Ljubica/X
| ← IX. | Ljubica — I. čin autor: August Šenoa |
XI. → |
Ljubica, Jelica, Vlatko
VLATKO (uniđe, pa se pokloni): Ako se ne varam, milostiva gospojo -
LJUBICA (pokloni se slatko, za sebe): Lijep momak (Kad kaže "gospojo", malo se prene, glasno): Gospodično!
VLATKO (nješto smeten): Pardon! Vi dajete, milostiva gospodično, sobu za neoženjena čovjeka u najam. A takov sam ja, Vlatko Cvjetinić, po zvanju literat hrvatski. Moje zvanje je takovo, da vas ni najmanje smetati neću, samo bi se i meni mira i udobnosti htjelo -
LJUBICA (za sebe): Kako lijepo govori! - pa kako zdrav i živ! (Dižuć se, glasno, metne koketno knjigu na stran, da joj se prstenje vidi.) O! zato se ne brinite, gospodine! (Jelici.) Jelice, al daj gospodinu stolicu, drago dijete!
JELICA (za sebe, noseć stolac): Stara zmija mi kaže "drago dijete" - da, sad! (Postavi stolicu, glasno): Izvolite, gospodine!
VLATKO (opazi Jelicu, malo se nasmjehnu, ova pocrveni i pokloni se): Hvala lijepa, moja draga!
LJUBICA (opaziv to, ljuto šiba očima na Jelicu i iza leđa Vlatka, koji je međutim sjeo, pokazuje prstom vrata, nek iziđe. Jelica ode.)