Ljubljanska katastrofa/Bilo, pa je prošlo!

← Ponoćna obiteljska tajna

Ljubljanska katastrofa —  Bilo, pa je prošlo! autor: Ante Kovačić

Bilo, pa je prošlo!

Do ovdje nam je pripovijedao sam Andrija, a svjedočio je Mijat da je sve tako. Tomu ćemo pridati prizor što se je zbio poslije šest godina u Zagrebu.

Krasna bijaše Ivanjska večer. Zagrebački zvonovi već zamukoše, samo je još katedralski orio staračkim glasom nu iz obližnjih zagrebačkih mjesta prilagali mu skromni zvukovi u divnu harmoniju.

— Servus, Mijate, kamo se ti njišeš? — pokloni se duboko pristao čovjek napoleonske bradice, modrih očiju i nehajna lica.

— Ta vidiš, niz Dugu ulicu. A otkud ti, vjetrogonjo, kako li te nijesam dugo vidio. Gdje si, Andrijo?

— Čudno, Mijo, da me tako dugom izrekom pitaš, a da se ne usopiš. Pristavom sam nedaleko rodnoga gnijezda, dođoh u Zagreb sa zaručnicom.

— Nazdravlje ti bilo! Ženiš se. Momče, mozak ti bijaše još od nekoć lagan.

— Misliš li da ćeš ti ovako vazda hladan prema ženama ostati?

— Učim Bucklea — mahne Mijat pljosnatom rukom.

— Ehe, kada si ti, Andrijo, došao u dosadni Zagreb? — klikne s drugog kraja naperušan mlad čovjek s debelom toljagom u ruci, sliven te ravan kao svijeća.

— Jurista — promrmlja u šaku Miško.

Zvali toga čovjeka »lijepim Gustavom«. Takvim ga laskavim imenom okrstila dosta niska kasta zagrebačkih krasotica. Konškolarci ga prozvaše »genijalnom neurednošću«; plesačice »vječnim juristom«; gospođice koketnice »pustolovom«; profesori »kicošem«; a stari abderite, bojeći se za svoje kćeri — »vucibatinom«. Svako to ime bijaše osnovano na posebnoj priči. Koji ga krstili »genijalnom neurednošću«, pričali su da, dok bijaše u kolegijumu, bio je jedan od najneurednijih pitomaca, a pošto je to svojstvo genija, a Gustav se takvim odista cijenio, dakle — nazvali ga onako. Da mu baš priznaše časno ime genija, bilo je posve iskreno, jer kad bi god što ludo imao reći, zabadao bi prst na šilj nosa; a kad bi htio mudro zboriti, smrčio bi obrve i čelo — nu uvijek bi tada mudro šutio. — »Vječnim juristom« prozvali ga, što je bez svake pogodbe već šestu godinu slušao jus. — Kicoš, vucibatina i pustolov mogli bi definirati idem per idem, stoga ćemo svako to ime pripustiti ponimanju dobre volje čitatelja.

— A, moj geniju, tko će tebe posjetiti; neka dođe samo u koju javniju ulicu... Ja dođoh iz sela...

— Uh, medvjede, ali si rutav i nezgrapan! — zahohota Gustav.

— E, da, tko će se s tobom? Ti si proziran kao staklo.

— I krhak... — otare se rupcem Mijat.

— Servus, nemam dokolice zanovijetati s vama, ići mi je k »Austrijskom caru«. Doček imam. Došla moja susjeda iz Brežaca, ali to vam je Venera...

— Ma stani, idem i ja na večeru — pograbi Andrija genija.

— A ja idem spavati... — zijevne Mijat.

— Nu valjda ćeš i ti s nama? — reče Andrija.

— Ne, brate; tifus obrijao mi glavu.

— Šta, kakvu glavu?...

— Ta gola mu lubanja kao Kinezu, samo mu čalmu omotaj! — grohotom se nasmije Gustav i potegne Mijatu šešir s glave.

— Bolvane, amo šešir! — rukne Mijat. — Misliš li da si s kakvim prosviranim aristokratićem?

Gustav ga hitro pokrije; međutim toj šali se nije nijedan smijao doli samoga Gustava.

— Pa otkuda tebi glava gola, moj Mijate? — tiho će Andrija.

— Rekoh ti da sam tifus imao.

— Nu vlasi će opet narasti? — bojažljivo se utješi Andrija.

— Kako da neće? Za mjesec dana gušće nego prije — reče Mijat.

— Zato, Mijate, idi s nama, ne treba ti se otkrivati, bit ćemo u bašči.

— Pa neka.

Dođoše k »Austrijskom caru« i stadoše večerati. Sučelice kod drugoga stola sjedile dvije gospođe posve nalike i dva gospodina. Jedan suhonjav, crnomnjast, tanak, kratke crne brade, aristokratička lica, dočim je drugi bio odeblji, niska čela i demokratička nosa. Andrija se zamislio i zagledao u taj skup. Miško kloparao prstima i nehajno odvaljivao dimove, a »lijepi Gustav« stezao vrat, svijao leđa, uzdisao i četkao ružicu na tanjur.

— To je moja Venera, ona u zelenoj svili — drhtavo šapne Gustav.

— Pa ti je i ne pozdravljaš? — smrska glasno Mijat.

— Ali si nespretan, šta vičeš.... ta ona je udata; ja onako tajno za njom hodam. Pokušao sam već kod kuće u Brešcima.

— Pa je l' kakva uspjeha? — prezirno će Mijat.

— E, zasada još nije moglo biti nikakva... — lako mahne Gustav.

— Dobit ćeš opet kakav lijepi nadimak... A šta si ti zamuknuo, budući zlatni supruže? — kucne Mijat o Andrijinu čašu.

— Brate, sjećaš li se »ljubljanske katastrofe«?

— Sjećam! — povjerljivo će Mijat.

— Nije li ona gospođa u zelenini Anijelka, a ona u plavini Franjica?

Mijat raširi oči.

— Jest! — nakon kratka gledanja potvrdi Mijat.

— Bih li im se predstavio? I one mene poznadu, na oko se vidi.

— Kušaj, da vidimo! Mene zaboga ne, gola glava kao opareno pile!

Lijepi je Gustav sav drhtao kada je Andrija pošao k onomu stolu.

— Andrija M., Andrija M. — kliktahu gospođe.

— Evo moga vojna Sorniga; već tri godine! — obijesno lijepo hrvatski zaguči Anijelka.

— Pa vi još hrvatski ne zaboraviste? — zadivi se Andrija

— Ta kako, Bože mili, ja učim sve hrvatske knjige i sve hrvatske listove.

— A gospođa Franjica? — nasmiješi se Andrija.

— Moj vojno, Jure Mekšnik — postidno će ova, zarumeniv se — učitelj u Č....

— A otac, a majka, a Felicijan...?

— Svi odoše Bogu na račun, nešto tugaljivo i tiše progovori Anijelka.

— Bože dragi, »stalna na tom svijetu samo mijena jest!« — sjetno uzdahne Andrija.

— Gospodin Sornig, je li još ateista? Sjećate li se, gospodine, Ljubljane? — poda Andrija još jednom ruku Sornigu.

— Ne, prijatelju; promijenio sam život, promijenio sam i načela svoja. Možda vi k tomu puno doprinijeste... — stisne ljubezno Sornig ruku Andrijinu.

— Ja... gospodine... kako to? Nu, zastrimo sve debelom koprenom, naslućujem čim biste me bocnuli... — nasmije se Andrija.

— Zar ne?... — obori Anijelka lukavo oči... »Vodnikova sjenca«...

— Noćno putovanje u Ljubljanu — šapne u rupčić Franjica.

— Da, da... bilo pa je prošlo! — kliknu Andrija.

Mijat se odšuljao, bojeć se da bi na nj i na njegovu glavu došao red, a »lijepi Gustav« neustrpno čekao dok će ga prikazati Andrija. Teda-negda...

— Moj poznanac lije... — zinu i stisnu usta, skoro se zarekao — Gustav S.

Gustav se duboko nakloni.

— A vi, gospodine, vazda ovako samotujete, gdje su vam tri ugla na kući? — reče Sornig, nasloniv ruku na Andrijino rame.

— Hvala vam, prijatelju, znate i najtanje žice dirnuti... — upravo danas dođoh sa zaručnicom amo da se poskrbimo za vjenčanje.

— Zaručnicu, zaručnicu! — klikoše lijepe gospođe. — Pa gdje vam je?

— Odmakoh se od nje, poišav s prijateljima, a sada me evo s vama... nu ima ona majku uza se, pa se nećemo izgubiti...

— Gospodo, vi rekoste da me poznajete po imenu, molim kako? — nastavi govor Gustav S. s Anijelkom.

— Nu tako iskrena ne mogu biti, prostite, gospodine.

— Budite, budite, lijepa gospođo.

Taj Gustavov usklik svratio sviju nas pozornost.

— Neka vam moj vojno kaže kako vas poznajemo po imenu — sažme ramenima Anijelka.

— Gospodine — dakle — recite mi vi — zarumeni se Gustav.

— Hm, ja bih vam rekao... uredite u Brešcima račune s Micom Valješkovom — s polusmijehom pošali se Sornig.

Lijepi Gustav problijedio, ruke mu klonule i umuknuo.

Živahan govor se nastavio i Andrija se sporazumio da će veoma blizu Brežaca stanovati sa svojom mladom ženkom.

— Bar ćete mi namaknuti novih hrvatskih knjiga, divna li napretka! Još možete biti apoštolom u Brešcima! — razveseli se Anijelka.

— Pa i ja ću naučiti govoriti, ionako čitam sve hrvatske knjige — reče Franjica.

— Ja, brate, mnijem da nama Slovencima bez Hrvata budućnosti nema — nadoveže Sornig uz lijepu ženu.

Dođoše novi članovi: zaručnica Andrijina i majka.

Lijepi Gustav kradom se odšuljao iz društva, a kada je došao na ulicu, srknuo čista zraka kao riba i puhnuo u nebo: — Gore sam prošao negoli bi sam Mijat sa svojom glavom; drži se, geniju, Zagreba! — I nestade ga na ulici.

* * *

Nekoliko mjeseci iza toga slavila se sjajna Andrijina svadba nedaleko Brežaca. Cijelo to društvo bilo još veselije ondje. Mijatu narasla bujna kosa. A mladoženja Andrija kada je zaplesao redomice s Franjicom i Anijelkom, Sornig pako s mladenkom — pljesnu širokima dlanovima flegmatični Mijat.

— Bilo, pa je prošlo!...

— Ljubljanska katastrofa!... — nasmije se Andrija.

Almanah Hrvatski dom, 1877.

Povratak na vrh stranice.