službenika vojnike, vitezove poduzeća, borbene ženike, da bi filijala SC Farb mogla iznova postati plodonosno poduzeće kakvim je nekad bilo.

Treba reći da se poduzeće s mukom pridiglo iz jednog krajnje teškog razdoblja. Prije četiri godine bio je pokrenut plan preustrojbe koji je prouzrokovao zatvaranje čitavog jednog lanca proizvodnje smanjujući pri tome broj uposlenog osoblja s dvije tisuće i pet stotina na tisuću šest stotina jedinki. Na jedan posredan način i ja sam bio uključen u tu komasaciju, podstaknut od uprave da pronađem istančanije kriterije za odabir, drukčije od onih koji su počivali na starosnoj dobi ili stupnju radnog iskustva. Ali o tom svom sudjelovanju još ne mogu govoriti, ima jedan red u priči koji odgovara manje vremenskom slijedu činjenica nego li sporom i groznom uznapredovanju mojeg osvješćivanja. Arhitekta preustrojbe, upravitelj francuske filijale, zvao se Mathias Just. Ja sam s njim imao kontakte koje se uobičajeno drži sustavnim, (radne sjednice, razmjene izvješća), ali sam ga poznavao samo kroz jednu sliku koju je stvarao kod sveg svojeg osoblja: onu o tajnovitom upravljanju, napregnute naravi, sumnjičave, jedno biće dogme i obveze, krvnik rada. Njegove su odluke bile bezprizivne, čak i kad bi im prethodilo prividno dogovaranje. Nakon preustroja, njemačka kuća majka poslala je otuda stanovitog Karla Rozea čije zadaće bijahu nejasne: zamjenik direktora, zadužen za pitanja osoblja. Odnose koje su ta dva čovjeka održavala slijedilo je ogovaranje, makar su se oni sami izjašnjavali prijateljima i nikad nisu propuštali priliku pokazati se solidarnim suradnicima, bez sjenke ikakve nesuglasice. Treba istaknuti da se Karl Rose činio u stanovitom smislu suštom suprotnošću Mathiasu Justu. Bio je to jedan zavodnik četrdesetogodišnjak, demagog, koji se svojim sekretaricama obraćao s ti, volio se pomiješati u masu zaposlenih, koje je često poimence poznavao. Iza ovih umirujućih prividnosti skrivao se jedan veliki poznavatelj tajni međuljudskih odnosa, jedan lukavi igrač, ljubazno ciničan, i koji se činio da gura jednu po jednu od svojih figura u jednoj partiji čija suština nama ostaje skrivenom.

Kad me Karl Rose osobno pozvao u svoj ured jednog dana mjeseca studenog 19(r), predosjetio sam da sastanak neće biti puka formalnost. Tog dana sniježilo je od izobila, prerano za to doba godine. Zbog brojnih kašnjenja izazvanih snježnim padalinama morao sam odgoditi svoje jutarnje sastanke. Rose me primio uz komplimente, govorio je da cijeni moju preuzetnost i čestitao mi što sam uveo svojim seminarima taj "novi koncept odnosa u poduzeću" što je upravo počelo davati rezultate. Rekavši to on zamoli tajnicu da ga se ne uznemirava ni pod kakvim izgovorom a od mene zatraži čuvanje u tajnosti svega onog zbog čega me je pozvao na sastanak. Iznenadno strogog izraza na licu, on se iskaza određenim od strane kuće majke da me uključi u jedan važan problem koji ih je zaokupirao. Stvar je bila veoma ozbiljna budući da se radilo o samom Mathiasu Justu osobno. (I tom prigodom on njegovo ime izgovori na njemačkom: Just.) Prije no što će otići dalje, on se raspita o naravi mojih odnosa s generalnim direktorom. Ja sam mu odgovorio da su oni strogo profesionalni, da čovjeka privatno uopće ne poznajem, da smo se

prilično rijetko susretali, i to zbog radnih sjednica. Izvan njih, mi smo se kurtoazno pozdravljali ne izmjenjujući ništa drugo do obične banalnosti. Taj je odgovor bio blizak istini. Ja sam govorio o povjerljivosti, preuze Rose, budući da ste vi psiholog ne možete ne poznavati težinu te riječi, slušajte me dobro: s vama jedino želim ovdje dijeliti našu preokupaciju. Nakon toga on mi priopći o jednoj seriji sumnji koje su se ticale onoga što bi se trebalo zvati Justovim mentalnim zdravljem. Ta su sumnjičenja bila maglovita, osim ako on sam nije želio ostaviti ih u tom nepreciznom obliku da se sam ne bi u prvo vrijeme kompromitirao. Ona su potjecala od jedne od dviju osobnih tajnica generalnog direktora, a bile su potvrđene zabrinjavajućim detaljima. Ja poznajem Justa ima tome oko deset godina, povjeri se Rose, posjećivao sam ga u kući majci prilikom naših mjesečnih sastanaka, susretao sam ga ovdje iz dana u dan, te konstatiram da tom otprije nekoliko mjeseci nije više onaj isti. To je intuitivno, jedan skup malih zapažanja, ali za onog tko poznaje čovjeka, razlika je frapantna. Velim: razlika, a bojim se reći : bolest, ali se ne usuđujem ići čak dotle. Na vama je da mi rasvijetlite taj problem, vi ste specijalista u toj oblasti. Shvatite, insistirao je Rose, shvatite da ta stvar ima jednu strahovitu težinu, Juste je jedan od temeljaca našeg mehanizma u Francuskoj i našeg preporoda. Oni u Njemačkoj hoće znati sve što se s njim zbiva, i stoga zahtijevaju jedno detaljizirano izvješće. Samo da to izvješće bude pozitivno i mi svi bit ćemo umireni, ja prvi, jer imam jedno duboko prijateljstvo i čak jedan dug spram generalnog direktora. Tu Karl Rose načini jednu stanku. Za taj specijalni zadatak, nastavi on, ja vam ostavljam da rasporedite vaše vrijeme kako vama odgovara s ciljem da učinite ono što se može učiniti. Nesumnjivo, trebat će s Justom uspostaviti jedan osobni kontakt, pod bilo kojim izgovorom, a sve da biste dobili jednu točniju predstavu o problemu. Gospodin Just posjećuje svake subote poslijepodne igralište za golf, gdje je firma pretplaćena, vi biste, možda, mogli iskoristiti tu priliku i pokušati mu se približiti. Kad sam upitao Rosea nalazi li oportunim da ja susretnem tajnicu koja mu je to pričala, direktorov pomoćnik se jedno vrijeme ustezao a potom pristade, uvjeravajući me da će ju pridobiti, ali moleći mene da svoje istraživanje provodim s puno obazrivosti jer je ta dama veoma privržena svom šefu. Zamolio sam jedan dan za razmisliti prije no što mu dam svoj odgovor na što Rose rado pristade. Odlazeći od njega ponio sam dojam da sam bio vrlo suptilno izmanipuliran. Treba reći da se taj dojam ponavljao pri svakom našem susretu, jer taj čovjek nikad nije puštao prozrijeti pozadinu svoju namisli. Nesumnjivo, govorio sam sam sebi, radi se o neprozirnoj igri moći između dva direktora. U tom slučaju, gdje su obojica gotovo jednako moćna, samo bih ja mogao biti taj koji bi izgubio u toj igri. Ali Rose mi je o tome suviše rekao i odbiti misiju izazivalo je rizik da ostanem nepoćudan u njegovim očima. Konačno, nevoljko sam prihvatio, obećavajući sam sebi provoditi jednu diskretnu istragu i načini jedno izvješće što je moguće neutralnije. Da nije bilo u meni jedne snažne znatiželje glede onoga što se snovalo u sjeni iza svega toga, to jest iluzorno osjećanje da bih mogao usprkos svemu svladati tu igru, ja bih pod nekakvim izgovorom otklonio taj prijedlog.

Najstarija sekretarica Mathiasa Justa ugledavši me proći vrata na svojeg ureda na čas se strese od užasa. Na moj prijedlog, ne postavljajući nikakvo pitanje, ona prihvati doći na sastanak u jednu luksuznu gradsku tavernu, u samom poslovnom središtu. Bila je to jedna još neudana pedesetogodišnjakinja, elegantna no suhonjava, uvijek odjevena u jedan uski kostim. Zvala se Lynn Sanderson i od svog engleskog djetinjstva gajila je jedan usrdan, lagano pjevuškav naglasak. Ona najveći dio našeg sastanka provede niječući postojanje bilo kakvog problema kod svog šefa, i žaleći što je uopće navijestila M. Roseu nekakvu zabrinutost koja se pokazala neutemeljenom. M. Just, ponovila mi je ona, kao da je to bilo moje pitanje, M. Just je jedan čovjek velike čestitosti, temeljite točnosti, i velikog poštovanja za svoje okruženje. Ono što je ona mogla najviše dopustiti bilo je da on katkada ima teških momenata, kao nesumnjivo svatko od nas, zbog briga koje je ona okvalificirala osobnim. Izgovarajući te riječi, ipak nije uspjela dobro prikriti svoje osjećanje. Kako sam joj ja ustvrdio da je moja uloga bila prije svega pružiti pomoć onome tko bi se našao u teškoćama, i da moja profesionalna etika garantira tajnost našega sastanka, ona je čini se malo popustila. Danas vidim licemjerje tog očitovanja etike i koliko je uporaba riječi povjerljivost upućivala na pakt s Karlom Roseom. Lynn Sanderson djelomice pade u zamku. Pustila se voditi, slomljenog glasa, prema jednoj od osobnih briga svog šefa, koji je imao samo jedno dijete, mrtvorođenče, i koji je od tada doživljavao periode duboke žalosti. Nitko nije izuzet od nevolje, pripomenu ona zamagljenog pogleda. Možda su bili ljubavnici, možda su se oboje čuvali od jedne ljubavi koja se nikad nije iskazala, ili ga je ona potajno voljela, onom upornom privrženošću za koju se određene žene sposobne, ali zašto li je ona išla tražiti Rosea i uzela na se rizik da izda tu svezu? Činilo mi se prigodnim ne insistirati, ne izazvati tajničino nepovjerenje govoreći o onom što smo imalo zajedničko, i tako iskoristiti priliku za zakazati jedan naknadni sastanak. To što smo imali zajedničko bila je ljubav prema glazbi, u svoje slobodno vrijeme ona je bila violinistkinja, dokazani meloman, sklona Bachu, Fauréu, Francku, Schumannu. M. Just jednako bijaše violinistamater. Taj, inače, i prema samom sebi tako strog čovjek pokazivao je jednu veliku naklonost glazbi. Ali, on više ne svira, sada, kaza ona, ocijenivši to dobrim za dodati.

Jedna povjerljiva omotnica, stigavši na moju privatnu adresu, obilježi Mathiasu Justu karijeru u Farbu. Nervozni Roseov rukopis ("Pogodno za svaku priliku" ) okrunio je taj dokument opečačen na njemačkom: Glavna uprava (Hauptdirektion), ne priopćavati nikom ni pod kakvom izlikom. Iz tog pisma sam doznao da Just bijaše ušao u firmu u dobi od dvadeset i pet godina. Najprije je radio kao inženjer, potom, nakon jednog staža u kući majci, uspinjao se polagano ljestvicom da bi postao direktorov pomoćnik za proizvodnju, najzad generalni direktor, uvijek u okviru francuske filijale. Vođenje restrukturacije bilo je spomenuto samo u kratkim crtama. Tu je bilo spomena samo o njegovoj krutosti u pregovaranju i o dvama medijskim pojavljivanjima, ocijenjenim "točnim i uvjerljivim". Jedna posebna činjenica privukla je moju pažnju: onda kad još nije bio generalnim direktorom, Just je, s još trojicom drugih glazbenika iz poduzeća animirao tijekom više godina jedan gudački kvartet. Njegov posljednji nastup zbio se prije osam godina. Direktorskom programu bila su prikvačena dva čudna kartona, sadržavala su osam pravokutnih listića, poredanih jedan iznad drugog i fotokopiranih. Ja reproduciram onakvima kakvi su neke od tih datiranih fragmenata, poredanih vremenski u posljednje dvije godine, a koji svjedoče o jednoj očiglednoj praksi denunciranja u poduzeću: 12. IV, 17.IV, 21.V: Neopravdano zakašnjenje. 3. VI: Malaksalost u sred direktorskog kolegija, nesposobnost čitanja vlastitih pribilješki,izgovor očnom migrenom. 4. VII: Izolirao se u svom uredu cijelo prijepodne, ne odgovara na telefonske pozive. Šum vode (?). 2. IX: Modificiranje potpisa, prosto preuzimanje parafa, za uzorak. 23.XI: Tužba adresirana servisu za čišćenje zbog navodne krađe dokumenata. Jedna interna istraga ustanovila je odsutnost evidencije. Tužba povučena. 6. II: Dolazaka na parking jedan sat prije otvaranja ureda, nepomična u svojem automobilu tijekom cijelog tog vremena. 14. II: Čini se da je lovačka dozvola prošla kroz rezač dokumenata. 5.VI: Pijano stanje (vjerojatno, nepotvrđeno), jedanaest sati prije podne. 9.VIII: Izgubio svoje kožne rukavice. Bizarno držanje. 2. XI: Zamjena njegovih dvaju telefona. Sumnja da postoji jedan uređaj za prisluškivanje. 12. XII: Poduzeo demarš za promjenu prezimena (Just promijenio u Schlegel, prezime njegove majke). Zahtjev odbijen kao neprihvatljiv.

Jedna stranica karirane bilježnice bila je prikačena za posljednji list. Tu je bio ponuđen primjer njegovog rukopisa. Nesumnjivo radilo se o jednoj poruci Roseu doturenoj u punom jeku sjednice. Tekst, jedva čitljiv ("Karl, ne spominji B. u svom argumentiranju, oni su obaviješteni"), bio je ispresijecan kosim crtama, slova "a" i "m" zaokružena, određene praznine u sredini riječi bile su podcrtane.

Moja posjeta golf-igralištu, naredne subote, pokaza se neunosnom. Doznao sam da ga on više ne posjećuje već više mjeseci, što je ranije redovito činio, čineći posve sam, katkada i po kiši, uvijek isti prolaz od devet rupa. Ja odlučih iskušati jedan drugi pristup. Zahvaljujući jednoj prijateljici, službenici u personalnoj službi, dobio sam neke obavijesti o Kvartetu Farb. Otkrio sam da je i Lynn Sanderson bila njegov član, kao i jedan komercijalni predstavnik, ranije već otpušten iz firme, i jedan doktor kemije, violončelista, stanoviti Jacques Paolini. Čovjek me primio u svom univerzumu ozrcaljenom ekranima, kromatografima i drugim preciznim uređajima. Bila je to jedna otvorena osoba, sušte dobroćudnosti, profinjene ironičnosti, čak i ako je govorio jednim otegnutim mlitavim glasom. Glazba je jedna hirovita cura, reče mi on. Gudački kvarteti su još ćudljiviji. Uzmite četiri karte: kralja, kraljicu, puba i šesticu. Ili bolje: pikovog kralja, tref desetku, karo šesticu, herc tricu. To je jedna kombinacija koja naprosto ne ide, bolje je odbaciti karte i propustiti rundu. Tko je bio kralj? upitah ga ja. On se nasmija: Nećete imati nikakvih poteškoća pogoditi sve četiri karte: jedan direktor ili gotovo direktor, jedna sekretarica, jedan komercijalni predstavnik, jedan kemičar. Glazba ne podnosi takvu hijerarhiju. Četiri puba bi bila bolja ili čak četiri desetke, eto vam jednog finog kvarteta. Da li je bilo nesporazuma? usudih se ja. Nije bilo toliko nesporazuma, odgovori mi on, nego disharmonije. Nismo bili dobro uštimani. Franckov Kvartet bio je jedan masakr, Četrnaesta Schubertova jedva nešto bolja. A kako je svirao Just? On se izrazi preciznije: s napetoSCu, jedna manijačka zahtjevnost, taj okus majstorstva koji je je otjerao glazbu. U svakom perfekcionizmu ima jedan užasni strah od praznine. Paolini me mjerkao ponad svojih naočala. To vas je iskustvo ispunilo gorčinom, rekoh ja. On izvrda na svoj način: gorčina je jedan način bitisanja, ja sam trebao to naučiti iz svog glazbala. Harmonikaši podgrijavaju pučku melankoliju, violinisti se okušavaju u sublimnom. On se razvedri jednim finim osmijehom. A vi, što vi znate o muzici, gospodine industrijski psiholože?

Moj prvi kontakt s Mathiasom Justom dogodio se odmah sutradan, putem telefona. On je insistirao doznati točan razlog zbog kojeg sam tražio rendez-vous. Na spominjanje Kvarteta Farb, on načini jednu stanku šutnje toliko dugu da sam ja povjerovao kako razgovor bijaše prekinut. Sastanak bi utvrđen za istu večer u šest sati i trideset točno, po odlasku tajnica i službenom zatvaranju ureda. Taj prvi susret sličio je u mom sjećanju jednom predugo eksponiranom filmu, pomalo zastrašujuće. Neonska su svjetla s tavanice rasprostirala jedno vrlo oštro svjetlo, Just me fiksirao, nepomičan, ja sam vidio njegov tvrdi pogled na dnu jedne četvrtaste glave, gustih obrva, kestenastih vlasi, podstriženih poput četke, jednih veoma širokih usta, vrlo robusnog držanja. In me ispitivao insistirajući na razlozima mojeg zanimanja za Kvartet Farb, čineći se nikad zadovoljenim mojim odgovorima. U više navrata, on nešto pribilježi u majušnu bilježnicu i čak je sricao moje ime, koje bi ipak trebao veoma dobro poznavati. Namisao kako ja, u okviru svojih nadležnosti, hoću ispitati da li ideja o jednom internom orkestru u poduzeću može biti iznova oživljena činila mu se bizarnom. On je sumnjao da tu ima nešto sasvim drugo. Moj dolazak u poduzeće zbio se nakon raspadanja kvarteta i on je apsolutno doznati od koga sam ja čuo o njemu govoriti. Aluzija na Paolinija čini se nije mu godila, ali on ne prokomentira ništa. Bez pretvaranja, on me pozva opisati prirodu mojih seminara kojih se on kako sam reče, čuvao ali koji su "bili u skladu s duhom vremena". Prilično nenadano, on se diže usred mojih objašnjenja i ode oprati ruke u kabini toaleta susjednog njegovom uredu. S mjesta gdje sam sjedio, vidio sam ga s leđa metodično prati ruke jednom četkicom, i u tom času se činio potpuno apsorbiran tim poslom da sam imao dojam kako me potpunoma zaboravio. Kad se vratio i sjeo, činio se olakšan i nekako odsutan. Po tome kaza: vidjet ću imam li u svojim osobnim arhivima štogod zabilježeno o tome što smo činili. I on one otprati sve do vrata a da mi ne pruži ruku.

Sutradan, vrlo rano, on osobno me pozva da mi kaže kako je pronašao dossier o Kvartetu Farb, i da me poziva k sebi doma u narednu subotu, da me s tim upozna. Govorio je u prekidima, a između stanki šutnje njegov bi se govor ubrzavao. Ja sam vjerovao da će kasnije otkazati taj rendez-vous. Ali on ga ne otkaza. Istinu govoreći, perspektiva tog susreta me je zadavala tek malo straha, jer sam u tome nazrijevao ubrzavanje jedne pripovijesti za koju sam vjerovao da ću ju moći svladati. Ja sam pripisivao svoju nelagodu jednoj vrsti mrtvačke aure koja je isijavala iz tog čovjeka, krajnja napetost koja je umrtvljivala njegove geste, suhoća njegovih rečenica, kao da sučelice drugom nije poznavao ništa drugo do li registar zapovijedi ili uputa. Ja sam izabrao riječ mrtvačka, sjećajući se da mi se činio ispunjenim koliko smrću toliko grozotom, svojim pogledom vrlo brzih preokreta iz bijesa u zabrinutost činio da dvojim između dvaju lica afekcije.

On je stanovao u jednoj od novosagrađenih vila na rubu jezera, jednom hladnom i luksuznom obitavalištu, okruženom jednim savršeno održavanim francuskim vrtom. Jedan je daljinski elektronički sustav dirigirao otvaranjem i zatvaranjem vrata. Dva stuba od sirovom mramora nadvisivala su ulazni portal. On me primio u malom salonu za pušenje koji se graničio s holom. Osjećao se neugodno u svojoj niskoj naslonjači premalenoj za njega, tamburaškom okruženju od vitrina, porculana i ljupkih okvira od mahagonija. Ali nije to bio samo njegov visoki stas , njegova suzdržana naprasitost koji su odudarali od malog salona, bilo je nešto od nehaja vezano za njegov izgled, jedan raspojasani kontakt, katkada brutalan, jedna vrsta nehajnosti koja je odavala laž zabrinutosti u njegovom pogledu. Ustanovio sam da je bio pijan. Čak sam povjerovao da sam pogodio da bijaše pio da bi prigušio strah koji je budila moja posjeta, predosjećajući da ja nagoviještam jedan događaj kojem se on više nije mogao izmaknuti, pa su ćutio prinuđenim sklopiti savez sa mnom. Kad njegova supruga uđe noseći pladanj s čašama za aperitiv, ja jednim pogledom otkrih svu tjeskobu te žene. Bijaše to jedna odnjegovana malena dama, prerano ostarjela, kose spletene u punđu ponad lica tužnih očiju, očigledno jedna pokorna supruga koju, u tom millieu, nazivaju obiteljskom ženom. Zvala se Lucy. Kad se ona vratila u kuhinju, konverzacija se nastavi, fragmentirana, pomalo nesuvisla, glazirana pitanjima o mojem osobnom životu (ali da li on uopće očekivaše odgovor na ta pitanja?) o općenitostima glede glazbe, i o sjećanjima, budući da sam ja bio zbog toga došao, nekoliko malo iznuđenih sjećanja koja su se odnosila na njegovo učenje sviranja violine, osovljavanje na noge, rijetke trenutke uspjeha Kvarteta Farb. On je imao za profesora stanovitog Zoltana Nemetha kojemu ja nisam poznavao ime što se pokaza gotovo neučtivim. Kvartet je imao repeticije utorkom i nedjeljom, njegova je tajnica bila članom okušavali su se na Dvoržaku, Francku i čak Schubertu. U tom evociranju on objavi jednim prigušenim glasom: Djevojka i Smrt, našao sam snimku. I on ustade, ljuljajući se malo na nogama, pozivajući me da ga slijedim sve do jedne prostrane prostorije, čija su visoka staklena okna gledala na jezero. Sjeli smo nasuprot prozoru, jedno pola tuceta zvučnika uokvirivalo je prostoriju, on upali aparat daljinskim upravljačem i prve note andante izbiše, spore, suviše spore, hrapave, pomalo mehaničke, dojmljivi usprkos svemu od te nategnute melankolije koja natapa najčistija djela bečkih učitelja. Tad izbi incident: najprije sam ga čuo izustiti zvukove na njemačkom, nešto kao promuklo i nejasno čarolijsko, potom on zabaci glavu unatrag i, uhvativši se za naslon, stade urlati: Genug! Genug! Na kraju on ugasi magnetofon. Budući malo po malo povratio prisebnost duha, on ponovi: to je nepodnošljivo, vidite li, nepodnošljivo, i on dodade tu rečenicu koju ja kasnije pribilježih toliko mi se činila zanimljivom:"Anđeoska glazba, vidite, oni su se udružili po deset, dvadeset, da mi rastrgaju tijelo(r)"Nakon toga on ostade jedno vrijeme ukočenog pogleda, ruku koje su stezale naslone, potom se iznenada diže i ostavi me samog. Jedna vrata se zalupiše negdje u kući, buka nekog predmeta koji se kotrljao niz stubište, potom se prozorskom okviru pojavi Lucy. Bila je uzdrhtala i vrlo blijeda, mrmljala je: ništa strašno, gospodine, moj je suprug jedno vrlo senzibilno biće, on nije više slušao glazbu otprije nekoliko mjeseci. I ona ustraja da ja ne odem a da se bar ne pozdravim s njenim suprugom. On se ponovo pojavi nakon nekoliko trenutaka, otupljen iako se trudio smiješiti, pokušavajući smanjiti važnost onome što se dogodilo, pripisujući sve užasnoj interpretaciji kvarteta i tom groznom perfekcionizmu koji ga je potpuno izbezumio kad je razabrao "bezbrojne grješke i kako ih je samo mogao počiniti". Mi se vratismo u salon za pušenje, on je još bio bez daha, užagrenih očiju, čineći napore da povrati svijest. Kad nas je Lucy ostavila same, on me upita održavam li ja redovite kontakte s Karlom Roseom, brinući se da sazna da li se zamjenik direktora zanima za moj rad, da li se osjeća nadležnim za moj odjel. Ja sam se izmotavao kako sam znao.Bi i ovih riječi: vaša me funkcija zanima, "ljudsko pitanje" me interesira, trebat ćemo još razgovarati, ali kasnije, o jednom određenom pitanju. Ja se izgovorih jednim obiteljskim problemom da bih pobjegao odatle.

Lucy Just me nazvala u ured narednog ponedjeljka. Glas joj je podrhtavao. Pod jednim prilično beznačajnim izgovorom (zaboravljena duhankesa), ona me pozivala da dođem kod nje što je prije moguće. Ja odlučih da ju posjetim pred kraj popodneva, dobrano prije sata kad je Just uobičavao otići iz poduzeća. Ona me uvede u jednu ogromnu blagovaonicu gdje tišina bijaše narušavana metaličkim odbrojavanjem jednog zidnog sata. S druge strane stola, iza pladnja za čaj kojeg ona nije ni dotaknula, Lucy se jedva usuđivala podignuti oči, birajući obazrivo svoje riječi. Ja stvarno ne znam ni tko ste vi niti kakve su vaše namjere, započela je ona, usuđujem se nadati da su jasne i da vam vaše studije psihologije dopuštaju shvatiti bez osuđivanja. Vi ste i sami trebali konstatirati: moj se muž ne osjeća dobro. Nesumnjivo, glazba je bila za njega jedno neprebrodivo iskušenje ali vi to niste mogli znati. Mathias već dugo vremena ne može više slušati glazbu, kaže da osjeća bol, oštrice u svom tijelu, to su stvari koje on sam kaže. Ali nije to ono što me užasava, gospodine, željela bih pronaći prikladne riječi, ono što me užasava to je koji put njegov pogled, čini mi se da on više ne vlada sobom. Noću, on se zatvori u svoj ured i ja ga čujem uzduž i poprijeko govoreći na glas sa samim sobom. Htjela sam ukloniti njegovo osobno oružje jer mu se događa da izgovara grozne riječi. Ali, njegovog oružja nema više u ladici. Jednog drugog dana iznenadila sam ga u sobi našeg malog Alojza. Ležao je pored stola, zamislite njegovo ogromno tijelo, uzela sam ga za ruku, a on se potpuno prepustio. Smrt našeg djeteta jedna je žalost koja nikad neće nestati, čak i ako taj jadni mališan bijaše na izdisaju. Pokušajte shvatiti, gospodine, nadu koju je predstavljalo jedno dijete u ovoj kući tako lijepoj i velikoj. U dva navrata mislili smo usvojiti, ali svaki put bi Mathias prekinuo pokušaj, a ja nisam shvaćala zašto. Vjerovala sam da je kivan na Gosp. Rosea, s kojim s,o ,i ipak bili jako vezani. Gospođa Rose je bila moja prisna prijateljica, ali on mi je zabranio od tada da ju viđam. Možda vam nisam trebala, gospodine, sve ovo reći, pretpostavljam koliko bi se on protivio da sazna da sam vam se povjerila, ali kome drugom bih mogla govoriti? On odbija bilo čiju pomoć, misli da nije bolestan i kaže da je sve ovo samo jedna makinacija.Bojim se te riječi, u vašoj specijalnosti ja vjerujem da vi to nazivate paranojom, zar ne? Osim ako se zaista ne radi o jednoj istinskoj makinaciji, ali zašto mi tada ništa ne govori o tome? Ta bili smo jedan par veoma vezan. Čak i vrata njegove radne sobe su sada za mene zatvorena. Ona najzad podiže pogled na mene. Možete li mi vi pomoći razumjeti mog muža? zamolila je ona tiho. Ja nisam znao što bih joj odgovorio. Obećao sam joj da ću održavati kontakt s njom i da čeka susret koji mi je obećala da bih stvorio jedno mišljenje. Tih nekoliko riječi čini se da ju je olakšalo. Na zidu je visjela jedna velika fotografija na kojoj je pozirao Mathias Just, ukrućen, svečan, pokraj malene Lucy koja se priljubila uz njegovo rame s jednim sjajem u očima nježnim i raspoloženim koji ja nisam poznavao. Taj uokvireni odraz jedne epohe čini se da je nagovještavao nesreću u toj velikoj neogotičkoj blagovaonici s lusterima i kositrenim kandelabrima. Lucy mi zabrinuto steže ruku, ostade na kućnom pragu sve dok moja kola ne skrenuše iza ugla ulice. Činilo se da još uvijek preklinje i svojim malenim stasom zastire nesigurnu sjenu čovjeka s kojim je tolike godine dijelila hladne noći i nadanja.

Omotnica koju mi je Karl Rose poslao, uvijek na moju privatnu adresu, dodade jedan novi element čiji pravi domašaj u tom momentu ja nisam mogao shvatiti. Bilo je to jedno dugačko pismo pisano rukom i adresirano od Mathiasa Justa direktoru kuće majke. Bila je dodana i daktilografirana verzija. Radilo se očigledno o jednom banalnom tehničkom izvješću i sadržavalo brojčane podatke o produkciji, podatke o osoblju, o perspektivama i projekcijama za iduću godinu, prema dvjema hipotezama, K i B, koje nisu bile precizirane. Ono na što je Karl Rose htio privući moju pažnju nije bilo toliko sadržaj pisma koliko razlike između pisanog originala i njegov daktilografirani duplikat. Tekst rukopisa bijaše išaran nedostajućim riječima koje su postojale u konačnoj verziji. Ja sam zaključio da je Justova tajnica, vjerojatno Lynn Sanderson, korigirala pisma svojeg direktora, ali, još jedanput, ja slabo razumjeh kako bi ona mogla pokrivati njegove postupke i u isto vrijeme biti doušnica. To pitanje zamrači kod mene središnji element duplikata dokumenta. Nisam bio svjestan da se nije radilo o pukom slučaju koji je uvjetovao ispuštanje riječi, već da su manjkajuće imenice pripadale jednoj mreži posebnih značenja, koji su bili poput djelića jednog rebusa kojem ni Rose ni ja ne imasmo ključa za rješenje. Tek kasnijem čitajući iznova pismo, ja opazih ispuštanje određenih riječi kao što su Abaenderung (modifikacija), Anweisung (instrukcija) i istom u dva navrata Betrieb (funkcioniranje). Da li je u Justovoj glavi postojao jedan cenzor riječi, jedan programparazit koji je zaprečivao stanovite riječi, proizvodio jednu bjelinu, jednu odsutnost. Da mi je tada u glavi bila pomisao da poredam te riječi koje su nedostajale, kao kada bi pripadale jednom zabranjenom jeziku, ali potajice na djelu, ja bih možda već tad prozrio dio zagonetke. Jedno pažljivo čitanje mi je otkrilo stanovita sklizavanja pera ili nazočnost nečitke i nelogično ubačene riječi, Reinigung (čišćenje) ili Reisung (pobuda)(r).To je pisano loše, loše rečeno, prokletstvo cijele te priče koje se nagomilalo u originalu tog tehničkog pisma, u brzopletom pisanju, smušenom, kao da se glatka potka onoga što je on zvao zdravim razumom ovdje nalazila izobličena, iskrzanih rubova sa svih strana nasuprot nadolazećem valu meteža, bezumnost, odvratnost.

" Ljudsko pitanje, ljudsko pitanje", ponavljao je on. Ponovo sam ga vidio u večer pri našem trećem susretu i sjetih se svojeg straha, fizičkog. On me nazvao pred kraj popodneva i pozvao u svoj ured u dvadeset sati točno. Nisam shvaćao što je zapravo htio s tim "ljudsko pitanje". Ono se zasigurno odnosilo na ideju da se radi o mojoj funkciji, ali zašto toliko insistiranja. Činilo se da ovog puta vlada sobom iako je njegov pogled bio ukočen, fiksiran, ton njegovog glasa malo deklamatorski, kao da je recitirao neki tekst koji je napamet ponavljao. Iznova ja osjetih jednu ekstremnu nasilnost iza dostojanstvenosti govora koji mi je držao. Plašio sam se da će se ta prisebnost svakog časa rasprsnuti, eksplodirati u kricima i grdnjama. Dok mi je govorio gladio je jedno metalno ravnalo koje je ležalo na njegovom pisaćem stolu. Ja ne mogu ne znati, pojasnio je on, važnost humane dimenzije, ona za mene ostaje jedna stalna briga, zbog toga sam ja zahtijevao da vi osobno sudjelujete na svim sjednicama koje se odnose na temeljna pitanja poduzeća. I ako, za vrijeme tog dugog iskušenja koje je za nas bila ova restrukturacija, ja sam vas molio da profinjujete i što više istančate kriterije vrjednovanja osoblja, i zato sam ja uvijek vodio brigu da se spoji ljudski faktor s ekonomskim potrebama. Čak u najvećoj krizi, znajte da ja nikad nisam ignorirao koliko je to pitanje bilo kao središnje. Svako poduzeće, od radnika do direktora, jednog dana se s tim sučeli. Od radnika do direktora, naglasi on. Potom načini jednu dugu stanku, ja vidjeh njegova usta kako se iskrivljuju, dok je njegovim pogledom prolazila jedna sjena užasa, čuo sam ga izjaviti mračnim glasom, naglašavajući svaki slog: ja znam vrlo dobro, gospodine, ja znam vrlo dobro da je Karl Rose vama dao u zadaću da me nadzirete. Karl Rose vas je zadužio, jer malo po malo, proturajući lažne dokumente i okrećući protiv mene moje vlastite suradnike, on se trudi da me destabilizira. Ako me hoće eliminirati, to je zbog toga što on zna da ja raspolažem o njemu intimnim i kompromitantnim informacijama, koje su veoma opasne. Evo tih informacija, gospodine, na ovom stupnju ja nemam više ništa kriti: Karl Rose se zove ili radije zvao se Karl Kraus. Godine 1936. Heinrich Himmler osniva pokret Lebensborn, doslovce: izvor života, da bi okupio, u porodilištima i domovima, djecu arijevske rase, često bez roditelja. Po debaklu, mnoga od te djece su pomrla, neki su bili usvojeni od njemačkih obitelji, kao što je bio slučaj s Karlom Roseom. Taj čovjek je, dakle, dijete iz Lebensborna bez ikakve sumnje on nije odgovoran, ali ta činjenica govori da je on odrastao u jednoj nostalgičnoj obitelji Crnog reda i koji zadržao sumnjive odanosti osobama koje su propovijedale tu ideologiju. Ja raspolažem konkretnim dokazima koji potvrđuju postojanje darova, odobrenih od njega, jednom fiktivnom društvu zaduženom da prenese te sume jednoj grupici ekstremne desnice koja je u svom okrilju sadržavala paravojnu policiju. Svi ti dokumenti su u mojem posjedu, gospodine, jer ja također imam svoje doušnike. I nije mi bilo teško odmotati klupko. I pri tome on napravi jedan kiseo osmijeh. Sad razumijete, uznastoja on, razumijete li? I u jednoj beskrajnoj šutnji koja je uslijedila, tu dugu, hipnotičku izmjenu pogleda, ja ga začuh izgovoriti muklim glasom mrmljanja otkud ja vjerujem da sam razabrao riječ Todesengel, što će reći anđeo smrti. Tu on završi jednom nadražljivom gestom, okrenu svoju fotelju prema prozoru i otpusti me ovim riječima: od sada, gospodine, činite što hoćete, ja sam vam rekao što sam imao za reći.

Približavao nam se Božić. Pod izgovorom bolesti od gripe ostao sam kod kuće da se ne bih dva tjedna pojavljivao u uredu. Tijekom cijelog tog period, nisam imao nikakvog znaka od Karla Rosea. On je tražio da moje izvješće o Justu bude podneseno koncem godine. Ja nisam mogao napisati niti jednu jedinu riječ. Pozvati se u toj zgodi na prostu pretrpanost poslom bilo je jedno pogibeljno oružje a ja nisam htio služiti jednom gospodaru čije su mi se namjere činile sve manje jasne. Čak i da nisam mogao ignorirati da Mathias Just postaje sve luđi, da njegovi obrambeni zidovi popuštaju jedan za drugim, da njegove tvrdnje glede Karla Rosea sadržavaju vjerojatno ludilo, sve je to u meni probudilo jednu sumnju, dojam da sudjelujem u jednoj morbidnoj igri čija mi pravila bijahu nepoznata. I ja se nisam mogao osloboditi ideje da je tu postojala jedna točka o koju se oslanjalo luđačko Justovo uvjerenje. Tako ne uspjeh okončati taj dossier izbora koji je ipak bio prilično uobičajen. Bilo je to po prvi put da sam osjetio jednu inhibiciju i čak jednu vrstu odvratnosti spram svog posla, nešto poput manifestacije jednog dubokog skepticizma koji ja nisam nikad htio priznati. Vrijeme tog Božića se pokaza dosadnijim no ikada. Ulice su vrvjele svjetlosnim girlandama, zvučnici su širili u valovima slatkastu orkestralnu glazbu, ljudi su se gušili po trgovinama u potrazi za beskorisnim stvarčicama u jednom odgovarajućem blagdanskom ambijentu, beskrajno trošenom. Tih sam dana bio žrtvom bezveznih telefonskih poziva u kojima bih čuo disanje prije no što bi kvrcaj označio kraj spoja. Netko je pokušavao dobiti me na telefon a da nije mogao progovoriti ni riječ. Ne znam zašto, ali ja sam bio uvjeren da je ta osoba bila neka žena. Možda mi je potvrda bila kad sam začuo s drugog kraja žice tanani glas Lynn Sanderson. Željela me susresti, ali nekoliko sati kasnije otkaza dogovoreni rendez-vous. Ja odlučih da se ne raspitujem o tom obratu, niti uostalom o jednoj nesigurnoj igri slutnji koje nisam mogao propustiti a da ih ne pročitam, izabirući radije ostati u jednom nejasnom iščekivanju i pustiti stvari da se dogode, ako se već trebaju dogoditi, po mogućnosti što dalje od mene.

Havarija Mathiasa Justa dogodila se 21. prosinca, tj. sutradan po našem trećem susretu. Saznao sam o tom iz jednog pisma koje mi je uputila Lucy Just, petnaest dana poslije događaja. Napisala mi je: "Preuzimam rizik obratiti Vam se, znajući da ste vi jedino biće kojem se mogu otvoreno govoriti o teškoćama svojeg muža. U našoj nevolji, taj strašni događaj je nagnao Mathiasa da se dopusti zbrinuti. Od sada on je smješten u bolnici R. Nakon dva veoma mučna tjedna, ja vjerujem da je najzad na putu poboljšanja. Jučer sam povjerovala da sam razumjela kako bi želio da ga posjetite. Ovim pismom postavljam se u ulogu njegove glasnice iako su znakovi koje mi je davao vrlo suptilni i možda proturječni. Posjete se održavaju uvečer. Ja polazim u kliniku od kuće svaki dan oko petnaest sati. Budite ljubazni i nikom ne govorite o postojanju ovog pisma. Neka Vam Bog pomogne razumjeti ga. Lucy Just."

U bolnici R., Mathias Just je bio smješten na psihopatološkom odjelu. Lucy me čekala pred vratima njegove sobe. Bez ikakvog uvoda ona mi odmah reče: nikad nije bio tako loše, imala sam krivo što sam Vas pozvala ovamo. Jedna zidna noćna svjetiljka rasprostirala je po sobi žućkastu svjetlost. Just je ležao opružen svom svojom dužinom, zatvorenih očiju, s rukama opruženih uz tijelo. Lucy se nagnu nad njegovo uho da mu kaže kako sam ja tu. On nije uopće reagirao. Njegovo kratko disanje otkrivalo je da ne spava, da je pazio i na najmanji šum, zaštićen tom ljušturom nepokretnosti koju nazivaju katatonija. Ja promucah nekoliko riječi, on napola otvori usta i prozbori u tišini: " Schmutz Schmutz, ", što će reći prljavština, gadost, pakost. Ja položih ruku na rub kreveta i osjetih kako on pomaknu svoju prema mojoj ruci, stežući osjetih kako on pomaknu svoju prema mojoj ruci, stežući ju nenadano s jednom takvom snagom tako da se sve moje misli nađoše zarobljene tim moćnim škripom, pritiskujućim, gotovo bolnim.Bio je to trenutak iznuđene prisnosti s tim čovjekom od kojeg sam je više osjećao jednu fobiju pri fizičkom kontaktu. Bio sam nesposoban pomaknuti se, gledao sam njegov koščati profil, sporo kapanje infuzije i malenu bilježnicu položenu na njegov noćni stolić gdje je on pribilježio nesigurnom rukom nekoliko riječi. Nakon duljeg vremena on opusti stisak a ja dobih dojam da je zaspao. Lucy me isprati sve do glavnog predvorja na ulazu u bolnicu. Tad mi ispriča i istinsku verziju događaja. Bio je utorak,on ju bijaše čekao da ona ode na probu svog zbora da bi mogao uvesti svoja kola u garažu. Ondje, metodički, on je samoljepivom trakom zatvorio sve otvore kroz koje bi mogao ući zrak, potom je progutao tablete za spavanje, stavio motor u pogon i zaspao uz otvoreni prozor sjedeći na sjedalu do vozača. Život duguje samo predosjećanju koji je Lucy zahvatilo usred probe. Ona mi potanko ispriča s jednom fascinirajućom točnošću sve napore koje je poduzela da bi si prokrčila do kola put kroz zagušljivi dim, ugasila motor, odvukla tijelo svog muža do stubišta praonice, uspjela deblokirati mehanizam za otvaranje vrata na garaži. Nakon buđenja, on je samo mrmljao neke jezovite riječi. On pojasni: riječi negiranja, mračnih vizija, beznađa, ideja da sva djeca svijeta umiru jedno za drugim, da stoji jedna vrsta prokletstva koja zauvijek pritišće ljudsku vrstu. Lucy je izgovorila sve te riječi s poteškoćama, kao da su bile zabranjene, blasfemične. Htio sam znati da li je njen muž imao manifestacije te vrsti nakon smrti njihovog malog Alojza. Ona najprije dugo šućaše, zatim mi reče nešto sasvim drugo. Kasnije sam shvatio osnovanost tog odgovora, očigledno neumjesnog. Ona spomenu njegovog oca Theodora Justa, trgovca u vrijeme rata, jedno brutalno i neumoljivo biće koje nije poznavalo druge do samo jednu riječ, Arbeit, dosuđujući svom sinu jedincu, ako ne bi savršeno uspio u onome što bi poduzeo, kazne bez ikakve mjere, kao što je šibanje do krvi jednim kožnim bičem ili zatvaranje tijekom cijelog dana u jedan podrum bez ikakva svjetla. Upravo kad sam htio rastati se s njom, ona me zamoli da ostanem još malo vremena. Prošli smo u tišini ambulatorija koji je opkoljavao natkriveno dvorište. Ne ostavljajte nas same, preklinjala je ona prije no što će me napustiti, ja znam koliko ovas ona treba. Te noći padala je kiša kao iz kabla. Vraćajući se kolima pod pljuskom, imao sam veoma jasno osjećanje kako sam prodirao u noć jednog čovjeka, još gore: da njegova noć dodiruje moju i da njegova ruka zatvara nada mnom sukrivnju, diobu jednog grijeha, požudu te diobe, nešto mračno i nerazgovjetno koje sam ja bizarno pridodavao onome što je on bio nazvao ljudskim pitanjem. To nizanje ponovi se u noći, nesanica bi beskrajna, označena crvenim brojkama numeričkog kronometra, u škripcu, uznapredovalo iscrpljivanje istih slika, sve dok bljedilo svitanja ne prepusti snu moje tijelo bez snage, posve ukrućeno.

Karl Rose se je izrazio posebno licemjernim riječima da bi me pozvao da ponovno uspostavim kontakt s njim: "Bio sam vrlo potresen nesrećom M. Justa. Rijetke novosti koje mi je davala njegova supruga srećom bijahu utješne. Ja bih bio sretan ponovno s vama prodiskutirati o onome o čemu smo razgovarali, iako taj brutalni događaj bijaše unekoliko modificirao podjelu karata." Sastanak se odigrao dva dana kasnije. Vrlo brzo sam opazio da Karl Rose nije bio obaviješten o istinskoj naravi nesretnog slučaja i da je pod svaku cijenu želio o njemu doznati što više. Ja se učinih neobaviještenim, i on je to vjerojatno opazio. On krenu u novi napad iz jednog drugog ugla: klinički dojam koji mi bijaše ostavio Mathias Just. Ja sam izvrdavao, lagao glede naših susreta, pritisnuo uza zid, tražio kako doznati ono što sam čuo kroz taj oglašeni zamor, tu osobnu krizu "koju svi prolazimo". On gledao namamiti, utjerati u laž, iznijansirati, potisnuti na prethodne pozicije, izmisliti da nisam doznao ništa ili gotovo ništa, konačno priznati da je nalog koji mi je povjeren potpuno potopio. To priznanje pobudi nova pitanja. Rose bijaše lud od znatiželje, potpunoma nadražen, vrebajući slabost i spreman da me zaskoči. Na čas sam povjerovao da vidim riječ Lebensborn ispisanu ogromnim slovima pa mi se učini da ga promatram onako kako ga je Just sam promatrao, Karla Krausa, dijete Crnog reda, ničije dijete, dijete jedne druge vrste djece, sve savršene i slične, djece bez djetinjstva, bez srca, bez duše, bez potomstva, djece jedne nove i čiste tehničke generacije, Izvor života. On završi odstupajući. Vaša slabost mi je nerazumljiva, reče mi on, u svakom slučaju vi mi ju niste objasnili. Vi mi tvrdite da je jedna osobna kriza obvezni prijelaz u ljudskom životu, to je jedna općenitost koja hoće podići jednu dimnu zavjesu, to jest jedno shvaćanje koje se promišljeno smješta izvan našeg razgovora. I on završi ovim prijezirnim riječima: ja vjerujem da sam pogriješio obraćajući se, gospodine, vama time što sam precijenio prednost znanosti u srcu vaše profesije. Sastanak bi okončan šutnjom i jednim hladnim rukovanjem. Ja se vratih u svoj ured ne uspjevši se usredsrediti na svoj posao. Izgovorio sam se glavoboljom da bih se vratio kući.

Bio je 10. siječnja, Lynn Sanderson me nazvala uvečer. Željela me hitno vidjeti, dvojeći glede mjesta sastanka, preferirajući da ne bude neko javno mjesto. Susreli smo se u njenom apartmanu, jednoj prostranoj i svijetloj slikarskoj kolibi čija je dekoracija bila zbilja rafinirana: zidovi orisani pastelnim bojama, nekoliko scena iz hajkaškog lova, talijanski pejzaži, zavjese ukrašene isprepletenim cvjetovima.Ona mi se prikaza onakvom kakvom doista bijaše, jedna progonjena žena, proganjana grižnjama savjesti, jedno biće lakirano elegancijom skršeno sa svih strana. Otprije više od jedne godine, povjeri ,i se ona, bila je podvrgnuta pritiscima i ucjenama koje su je navele izdati svog direktora, koliko iz straha od odmazde koja je dolazila iz Njemačke (tako je ona označila podršku od strane Karla Rosea) toliko s razloga alarmantnog stanja u kojem se nalazio Mathias Just. Gotovo bez uvoda, ona mi prizna da je bila voljena od svog šefa, pogotovo u vrijeme Kvarteta. Veza se potom olabavila, zbog divljeg ponašanja, nepredvidljivog, Mathiasa Justa. Da je ona voljela tog čovjeka, da ga voli još, bila je jedna očiglednost koju je izdavao skriveni timbre njenog glasa i oprezni način na koji je ona govorila o njemu. Ali bio je trenutak da mi sve prizna, sve kaže, ona sebi posluži još pića i alkohol ju oslobodi jedne dugo vremena čuvane tajne. Ja čak imah pravo na intimne detalje, gotovo bestidne, koji su se ticali njihove veze. Ona ga je dovodila k sebi nakon orkestralnih probi, on joj je pisao "poetična" pisma, bio je jedan zabrinuti zaljubljeni čovjek, posesivan, opsjednut strahom da bi ih netko mogao iznenaditi. Nelagodnost se prema njenom mišljenju počela javljati unazad dvije godine, ali se začela još dugo prije toga. Taj tako tvrdi čovjek, zahtjevan, krut, otkrivao se u svojoj intimi jednim duboko ranjivim bićem, bilo je to jedno dijete pod jednom socijalnom ljušturom bez naprslina. Više puta ona ga je vidjela plakati u velikim jecajima, a da joj nije uspijevao objasniti što je prouzrokovalo te nastupe beznađa. To neutješivo dijete u njemu bilo je ono što ju je držalo uz njega usprkos njegovim reakcijama brutalnog odbacivanja, njegovih dugih razdoblja šutnje, neugode jedne ljubavne veze koja se satkivala od rijetkih trenutaka izmjene na fonu boli i nerazumijevanja. Potkraj večeri, ona mi ispriča jedno sjećanje iz djetinjstva Mathiasa Justa. Ja ga ponavljam detaljno jer mi se čini ,kao i njoj u trenutku kad mi ga je pričala, da se nalazi u samoj srži patnje tog čovjeka. Radi se o sklonosti vjerovanju onoj vrsti uzročnosti koja od jednog jedinog događaja tvori mjesto otkud sve čini se vuče svoje podrijetlo. Mathiasov otac, Theodor, bio je tijekom rata časnik jednog policijskog bataljuna, koji je kolaborarirao s SS-om u zadaćama okupacije u Poljskoj ili u Bjelorusiji. Te zadaće nisu bile izričito administrativne jer se radilo o izvršenju, u jednom području jako napučenom židovskim pučanstvom, čitavog jednog programa uspostavljanja. Mathias nikad nije doznao u čemu se sastojala aktivnost njegovog oca, ali je bio svjedokom jednom preciznom događaju. Jedne nedjelje početkom pedesetih godina, netko je prepoznao njegovog oca u jednoj muzejskoj dvorani. Taj čovjek obogavljen hromošću, očiju prožetih jednim sjajem dođe prema Theodoru Justu i stade mu govoriti. Mathiasov otac namjesti na licu izraz kao da ne razumije to čega se dijete jasno sjećalo: "Ja sam vas vidio u Miedzyrzecu listopada 1942., reče mu čovjek, bilo je žena i djece koji su ležali uza grobljanski zid." Ne čekajući nastavak, Theodor Just povuče svog sina za ruku i strmoglavo izjuri s tog mjesta. Kod kuće, on se vrtio kao lud, zatvorio se u svoju sobu. Sutradan, čovjek je bio na izlazu iz škole, približio se Mathiasu i pružio mu jednu cedulju adresiranu njegovom ocu. Na cedulji, bilo je samo ime mjesta i nekoliko brojaka: "Miedwyrwec 8813" . Otac je problijedio pri čitanju cedulje, zgrabio je svog sina za vrat, zamalo ga udavivši. Nešto kasnije, iza vrata podruma gdje ga je zatvorio, on se izdirao prijetnjama smrću. Jednog dana, upavši u kupatilo, on mu zagnjuri glavu pod vodu, ti ne bi smio živjeti, urlao je on, drugi bi trebali živjeti, ali ne ti. Slika oca, dugo vremena, dugo vremena pleše pred zidom groblja u Miedzyrzecu, a dijete se pita što su to radila tjelesa licem prema zemlji i što su značile one šifre. On je tražio to mjesto na zemljopisnoj karti, izmislio je sebi jednu priču, zamislio je da brojka osamdeset i osam bijaše broj ženama, brojka trinaest, broj djece. Ili pak broj trinaest bijaše broj ubijene djece spram ukupnog broja od osamdeset i osam. On je naime mislio da ne bi nikako trebao živjeti dok su ta djeca ležala ondje u sjeni njegovog oca koji je hodao preko njih kao da gazi preko seoskog polja, ili pravi stotinu koraka u svojoj sobi kao kakav lav u kavezu. To je Mathiasova tajna pri znade Lynn Sanderson. Poto, se diže i ode ia komode jedan predmet umotan u svilenu maramicu koji oprezno spusti na niski stolić. To stavljanje ma vidjelo, skoro ceremonijalno, jednog revolvera, prouzroči među nama jednu iznenadnu tišinu. Ali umjesto da mislim o tome što je Lynn stavila na scenu, tj. što joj je davalo moć da ga spriječi umrijeti, ja začuh nanovo glas Lucy Just koji iskazuje strah što nije pronašla ručno oružje na dnu ladice. Ja sam shvatio da ga je on povjeravajući ga radije Lynn nego Lucy, da je to što ga je dao u ruke svojoj ljubavnici radije nego svojoj supruzi da je zato što je njoj u ruke polagao svoj život. Iznenada ja otkrih sličnost između tih dviju žena, ista zabrinuta samilost koja se čitala u njihovim očima, ista privrženost malih majki. I nesumnjivo i fizički su one nalikovale jedna drugoj, u svojoj krhkosti, gracioznosti, finoći njihovih crta, dva bića ženstvena i senzibilna prema kojima je on gajio svoju ljubav. Ja nisam uzeo revolver (jedan Luger čija drška bijaše obilježena gotičkim slovima slogana Blut und Ehre), odbio sam dodirnuti ga, iako je Lynn dva puta izrazila želju da ju rasteretim morbidne sveze koju je on simbolizirao. Prije no što ću ju napustiti ja joj rekoh da baci oružje, bilo gdje, u kanal, na smetlište. Kao da bijaše u mojoj dubokoj želji da se odriješim od cijele te priče, da ju smatram oslobođenu od mene, završenu, oproštenu (ali čemu ta riječ oprost?), odriješenu i zaključenu, definitivno.

Vratio sam se na svoj posao u SC Farb. Mathias Just je bio premješten u jednu paviljonsku bolnicu tridesetak kilometara udaljenu od grada. Ja se vratih k poslu, selekciji, seminarima. Lucy Just mi uputi dva pisma na koja ja ne odgovorih. Jutarnja selekcija, sastanci, psihometrijska ispitivanja, stanoviti atelijeri poslije podne, osam do petnaest mladih kadrova, naročito komercijalista. "Mathias malo po malo izlazi iz svoje šutnje" pisala mi je Lucy "govorio mi je o vama."Katkad bih predložio kakav naputak i napuštao konferencijsku salu, odlazio pušiti uz prozor, zimsko nebo bijaše nisko i sivo, prijetilo kišom, vidio sam sebe kao kakvog starog učitelja prevrćući a da nisam mnogo u njih vjerovao te koncepte motivacije, podložnosti, selektivnih kompetanci, i predlažući uloge koje prizivahu uvijek iste komentare, budeći poneka naivna sijanja u očima sudionika. "Mathias se otvara sve više i više, precizirala je Lucy Just, jučer smo dugo šetali parkom." Ja sam izbjegavao Karla Rosea a i Karl Rose izbjegavaše mene. Ako bi se slučajno odvažio ući u moj blok, mi bismo se kratko pozdravili a da nam se pogledi ne bi ni susreli. Vrata Mathiasa Justa ostajahu uporno zatvorena. Doznao sam da Lynn Sanderson bijaše od prije tri tjedna na bolovanju. "Ne napuštajte mog muža, preklinjala je Lucy, ja znam da vi njemu mnogo značite."

Ona me pozva sredinom veljače. Nisam odmah prepoznao njen glas na telefonu. Bila je usporena, jednolična, malo metalična, iako mi je govorila da njemu ide na bolje, da je povratio svijest o nekim stvarima o kojima bi mi htio govoriti, ako je moguće u njenoj odsutnosti. Nisam se mogao spasiti od tog poziva. Moja posjeta bolnici dogodila se naredne subote. Bilo je divno zimsko vrijeme, nebo veoma modro, reska studen. Paviljoni bijahu raspršeni u jednom prostranom parku uređenom posvuda uokolo jednog dvorca iz proteklog stoljeća. Odveli su me na treći kat stare zgrade koja se zvala Dvorac.Vrata bijahu odškrinuta. Njegovo lice zakrčeno zadimljenim naočalama, on sam sjedio je u jednoj fotelji pred televizorom, upaljenom ali bez tona. On se jedva uspravi da bi me pozdravio, zamoli bolničarku da zatvori vrata i da nas ostavi na samo. Govoreći on je pazio na duge stanke koje čini se nisu značile ništa drugo do li vrijeme potrebno za jasnije uobličavanje njegovih misli. Sretan sam da ste došli, reče mi on, nisam ovu zadaću mogao povjeriti Lucy, osim vas ja ne vidim drugu osobu koja bi ju mogla ispuniti. Zadaća kojom me je zadužio bila je isprazniti sef u njegovom osobnom uredu. Za tu svrhu on je na malom noćnom stolu pripremio ključić i papirić s tajnim kodom od četiri brojke. Kako sam ga ja bio pitao želi li da mu donesem stvari od vrijednosti koje su se nalazile u sefu, on odgovori jednim gotovo razdraženim glasom: to nisu vrijednosti, to je bezvrijedno. Unsinn, učinite s tim što god hoćete. Ja nisam imao drugog objašnjenja osim da je očekivao ta se tako načini jedna tabula raza od jedne prošlosti, "ogađene i omražene", to su njegove vlastite riječi. Na čas on skinu svoje naočale i ja vidjeh njegove mračne kolobare ispod očiju, njegov pogled lagano iskolačenih očiju zbog upotrebe neuroleptičkih medikamenata. U svojem starom odijelu od sive vine, kragnom zakopčanom i bez kravate, i tom vrstom paralitičke tenzije, koja se očitavala na njegovom licu, ja sam imao pred sobom sjednu svog bivšeg direktora, jednog preživjelog, jednog duha, jednog bolesnika. Čini se da se žurio vidjeti me otići, ustraja još na tome da ne izgubim ni ključ ni kod, izgovori nešto kao: "Vi će te vidjeti, gospodine, vidjet će te dokle može ići ljudska zloća."

Nisam imao što objašnjavati Lucy. Ona je sve već znala. Prihvaćala je da ju on drži po strani od nekih stvari, kao što je nesumnjivo morala podnositi njegovu vezu s Lynn Sanderson. S mukom ona postavi nekoliko pitanja (Kako sam ga pronašao? Da li je bio sretan što me vidi?) potom ona mi otvori velika vrata njegovog privatnog kabineta i ostavi me samog u njemu. Nije bilo gotovo ničeg u toj velikoj prostoriji obloženoj svijetlom tkaninom, inače bijahu tu još dvije kožne fotelje, jedan ogromni radni stol od rezbarene hrastovine, jedan štiočki stalak od istog drveta i jedna antikna muzička kutija iz XVIII stoljeća gdje pet figurina glazbenika i plesača bijahu raspoređeni uokolo minijaturnog starinskog glasovira, svaki od tih pet automata, zbunjen i blijed, spreman za stavljanje u pokret prostim pokretanjem mehanizma. Usprkos visokim prozorima koji su se otvarali prema jezeru, možda zbog mirisa (lagano, izvrsno smradan), ja oćutjeh želju prodrijeti kroz zaključana mračna vrata, tj. profanirati sobu jednog mrtvaca. Sef bijaše pričvršćen u zid, njegova presvučena blindaža bijaše također od ukrasne hrastovine. Unutra ne bijaše ničeg osim jedne omotnice od čvrstog kartona koja je sadržavala pet pisama. Ja ih turih u svoj džep, vratih ključ Lucy i žurno iziđoh.

Ovdje će priča primiti sasvim drukčiji smjer. U meni ima nešto od užasa, ta latinska riječ pavor, budući da mi treba opisati pet pisama koje on bijaše čuvao u svom sefu ne usuđujući se uništiti ih. Povjerovao sam da se nalazim na otkrivenju tajne Mathiasa Justa, ja joj nisam vidio drugo no samo njen vidljivi dio, koji se čini se svodio na nju samu, objašnjenu njegovim bolnim sjećanjima, označenu jednom dijagnozom, kakve ja bijah naučio iz knjigama, na sveučilištu, tako izolirane i opisane, da ne bi bile drugo do igračka svoje vlastite povijesti i koja mene samog ostavljaše netaknutog, neozlijeđenog, zaštićenog distancom koju promatrač sebi uzima za pravo. Osim vas, bijaše on rekao, ja ne vidim nikog drugog koji bi mogao ispuniti tu zadaću. Ja bih bio odbio, znadem to, da nisam bio pokrenut jednom vrstom divlje znatiželje, željom da provjerim da li je sef sadržavao, u stvari, te po Karla Rosea kompromitirajuće dokumente, opijenoSCu posjedovanjem istih i zadobivanjem zahvaljujući njima jedan status nedodirivosti, jer jedan dio mene još je želio vjerovati u trag Lebensborna, suviše čudnog, suviše posebnog, govorio sam sebi, da bi bio samo izlaz iz jednog delirijuma.

Tih pet pisama bijahu anonimni, poslani iz pošte grada N., slanih svakih dva mjeseca, obično 15. ili 16. u mjesecu. Prvi je datirao pred više od jedne godine. U njemu se nalazio faksimil jedne tajne bilješke od više stranica datirane 5. lipnja 1942. godine, ovjerene štambiljem Državna tajna (Geheime Reichssache!) i koja je se ticala tehničkih modifikacija koje je trebalo unijeti u kamione za specijalne svrhe u Kulmhofu i Chelmnu. Taj je dokument poznat povjesničarima Holokausta. "Od prosinca 1941. godine, bilo je napisano, devedeset i sedam tisuća bilo je tretirano (verarbeitet) na primjeren način trojim kolima čije funkcioniranje nije pokazalo nikakav nedostatak. Eksplozija koja se dogodila u Kulhofu treba biti smatrana izoliranim slučajem. To je posljedica jedne grješke u rukovanju. Specijalne upute bile su adresirane zainteresiranim službama da bi se izbjegli takvi incidenti. Te instrukcije (Anweisungen) značajno su povećale stupanj sigurnosti." Slijedilo je sedam paragrafa koji su detaljizirali tehničke modifikacije koje se trebaju uvesti u kola. Ja ih prevodim onako kakve su: 1) Da bi se učinilo mogućim brzo ispunjenje u CO izbjegavajući previsoki tlak, probit će se dva prosjeka od po deset centimetara u visini zadnjeg pregradnog zida. Ti prorezi bit će opskrbljeni pokretnim ventilima s limenom stezaljkom.. 2) Normalni kapacitet kola je od devet do deset četvornih metara. Ali veliki S. kamioni ne mogu biti korišteni s takvim kapacitetom. Nije to pitanje preopterećenosti već pokretljivosti na terenu. Čini se dakle nužnim smanjiti površinu utovara. To se može uspjeti skraćujući za jedan metar superstrukturu. Smanjiti broj komada (Stückzahl) kao što se činilo sve do sada ne bi bilo rješenje, jer bi tada operacija zahtijevala više vremena, budući da oslobođeni prostori moraju biti i sami ispunjeni s CO. Naprotiv, ako površina za punjenje bude smanjena ali potpuno zauzeta, vrijeme funkcioniranja se osjetljivo skraćuje. Bilježimo da je u tijeku jedne diskusije s jednom firmom ova dala opasku da bi skraćivanje superstrukture povuklo premještanje težine prema naprijed, što bi prouzrokovalo rizik da preoptereti prednju osovinu. U stvarnosti, dolazi do jedne spontane kompenzacije iz razloga što, za vrijeme funkcioniranja, tovar (Ladung)ima tendencu da se primakne stražnjim vratima, i zbog toga prednja osovina ne podnosi nikakvo preopterećenje. 3) Crijevo koje povezuje ispušnu cijev u kola je podložno hrđanju zbog čega je izjedeno iznutra od tečnosti koje se ondje rasipaju. Da bi se izbjegla ta nezgoda, dobro je rasporediti naglavke punjenja na takav način da se prihvaćanje čini odozgo prema dolje. 4) Da bi se dopustilo jedno prikladno čiSCenje kola, prakticirat će se u sredini poda jedno otvaranje, zatvoreno jednim hermetičnim poklopcem od dvadeset do trideset centimetara, što će dopuštati otjecanje fluidnih tečnosti tijekom funkcioniranja. Da bi se izbjegla svaka opstrukcija, koljeno cijevi bit će opskrbljeno jednom rešetkom s gornje srane. GuSCe nečisti (Schmutz) bit će evakuirane kroz veliki otvor za vrijeme čiSCenja. Uslijed toga, pod kola lagano će se nagnuti. 5) Može se ukloniti prozore za opservaciju jer se njima praktično i ne služi. Tako bi se učinio ekonomičnijim jedan posao prilično važan u preuređivanju novih kola. 6) Bilo bi sasvim odgovarajuće osigurati jaču zaštitu svjtelosnih instalacija. Rešetka bi trebala prekrivati lampe dovoljno visoko da bi postalo nemoguće polupati ih. Praksa nalaže da se lampe uklone, koje, što je već napomenuto, nisu uopće korištene. Iskustvo ipak pokazuje da kad se unutrašnja vrata zatvore i kad se tako sve zamrači, uvijek dođe do jednog potiska tovara prema vratima. Razlog je tome što natovarena roba (Ladegut) se natisne prema svjetlosti čim nastane tama.To zakomplicira zatvaranje vrata. Ustanovljeno je također da je buka (Larme) koja nastane pri zatvaranju vrata povezana sa zabrinutoSCu koju izazove mrak. Čini se ipak pogodnim zadržati osvjetljenje prije i nakon prvih minuta operacije. Ta je svjetlost jednako korisna za noćni rad i čiSCenje kola. 7) Radi olakšavanja jednog bržeg istovaranja kola, uredit će se na podu jedna mobilna rešetka. Ona će kliziti uz pomoć točkova na tračnici u U. Povlačenje i vraćanje na mjesto ostvarivat će se uz pomoć jednog malog vitla smještenog ispod kola. Firma zadužena za uređenje se iskazala nesposobnom to ostvariti u ovom času zbog nedostatka osoblja i materijala. Potrudit ćemo se dakle pronaći neku drugu firmu da to uredi.

Posljednji paragraf sugerirao je da se tehničke modifikacije ostvaruju postupno u tijeku popravaka. Osim deset kola marke S. kod koje je narudžba bila prošla. Kao što je firma zadužena za preuređivanje bila naznačila u tijeku jedne radne konferencije da joj se modifikacije strukture ne čine mogućnim, tekst je predlagao da se obrati firmi H. da pribavi bar jedna od deset kola s inovacijama koje je praksa sugerirala. Najzad, bilješka bijaše podvrgnuta razmatranju i odluci SS pukovnika Walteru Rauffu. Bila je potpisana vlastoručno: I.A. (Im Auftrag: na zapovijed) Just. Drugo anonimno pismo sadržavalo je isti dokument ali tekst, stiješnjen, vrlo crn, pojavljivao se ispod jednog drugog teksta pisanom po njemu i puno bljeđem ili izbrisanom, zauzimajući svu širinu stranice i čija slova bijahu izokrenuta, kao da su se odražavala u zrcalu. Taj drugi filigranski tekst pokazao se jednim prilično zbrkanim amalgamom posve aktualnih tehničkih bilježaka, istih koje bi se trebale razmjenjivati između službi SC Farb, i gdje su se čas miješale napomene o zapažanjima koja su se ticala jednog novog proizvoda, čas izvodi priopćenja koja su potjecala iz različitih servisa za proizvodnju ili kadrovske službe, tj. generalne uprave. Ti fragmenti, prekratki za identifikaciju, bijahu s kraja na kraj stavljeni u jedan totalno slučajan redoslijed. Nisam vidio ni najmanjeg smisla u tom infratekstu osim što je ondje mogao biti postavljen kao jedna grafička podloga s koje su se trebale izdvajati masna slova tehničke bilješke od 5 lipnja 1942. Ispod potpisa imenovanog Justa, pošiljatelj je reproducirao ovaj aforizam:

" Ne postoji ni jedan original od kojeg su imitatori bolji."

Karl Kraus

U trećem anonimnom pismu, prva dva teksta su se pokazala od iste tipografske vrijednosti, nalazili su se tragovi inicijalnog dokumenta kontaminirani riječima odraženim naopako i na pozadini u prethodnom pismu. Bilo je to katkad nadomještanje jedne riječi drugom, katkad nenadano ubacivanje jednog tekstualnog okrajka proisteklog iz aktualnog tehničkog vokabulara, njihov ansambl formirao je jedno kompaktno leksičko tkivoodlomci i rečenice čiji je himerični sklop proizvodio čudne , ili bolje rečeno nelogične asocijacije. Više od osjećanje nerazumljivosti postojao je jedan aspekt te znanstveno dezorganizirane montaže koji je budio užas. Reklo bi se da je jedan virus ili jedna genetička neispravnost slučajno spojila ta dva teksta s jednom jedinom odrednicom koja će proizvesti jedan tekst koji jednom završen jest potpuno besmislen, ali gramatički ispravan.Reklo bi se da je anonimni pošiljatelj sve prepustio slučajnosti i to očito odsustvo namjere bilo je ono što je izazivalo dojam jedne snažne neugode. Prepisujući kasnije, metodično, za sebe samog, odlomke koji tu nikako nisu pripadali, mogao sam konstatirati samo jedno: oni su pripadali jednom tehnologijskom govoru, ne toliko jedne konkretne inženjerije (na što je ipak upućivao inicijalni tekst) koliko jedne sociologije zapovijedanja, jedan govor korišten prije u kadrovskom odjeljenju i direkcijama nego u atelijerima i lancima proizvodnje. Jedina jasna namjera pošiljatelja: rukopisni potpis, Just, bio je posebice povećan. Četvrta pošiljka činila mi se najciničnija. Ovog puta radilo se o fragmentima inicijalnog teksta, smišljeno dekomponiranog, izlomljenog, uništenog, koji se nalazio povrh jedne glazbene partiture koja se pokazivala kao filigran prema istom grafičkom rješenju kao i u drugom pismu. Izigravati se ovako s nekim, gotovo ludički udesiti elemente jednog takvog teksta, otkrivalo je čini mi se najveću ogavnost. Osjećanje koje sam oćutio sprječavalo me vidjeti ono što je ipak bolo oči. Imao sam u ruci a da to nisam primjećivao, prvu pošiljku koja je izdavala pošiljatelja.

Peto je pismo sadržavalo iste stranice dokumenta ali ove bijahu gotovo prazne, osim zaglavlja. Berlin, 5. lipnja 1942, i potpis, uvijek uvećan, I.A. Just. Među njima: jedan izbrisani tekst, nekoliko se riječi tu i tamo ipak naziralo i to u svojoj početnoj tipografiji: upute, sigurnost, funkcioniranje, čišćenje, osmatranje, tovar, buka, noćni rad, uređivanje, vrjednovanje. Na tim, gotovo bijelim stranicama, pošiljatelj bijaše rukom napisao: Neslušati Ne gledati Prati sa sebe do u beskraj ljudsku nečist Izgovarati prave riječi Koji ne prljaju Oslobađanje mjesta (Aussiedlung) Prestrukturiranje (Umstrukturierung) Ponovno namještanje (Umsiedlung) Preustrojavanje (Umstellung) Izmještanje (Delokalisierung) Selekcija (Selektion) Evakuacija (Evakuierung) Tehničko otpuštanje (techniSChe Entlassung) Konačno rješenje pitanja (Endlođsung der Frage) Stroj smrti radi.

Kad je prošao prvi šok od čitanja, ja sam malo po malo došao do slijedećih izvjesnosti. Bilo je jasno da pet pošiljaka predstavljaju pet propisanih faza jednog đavolski zamišljenog napredovanja. Namjera je nadmašivala jedno puko htijenje destabiliziranja Mathiasa Justa, njen cilj je bio daleko obimniji i nesumnjivo ticao se i mene kao što se ticao bilo kojeg ljudskog bića.Pošiljatelj mi se uostalom učinio kao jedno biće dobro obaviješteno, jedne nadmoćnije inteligencije. On bijaše preuzeo rizik pisanja rukom što je značilo da se nije plašio kako će biti razotkriven. Nagonski sam osjetio da se tu nije moglo raditi o Karlu Roseu. Direktorov zamjenik ne bi nikad mogao imati, činilo mi se, jednu takvu plastičnost , psihičku ili "artističku", za oblikovati jednu takvu namjeru i uostalom dva uzorka rukopisa s kojima sam ja raspolagao nisu sličila ni u čemu. Ono Roseovo bilo je zbijeno, nervozno, grčevito, jedva čitljivo, drugo bijaše rastegnuto, prozračno, gotovo kaligrafsko. Istražujući, pronašao sam u zbirci aforizama citat Karla Krausa, bečkog pamfletistu umrlog 1936. godine. Učini mi se prihvatljivom i čak vjerojatnom da gotovo homonimski Karl Rose/Karl Kraus bijaše djelovao na bolesnu psihozu Mathiasa Justa radi usmjeravanja svojih sumnji. Znadem groznu literarnu genijalnost kad je na djelu, ali između Rosea i Krausa bilo je nešto više nego prosto suzvučje: jedno iskrivljavanje smisla., jedan otrovni prijelaz s materinskog na strani jezik.

Pod izgovorom da ću pitati Justa što trebam učiniti s pismima koja su se nalazila u sefu, po drugi put sam ga posjetio u paviljonskoj bolnici. On me primio u istoj sobi, na trećem katu Dvorca. Sjedio je na jednoj obojenoj stolici pokraj ugašenog televizora. Možda me je već satima čekao sjedeći tako pogleda uprtog u ugao zida iza svojih zamagljenih naočala. Ruke su mu se veoma jako tresle, koljena su mu se trzala u isprekidanim pokretima, vrsta prividne nestrpljivosti izazvane antipsihotičkim medikamentima. Već sam vam rekao da je to bilo bezvrijedno, ponovi mi on, čista laž. Moj otac nije bio u Berlinu u to vrijeme, on nije tehničar, moj otac je bio jednostavni trgovac iz Hamburga prinudno mobiliziran u policijski bataljun na istoku Poljske. On načini jednu dugu stanku. To je jedan odvratni postupak, nastavi on, ja ništa nemam s tim, oslobodite me toga. Kako mu ja rekoh da rukopis posljednjeg pisma ne odgovara onom Karla Rosea, on posprdno napući usta. Kraus, mrmljao je on, Kraus je veoma vješt u rukopisanju. Netko lagano zakuca na vrata, jedna zbunjena bolničarka koja ga je pozivala nešto pojačanim glasom: gospodine Just, vaši lijekovi, gospodine Just. Ona odloži na njegov stol jednu posudu koja je sadržavala pilule i čekaše bez riječi da ih on proguta. Po njenom odlasku mi se iznova nađosmo sučelice, ja nisam mogao vidjeti njegove oči iza zamagljenih naočala ali sam pretpostavljao da on ne gleda ništa, nije ni imao pogleda, ni moja nazočnost mu nije više ništa značila, a ja sam mislio na to tehničko pismo kontaminirano najprije jednim luđačkim tekstom, poto, prožderano, malo po malo procesom uništavanja iz kojeg je tu i tamo izranjalo nekoliko riječi, općih riječi, proročkih naloga, ne slušati, ne gledati, stroj smrti je u pogonu.

Ja se nisam mogao osloboditi tih pisama. Što sam ih više iščitavao to su mi postajala udaljenija. Smisao jedne riječi, jedne rečenice ili jedne slike povezan je s onim što vam drugi hoće reći. Tko je bio drugi, što je htio reći i zašto sam se osjećao, a da to nisam ni znao, prijateljem njegove poruke? Noć nakon moje posjete bolnici, zbio se jedan interni događaj koji je sve određivao. Taj događaj bio je jedan san koji vam trebam ispričati s punom preciznošću u mjeri u kojoj je to moje pamćenje sposobno. Bio sam u jednoj tvornici koja je bila izvan pogona, u jednoj prostranoj pustoj hali od koje od koje nije ostalo više ništa osim betoniranog postolja za strojeve. Projektori obješeni o jedan pokretni most osvjetljavali su jednu malu drvenu pozornicu na kojoj su četiri čovjeka u ceremonijskim odorama svirala kvartet stanovitog Rosenberg ili Rosenthala. Iza njih bijahu jedna ogromna dvokrilna vrata, zapriječena jednom metalnom polugom. U jednom momentu začuli su se potmuli udarci sve žešći i žešći i koji su čini se dolazili s vrata. Jedan od glazbenika na koncu prekinu svirati, diže se, odloži svoje glazbalo i pokrenu polugu da odškrine vrata. Točno u tom času nastupi buđenje. Bio sam u stanju krajnje zebnje. Jedna pomisao, jedno ispitivanje, zače se u mom duhu. Potražio sam pismo gdje se filigranski pojavljivalo notno crtovlje, bila je to potvrda onome što sam morao vidjeti a da stvarno tome nisam bio ni svjestan: note su bile poredane četiri po četiri, stranice su potjecale iz jedne partiture za kvartet žičanih instrumenata. Nekoliko pribilježaka, jedva čitljivih, tempo me sigurno nije ni na što preciznije upućivao ali, samo taj znak, sve je ili gotovo sve rekao.

Lynn Sanderson me odbi primiti. Izgovarala se krajnjom iscrpljenošću, posljedica napada jetre koji ju je učinio veoma slabom. Na savjet svojeg liječnika ona je mislila otići odmoriti se kod svoje majke u Englesku. Kako sam je insistirao, ona je neopozivo ostajala pri svome: ako je to zbog razgovora o Mathiasu, ne i ne, ja sam bila najjadnija u cijeloj toj priči, suviše sam pričala, čak i vama, previše sam brbljala.

Ponovno sam susreo Jacquesa Paolinija. On me primi kao i prvi put u svojoj laboratoriji: isti ljubazni čovjek, uglađenog izražavanja, malicioznog podsmijeha. Primio me uz stanovitu prisnost: i koje mi to dobre vijesti donosite, gospodine industrijski psiholože? Pružih mu jednu od nota za kvartet koju sam vlastoručno prepisao da bih izdvojio tekst koji se nalazio kao natpisani. Jeste li vi svirali ovaj kvartet? upitao sam ga? On se pričini malo iznenađen ali se ne dopusti smesti, skide svoje naočale i stade lagano pjevuckati. Izvod je jako kratak, napomenu on, ali to bi trebalo biti nešto od Francka, drugi stavak. istina je, mi smo to radili svojevremeno, neka nam skladatelj oprosti. Paolini me premjeri iznad svojih naočala sa staklima u obliku polumjeseca: čemu dakle to ustrajavanje na Kvartetu Farb, hoćete li vi zaista oživljavati stare fantome? Ja dadoh jedan smeteni odgovor u kojem on ne povjerova ni jednoj jedinoj riječi. Ipak se pusti odvesti u prostor svojih uspomena, evocirajući četvrtog čovjeka, koji bijaše, on, značajan glazbenik. Zvao se Arie Neumann, radio je u komercijalnom odjeljenju i morao je napustiti firmu u vrijeme restrukturacije. Jedan iznenađujući čovjek, taj Neumann, glasno je mislio Paolini, mi ne bijasmo spram njega drugo do jadne piligusle. Kemičar je govorio tako bez nepovjerenja, prihvaćajući da ne razumije u potpunosti što to zapravo podrazumijeva moja tolika znatiželja. Pri kraju sastanka, postavljajući posljednju zamku, ja ga upitah da li je ikad čuo govoriti o Karlu Krausu. Zaista, primijeti on, vi igrate sa mnom jednu igru pitanje-odgovor kojoj ja ne vidim jasno namjenu. Ali ne odoli želji da mi ispriča slijedeću priču. Karl Kraus je bio toliko elokventan da je "sav Beč" dolazio ma njegova predavanja. Jednog dana, tridesetih godina, Kraus, koji n ikad nije bio ljubazan spram nacistima, čuo je jedan Hitlerov govor i povjerovao da je slušao sebe samog, bio je iznenađen da je susreo jedan glas koji je pjevao istim zavodničkim notama, opčinjavanjem i galvanizacijom, smišljao, puzio da bi zarobio auditorij i potom malo po malo uspinjao se, osmjeljujući se, iznenadno izbacivao prijetnje i kletve. Sličnost je bila tolika da Karl Kraus bi uvjeren da mladi kaplar bijaše dolazio prisustvovati njegovim predavanjima i ukrao njegov plamen i njegov glas, sada reproduciran na tisućama radioaparata, tih Volksemphaengera koje nacizam dijelio po kućama da bi širio svoje slogane. Ta priča o mimetičnoj krađi je jedna zastrašujuća parabola, zaključi Paolini. Njegov dvolični osmijeh još me dugo vremena proganjao nakon našeg susreta.

Ja napravih jedno istraživanje glede Ariea Neumanna. Slučajno sam naišao na dokument o jednom zapošljavanju, pisan rukom mojeg prethodnika. Bilo je tu nekoliko podataka o starosnoj dobi, o obitelji, profesionalnoj karijeri. Arie je tada imao pedeset i pet godina, bio je brat Cyrilu Neumannu, jednom renomiranom pijanisti, sada već pokojnom. Netko je napisao na njegovom kartonu: "Zavodljiv, atipičan, malo točan, malo motiviran, rezultati osrednji." Iz godine u godinu, stranice vrjednovanja su se sučeljavale s drugim brojčanim podacima koji su odražavali njegov broj poslova, gotovo u stalnom padu. Prije nego što će ući u SC Farb, Arie Neumann je okušao sreću kao slobodni umjetnik, potom je ušao u jedno malo poduzeće lutnji, pa u jednu specijaliziranu izdavačku kuću. U više navrata, hotelski računi su bili prekriženi jednom jedinom lapidarnom opaskom: "Precijenjeno."

San o kvartetu mi se ponovio u tri navrata, zabilježio sam datume 24. veljače, 2. i 4. ožujka. Svaki put, san je izobličavao inicijalnu SCenu, povećavajući do u bezmjernost metalan vrata i smanjujući osvijetljeni četverokut gdje su svirali glazbenici. Na kraju bi oni nalikovali na mehaničke lutke, tj. na malene automate ustobočene na muzičkoj kutiji u Justovom uredu. Jedna fantastična zebnja mi je prekidala sanju sve ranije i ranije. Posljednji put, ne sjećam se više ničega, jednostavno sam znao da se radilo o tom i tom snu, ne o nečem drugom, i ja sam osjetio budeći se jednu respiratornu tegobnost, jedno nadraženje na sluzokoži nosnica i usta, moja pidžama je bila sva natopljena znojem, a moje je srce luđački kucalo.

Osmog ožujka primio sam u firmi jedno pismo kojem sam otprve prepoznao tipografska slova. Nisam vjerovao vlastitim očima, iako je aktualiziralo silinu koja mi je prožimala duh u više navrata. Ruke su mi drhtale dok sam trgao omotnicu. U pismu su bile dvije stranice s nalijepljenom papirnom trakom od sirove svile, kao u nekadašnjim brzojavima, i na kojima se protezao jedan tekst bez ikakve punktuacije. Ovdje dajem jedan odlomak: čini se dasedobijajuzadovoljavajućirezultatikadsutestovikorišteniusvrhuizvodenjausvakojprilicialitoimplicirajednudetekcijupripadajućihvariabilnostipočevodsamekliničkestudijekonkretnihsituacijaradaielaboracijespecifičnihinstrumenataprijenegopribjegavanjestandardnimsredstvimasvakielementneprikladanradubitćetretiranprematomesobziromnasameobjektivnekriterijeonakokakosetretiraoboljeliorgančuvatćeseusjećanjuparadigmejednooddobidvaodizbjegavanjatriodprilagodljivostipremaosovinikompetentnostkonvertibilnostbezizostavljanjastranavrjednovanjaregularnoobjelodanjenotrebaimatiusvijestikojenesposobneosobesesmatrajudamoguprenijestipredrasudeonimakojiihslijedekonačneperformansevrjednovanepremajednojglobalnojocjenikombinirajućiskupfaktoraiselekcionirajućipredskazateljepremanjihovojpovezanostisprofesionalnomfunkcijomciljanjaproceduraklasificiranjaaprioriiliaposterioriimajudopuštenjeizoliratigrupehomogenihindividuagdjebiografskipredskazateljisusepokazaliposebnokorisnim

Događanja, zbivanja kojima nismo htjeli biti drugo do li svjedocima, posrednim akterima, katkad naratorima, stegli su jednog dana nad nama spektar svoje očiglednosti. U prvi mah načinih pokret kojim bih razderao pismo, ali se osvijestih, hoteći pronaći podrijetlo te znanstvene složenosti tekstova.Velikim dijelom radilo se o sasvim običnim rečenicama uzetim iz nekog priručnika za psihologiju rada. Ti fragmenti jednom sastavljeni pokazivali su se nejasnim, uopćenim, iako nisam mogao propustiti i ne vidjeti jednu preciznu aluziju na svoju vlastitu funkciju, tj. na moj vlastiti doprinos u restrukturaciji. Na istom općem planu, budući da je tu bilo potpuno odsutna punktacija, stanovite fraze odavale su jednu drugu provenijenciju, temeljile su se na prvom tekstu i čini se potiskivale do u krajnost svoju vlastitu logiku, tvoreći maligne umetke koji su nastojali rastrgati potku, do te mjere da stanovite riječi tehničkog vokabulara iako srodne postajale su nositeljima jednog mogućeg smisla koji je bio nesumnjiv. Sjećam se da više nisam mogao dublje analizirati tu literaturu koja mi je podmetala jedno izopačujuće i prostačko zrcalo. U vrijeme kad sam primio pismo, osjetio sam gnjev i strah. Gnjev i strah da od sada figuriram kao cilj jednom anonimnom egzekutoru. Čovjek se okrenuo k meni, premjestio je svoje oružje, ciljao me kao snajperist u tamnom uglu jednog prozora. Nikakve precizne napomene o pošiljatelju naravno nije bilo, pošiljka je predana na poštu, kao i one adresirane na Mathiasa Justa, u gradu N.

Paolini, s kojim sam ponovno uspostavio kontakt, izgovori se da ima suviše posla u laboratoriji, pristajući nevoljno jedan rendez-vous u vrijeme podnevne pauze u kafeteriji poduzeća. To odbijanje je bilo nešto novo. Ako je izabrao to mjesto, suviše javno, stalno izloženo bučanju, bilo je to stoga što je očigledno želio onemogućiti pravi razgovor. Susreo sam jednog rezerviranog čovjeka, smetenog, koji je kako je mogao i umio izvrdavao i skretao s teme. Ja sam mu na koncu pružio anonimno pismo i upitao ga da li je on bio taj koji je propuštao potpisivati svoje pošiljke i zabavljao se tom odvratnom igrom. On je dulje vrijeme pažljivo čitao izvod potom podiže na mene pogled pun zadnjih misli i izgovori ove riječi: ta priča dakle nikad neće biti završena. Na pitanje: da li je vidio Neumanna od našeg zadnjeg susreta? on ne odgovori ni da ni ne, prepustio se jednoj rječitoj šutnji.

Tog popodneva, ja sam osjetio jednu nelagodu na poslu, prvu u jednoj seriji neugoda koje će od tada obilježavati moje seminare i malo po malo uzdrmati mirnu sigurnost koja je od mene bila načinila jednog strogog i cijenjenog tehničara. Iznenadno sam oćutio jedan dojam raspadanja, vidio sam sebe dvojiti nad riječima čiji mi je smisao odjednom postao stran, pogled slušatelja seminara pojačavao je moju uznemirenost, a narastajuća zebnja mi izazivala znojenje i otežano disanje. Ja sam kud puklo da puklo nastavljao podupirući se kojekakvim izgovorima a ostatak seanse se odvijao u jednoj stalnoj napetosti gdje valjalo bdjeti nad svakim svojim postupkom. Na kraju sam se uplašio od tih seminara, izgovarajući se sumnjivim nagomilavanjem poslova selekcije da bih ih mogao odgoditi, nastojeći povratiti povjerenje uranjajući na večer u često napornu znanstvenu lektiru. Prolazio sam kroz sumnje, imao sam dojam da moj vlastiti profesionalni izbor (taj izbor koji je tako kritizirao priručnike psihologije rada) počivao je na temeljnom nesporazumu. Kojeg je smisla zapravo imalo motivirati ljude za jedan predmet koji se njih tako malo ticao? U određenim momentima, na sreću prolaznim, čak sam imao osjećaj da sam pogođen jednom vrstom udesa. Ta me misao nagna baciti u vatru anonimna pisma. Ali ja to ne učinih, uvjeren da je ta gesta ništavna, i ćuteći nejasno da još nije sve bilo izrečeno, da je svako od tih pisama bilo jedan dokaz koji još nije sve rekao, i da najzad njihovo uništavanje ne bi ukinulo zastrašujući ili pakosni teret. Dvadeset i drugog ožujka primio sam pošiljku za koju sam se toliko plašio da me čeka. U njoj sam našao dvije iste stranice oblijepljene vrpcom od sirove svile, iste prepisane fragmente iz jednog priručnika psihologije rada, ali ovdje se pokazivalo (a usporedba dvaju pisama o tome nije ostavljala nikakvu sumnju) da prvo tehničko pismo bijaše preplavljeno i kao prožderano onim drugim tekstom iz kojeg ja izdvajam najznakovitije fragmente:

svakielementneprikladanradubitćetretirandosljednouskladusasamimobjektivnnimkriterijimakaoštosetretirajedanbolesniiligangrenozniorgan

izborćeseizvršitipremaopisanomplanuusumnjivom slučajusvrhovitoćeseuputitinaupitnikReichsarbeitsgemeinSChaftHeilundPflegeanstalten

programTiergarten4vodit će računaokapacitetumakinalnogradarazumijesekrozsposobnostima ponavljanjaučinkovitagestabezgubitkarezultata

uGrafeneckudevettisućaosamstotinatridesetdevetsubilitretiraniuSonnensteinupettisućadevetstotinačetrdesettriuBemburguosamtisućašeststotinaijedanuHadamarudesettisućasedamdesetidva

Ova aluzija na program uništavanja mentalno bolesnih, okrštenim od nacista s Tiergarten 4 , učinio mi se više no neuljudan: uvrjedljiv.Ali ovog puta on bijaše napisao svoje ime na poleđini omotnice: "Arie Neumann, Café Salzgitter, N., u večer, između sedamnaest i devetnaest sati."

Uvijek ću se sjećati tog velikog tužnog kafea u kojem se nalazila jedna nekadašnja plesna pista i jedan stari bijelolakirani pijanino. Dvije konobarice u livrejama lutale su između stolova na fonu udaljene glazbe i laganog žagorenja. Gosti su šaputali kao da ne žele narušiti ambijent. Ja sam trebao dosta vremena da bih ga opazio iza praznog prostora plesne piste, čini mi se da to nije mogao biti nitko drugi do li on: taj čovjek koji je sam sjedio za stolom pokraj jednog u klupko smotanog mantila i koji je pušio u tišini, zamišljenog pogleda, nabacivao bi s vremena na vrijeme poneku bilješku u malu bilježnicu. U otrcanom puloveru, duge sijede kose stegnute u perčin crnom vrpcom, lica koščatog i blijedog od svjetala. Konobar dođe zamijeniti njegovu čašu s posebnom pažljivošću. Ja mu se približih, tiho ga pozvavši, Arie Neumann? On spusti na mene svoj zaintrigirani pogled, zatraži da kažem svoje ime i pozva me sjesti. Ja sam što je moguće vjernije prenio tekst tog sastanka, iako još dvojim nad nekim riječima koje je izgovorio. Sjećam se da sam u početku bio prikovan njegovim jasnim pogledom, pogledom koji nije toliko tražio da me pronikne koliko da me osmotri. Zašto ste me došli vidjeti? upitao me on ljubaznom znatiželjom, gotovo dobrohotno. Ja mu odgovorih: drugo pismo koje ste mi adresirali bila je jedna pobuda na susret. Vi ste mogli a da to i ne znate, primijeti on istim blagim glasom, mogli ste to isto tako i u vatru baciti. Ja promrmljah: bez sumnje htio sam svemu tome staviti i jedno lice. I začuh sam sebe dodati: stegnutog grla: ima stanovitog kukavičluka u slanju nepotpisanih pisama. Kukavičluk, odgovori on poput odjeka, poto, polaganim glasom izloži: ja vjerujem da je svako od tih pisama bilo potpisano, gospodine, bilo jednim imenom, ili jasnošću korpusa iz kojeg je potjecao, ja sam samo prikupio fragmente od kojih ni jedan ne pripada meni, čineći to ja nisam sam odgovoran za pitanje koje vas je dovelo k meni. Argument je malo prelagan, uzvratih ja, vi bolje od mene znate koliko je svaki od tih tekstova bio biran, adresiran, znalački redigiran, perverzija se sastoji u ne objelodanjivanju, to nije časno, nije ljudski postupati na takav način. On me šutke drsko odmjeri pogledom. Imate pravo, prizna on, to su prave riječi: to nije ljudski. I dodade prigušenim glasom: moje jedino zadovoljstvo bilo je poigrati se tekstovima kao s formama na bjelini papira. Jedna besplatna igra s paronimom Just, primijetih ja. A ipak, sve je tu, nadoveza se on, u jezovitom hazardu homonimije.Potom on reče: igra s imenom, jedna riječ za neku drugu, sličnost, u tom riziku se može pojaviti smisao. I zatim ponovno ušuta. Imao sam dojam da ne bismo mogli dalje otići, da bi na svako od mojih pitanja on replicirao tim tonom očitosti tih općenitih formulacija, neodgonetljivo dvosmislenih. Ipak ja sam u njegovom pogledu pročitao jednu tugu i čak jednu skrivenu patnju razoružavajući tu mješavinu užasa i gnjeva koji u meni bijaše izazvao ovaj susret. Ja sam asistirao u polaganom izluđivanju Mathiasa Justa, nastavih ja. Ludost je bila nazočna od samog početka, promrmljao je on, ona je postojala i prije njega, dobrano prije njega. I on izgovori ovu rečenicu: ja sam također spoznao Justovo ludilo ali u to vrijeme ono je bilo zamrznuto kao i njegovo srce. On izvadi svoj paklić cigareta i ponudi i meni jednu. Kad je Mathias Just svirao glazbu, nastavi on zamišljeno, on je nalikovao jednom vrijednom djetetu, zabrinutom, privučenom prazninom grčevito priljubljenom uz svoje glazbalo. Sva tenzija tog čovjeka sastojala se u tom momentu. Tek kasnije, kad je s glazbom bilo svršeno, tek kasnije ja sam opazio mjeru njegove zaslijepljenosti, ali također i jednog drugog sljepila, goreg, opširnijeg, nečeg kao neobuzdanost jezika koji apsorbira ta bića zamrznutog ludila kakav bijaše i Mathias Just. Da li je trebalo probuditi to ludilo? upitah ga ja. On odgovori važući svaku riječ: ja sam vratio udarac za udarac, u nasilju koje nije upućeno nikome od nikoga, razumijete li vi to? Potom, kako sam ja potvrdio da ne razumijem, on stade pričati jednu priču, jednu vrstu mračne alegorije koja je nanovo doticala tehničku bilješku od 5. lipnja 1942., kao da nikad nismo završili s njom, kao da bijasmo osuđeni čitati ju i pročitavati bez prestanka. Ondje, započe on, ima jedan sivi kamion koji prolazi gradom, to je jedan običan kamion, metaliziran koji se upućuje prema rudarskom oknu dva tri kilometra od posljednjih kuća. Vozač i pratitelj ne okreću se prema oknu koje dopušta nadzirati unutrašnjost kabine. Oni su umorni, imaju još deset tura načiniti tijekom noći, deset prolazaka gradom u mučnim uvjetima. Isto toliko kao u prvim minutama transporta treba im potisnuti motor pun plina da bi pokrili krike i bizarnih poskakivanja koja idu dotle da čak dovode u pitanje ravnotežu kola. Prilično brzo, srećom, sve se smiruje i transport se ostvaruje uvijek u planirano vrijeme. Vidi se jedan, dva, deset kamiona koji se upućuju prema rudničkom oknu. Kamo idu ti kamioni? pita dijete oslonjeno na prozoru. Oni idu prema rudničkom oknu, oni obavljaju svoj posao. Na izmaku noći, kola su poredana u školskom dvorištu, šoferi dodaju jedan drugom bocu rakije, oni su umorni, sretni da su završili jedan dan koji bijaše počeo, kao i drugi, prerano. Pratitelji, oni, ispunjavaju svoj dnevni plan i daju izvješće jednom časniku koji ih tapša po ramenu i šali se sa svakim od njih. Časnik misli kako će on, ako vrijeme bude nastavilo biti blago, bez kiše koja čini da se kamioni zaglavljuju u blatu, izvršiti svoju misiju do konca tjedna. A njegov zapovjednik Obersturmbahnnfuhrer, onaj koji je uobličio zapovijed stotinjak kilometara odatle, hvalit će se dobrim izvršenjem akcija. Ako upitate svakog od njih o tome što čini, on će vam odgovoriti da se sve događa kako je predviđeno, možda s malim zakašnjenjem u odnosu na plan, odgovorit će vam mrtvim jezikom, bezličnim i tehničkim koji od njega čini jednog šofera, jednog pratitelja, jednog podoficira, jednog poslovođu, jednog tehničkog direktora, jednog Obersturmbahnnführera. Arie Neumann načini jedan jedva primjetan smiješak. Razumijete li sada bolje? Ja zanijekah. Rekao sam mu da sam umoran od svih tih priča o istrjebljenju i Holokaustu, da njihovo neprestano ponavljanje kod mene počinje otkrivati jedno morbidno voajerstvo. Jedva da sam izgovorio tu rečenicu a ona mi se već učini deplasiranom, možda provokantnom. Jeste li vi Židov, upita me on nakon stanke. Ja se zapetljah, začuh sebe odgovoriti da je moj otac bio Židov al da se židovstvo prenosi, kaže se, po majkama. Židovstvo po majkama, ponovi on kao da mi ne vjeruje i primaknu svoju ruku mojem licu, što na čas bi veoma čudnim tijekom nekoliko sekundi on je zadržao tu gestu podizanja ruke prema mojem licu i dodirnuti ga prstima kao da je htio nešto pročitati s njega, taktilno. Ja od toga osjetih jednu duboku tjeskobu, morao sam zadržati jedan pokret uzmicanja, koliko zbog intimnog karaktera te geste (gotovo obredne u mom sjećanju, lišene vidljive namjere osim da nada mnom izvede jednu vrstu sporog, pažljivog, nevjerujućeg prepoznavanja) koliko i zbog aluzije na židovstvo koje još uvijek odjekuje od mojeg vlastitog licemjerja. On pripali drugu cigaretu i ja opazih kako drhti. Priča koju mi zatim ispriča baci jednu drugu svjetlost na ono što se dogodilo. Emocija je zapetljala njegov glas, a on dok je govorio fiksirao me jednim suzdržanim pogledom, kao da je kroz mene gledao nekog drugog. Morao je više puta prekidati pričanje. Vidim jedan kolodvor, nastavi on, vidim ljude koji izlaze poživinčeni iz zapečaćenih vagona. Među tim uplašenim bićima, teturajućim po kolodvorskoj platformi, ja vidim jednog crnog princa, gospodskog, pokraj jednih ambulantnih kola Crvenog križa koji su oni ondje postavili kao dekor. Čovjek je liječnik, on izdvaja iz mnoštva slabe, stare, bolesne, sposobne za rad. On govori: links, rechts, links, rechts, to su njegove jedine riječi. Jedan dječak od dvanaest ili trinaest godina, kojeg je poslao lijevo, prepirao se kao mali pravi đavo usred zelenih odora. Već je izgledao čvrsta, samovoljan. Vojni liječnik se ustezao, mislio je predomisliti se potom se povrati, kričavo: rekao sam lijevo, što je rečeno, rečeno je. S dolaskom noći, on ne uspijeva zaspati, dolazi u sobu svoje djeteta koje spava. Njegovo dijete, on to zna, sliči mladom židovskom vragu, to je sličnost, otkriva on, s njegovim vlastitim djetetom koja ga je maloprije uznemirila. Tada on leže u krevet svojeg sina, zagrli ga tako snažno da dijete uzdahnu užasnuto, ono osjeti u plećima dodir svojeg oca i poželi zakričati, ali s ne usudi, morao se pričinjavati da spava, njegovo tijelo, koža njegovog tijela, oćuti tijelo njegovog oca i ćutjet će ga cijelog njegovo života kao jednu životinjsku sjenu koja ga je povlačila u svom padu, sa svoje dvije riječi koje su zauvijek odjekivale kao jedna suzdržana litanija: links, links, rechts, rechts, links. On ugasi svoju cigaretu, a ja povjerovah da sam ga vidio plakati. Bez i najmanjeg grčenja lica, u polusjeni kafea Salzgitter. Imao sam dojam da je bio udaljen od svega, nedoseživ, a ipak tako blizak, beskrajno ranjiv. I njegova me osjećajnost ganu. Na kraju ja ga upitah zašto mi je sve to ispričao. On mi jednostavno odgovori: to je sva naša priča. Koja priča, insistirao sam ja, vaša ili moja? On se pričini kao da me nije čuo. Vi ste također židov? On odreče pokretom glave. Arie je ipak jedno židovsko ime. Ari nije ime koje mi je dao moj otac. On ode ubrzo zatim dotaknuvši mi rame u znak pozdrava. Neumorno ja sam obnavljao naš sastanak u svojem sjećanju i u smjesi dojmova mislio sam da je i ona toliko koliko i ja imao strah i želju za novim susretom. Ja sam nastojao uhvatiti trenutak kad je ovaj uzmicao, smještajući ga prilično rano, u času kad bi počinjao govoriti o Justu i o glazbi. Potom, sam ponovo viđao gestu njegove ruke na mom licu, govoreći mi da je možda tako htio prekinuti našu osamljenost, grubo izazvati jedan prijelaz, i opovrći jedno anonimno nasilje pisama, kao da je podrazumijevao meni time reći: ja ne želim, ne, ignorirati te, uništiti te tim pismima, tebe kojeg ne poznajem. Ja sam mislio na neprijatelje koji se više ne prepoznaju kao neprijatelji, ljubavnicima koji se nanovo nalaze i ne dopuštaju sebi progovoriti niti jednu riječ, tim osjećajima koji mi ostaju od uništenog gnjeva, o dubokom olakšanju. Bio sam olakšan jer je čovjek od sada imao jedno lice. I ja se sjećam nemira koji me zahvatio kad se ruka Mathiasa Justa sklopila nada mnom, tog tjeskobnog stiska koji je iznenada odagnao lice drugog. Jer jedan me vodio k drugom, i možda bi oba završila sjedinjavajući se, nalikujući jedan drugom, s njihovim visokim stasovima, s njihovim koščatim maskama, tvrdim, teškim teretom pamćenja koje su nosili na dnu samih sebe, i tim insistirajućim prilagođavanjem njihovih pogleda.

On se ne vrati u Saltzgitter, ja ga više ne vidjeh. Konobar mi nije mogao dati više nikakvih obavijesti. On je dolazio ondje pisati, reče on, iz plesne piste, uzeo bi nekoliko piva, nije ni s kim razgovarao, vidio bi ga nekoliko večeri za redom a potom bi netragom na dulje vrijeme nestajao. Morao je biti glazbenik jer je par puta zatražio da postavimo na prozor crni oglas koji je najavljivao za 8. travnja koncert ansambla žičanih instrumenata. Ja pribilježih te obavijesti i tu se zaustavih.

Dvadeset i četvrtog ožujka , Karl Rose me dade pozvati u svoj ured odmah po mom povratku u poduzeće. Na licu je imao svoj izraz koji je nosio u teške dane, reče mi da mu je žao ali da mi mora izvršiti jednu mučnu zadaću i pruži mi otkazno pismo. Nikakvo obrazloženje nije pratilo odluku, jedini znak koji je privolio dati mi bio je ovaj: nekolicina vaših kolega su konstatirala stanovit broj nedostataka malo spojivih s vršenjem vaše profesije. Ali, ništa određenije nije rekao. Sastanak je vrlo brzo skliznuo prema modalitetu raskida ugovora za kojeg nije želio da ja budem podnesem. Napuštajući me, dobaci mi jedno ledeno: sretno! Imao sam jedan sat na raspolaganju da prikupim svoje stvari u plastičnu vreću, vratim ključ svojeg ureda i napustim poduzeće. Kroz prozor mi jedna sekretarica dobaci jedva primjetan znak, imala je rupčić u ruci, vjerovao sam da plače. I ja sam također imao želju zaplakati, od poniženja nesumnjivo, malo od tuge, tuge zaprepaštenja. Padao je ožujski snijeg, poneka bi se pahulja otopila,isparila, kao u onaj novembarski dan kad me Karl Rose pozvao u svoj ured. Uokvirena tako između svojih dviju snježnih zagrada, prolazila je ova zima, zima prokleta magluštinama i pljuskovima. Načinih jedan dugi krug gradom prije no što se vratih kući. U mom apartmanu, sve mi se činilo iznenađujuće tiho, ja vratih svoje stvari na mjesto (bilješke, stručne knjige), od jeda otvorih bocu šampanjca kojeg ispijah dok se nisam opio.

Koncert 8. travnja održan je u nekadašnjoj baroknoj crkvi, lišenoj religioznih sadržaja, samo goli zidovi i grede. Nije bilo mnogo publike a crkvena lađa sleđena usprkos plinskim radijatorima. U početku programa, svirali su Fratre Arvoisa Paerta. Estonski skladatelj, podsjetili su, bio je inspiriran vizijom jedne redovničke procesije koja je beskrajno prolazila kroz treperavu svjetlost svijećnjaka. Radio je s veoma malim brojem elemenata, jednim ili dva glasa, tri otegnute note, neumorno modulirane. Kad su se glazbenici uspinjali na pijedestal koji je služio kao pozornica, ja ponovno vidjeh točno istu takvu SCenu iz svog sna. Arie Neumann je bio posljednji među njima, držao je svoju violinu vršcima prstiju. Ostali budući već posjedali, on ostade jedno vrijeme stajati, pogleda usmjerenog u mom pravcu.Taj je trenutak za mene imao nijemo i uzrujavajuće značenje. I kad, na fonu neprekinutog basa, prve note se vinuše, ja vidjeh ono što nisam mogao vidjeti, ono što nisam htio vidjeti, te iznenadno čiste slike otvaranja metalnih vrata nakon povlačenja zapora, crnu masu trupala, komade mlitavih leševa, isprepletenih, Ladung, Ladegutm, pod žućkastom rešetkastom ampulom, i koja klizi zbog laganog podizanja poda, dopuštajući vidjeti ovdje ruku, ondje nogu, onamo smrskano lice, iskrivljena usta, okrvavljena, prste zarinute u tkaninu zamazanog donjeg rublja, prljavog od mokraće, krvi, povraćanja, znoja, sline. Flüssigkeit, i ansamble tih tjelesa, Stücke, kotrljajuće kolutove jednih preko drugih, dok se težina mase premještala prema jami, svih tih mekanih tijela, ali izmiješanih, još zbrkanih, jedno istegnuto kao mekana lutka, drugo protreseno, reklo bi se, od kretnji grčenja, svako od njih odvajajući se polagano od mase u skladu s premještanjem težine, Gewichtsverlagerung, svako oslobađajući se malo po malo od stiska ljudske obamrlosti, poput kakve kreveljeće maske, pomodrjelog lica, zgađene i pod dicker Schmutz, govna, ta mala bića u udubini ženskih nogu, staračkih kostura, te djevojke iskopanih očiju, ti goli dječaci pokriveni modricama, sve te kreature, Stücke, koji su nosili imena, Stücke, u jednom jeziku koji se više no i jedan drugi posvetio sakralnoj pasiji imena, riječi i ceremonija, Stücke, Mojsije, Mošo, Amos, Hana, Šemel, Šemuel, Stücke, Miša, Majka, Magdalena, Stücke, Stücke, Stücke, svako od tih tijela izranjalo je malo po malo i glinenaste mase da bi padalo jedno poslije drugog, u parovima, u paketima, u mračnu rupu rudnika, Dunkel, more pokopanih tijela, progutanih, otkud se uzdižu krici i vapaji, devet violina u diskordu, tri piskave note. Fratri. Tmina.

Ja nemam drugih sjećanja u svezi s tom pričom. Znam da je jednog dana Lucy Just na mojoj automatskoj sekretarici ostavila jednu poruku s pozivom ali ja se nisam odazvao. Nekoliko mjeseci nakon svojeg otpuštanja, dobio sam zaposlenje u jednom domu za djecu gdje još radim. To je jedan neugodan posao, slabo plaćen ali ja nemam želju napustiti ga. Ima neke divlje ljepote kod te djece koja su izgubila zajednički jezik s ljudima. Ipak, nije to ono što me ondje zadržava. To je možda njihov pogled, jer oni vide sve, oni ne propuštaju ništa od naših lukavština, naših umješnosti, naših slabosti. Jedno od njih zove se Simon kao i ja. Kad ga zahvati zebnja, on udara glavom o zid sve dok ju ne okrvavi. Tada mu se mora nježno pristupiti, pozvati ga da se smiri privijajući ga k sebi tako da mu se ne uništi ono malo psihičkog okvira koji mu je još ostao. Ta nesigurna borba, ta bitka bez prekida započinje uvijek iznova protiv sjena naučila me je više nego sve moje godine blistave karijere u SC Farbu. Katkad pomislim da je to moj čin osobnog otpora Tiergartenu 4. I vjerujem da mi od sada godi biti na marginama svijeta.

Iskazujem zahvalnost Fondaciji Auschwitz iz Bruxellesa i Marie-Christin Terlinden, za dragocjenu pomoć koju mi je pružila u prevođenju tehničkih bilješki od 5. lipnja 1942. godine. Hvala također Pascalei Tison i Bernadettei Sacré za "slučajne" elemente koje su se stavile na moj put dok je ovaj tekst bio pisan.