Lisica i mačak

Lisica i mačak
autor: nepoznat


Tako bio jedan čovjek, pa imao u kući velikog mačka. Reče čovjek mačku:

- Danas ti ostani kod kuće, a ja idem na divan.

- Ja ne ću ostati, - reče mačak, - idem i ja djevojki svojoj.

A čovjek reče:

- Kad si ti veći gospodar no ja, a ti idi, pa si traži službu, meni ne trebaš.

Mačak ode pa nađe službu opet u čovjeka udovca. Pogode se: dat će mu plaće - šarenu haljinu. Ostane on tri dana - to je godina. Kad se godina navrši, kupi čovjek pergara, što se šarene povlake prave, skroji mu haljinu, pa mačak navuče i ode. Dođe tako u šumu, pa ga sretne lisica. Pita on nju:

- A kud ćeš, teto?

- Idem tražiti đuvegiju.

- E, pa kad ti tražiš, ja sam, uzmi mene.

Ne zna lija tko je, pa rekne da hoće, pa ga vodi k svome domu u šumu, u svoju jazbinu. U jazbini je samo perje - legao mačak u mekan krevet.

Kad ujutro, lisica se digla i mete pred jazbinom. Prođe kraj nje medo i rekne:

- Faljen Isus, teto!

- Nisam teta, već mlada.

On je išo svojim putem. Na to naiđe kurjak i rekne:

- Faljen Isus, teto!

Ona će:

- Nisam teta, već mlada.

Ode i on dalje, a na to naiđe divlji nerast i rekne:

- Faljen Isus, teto!

- Nisam teta, već mlada.

Sad se skupili njih trojica, pa poče pripovijedati medo, kurjaku i nerastu, kako mu je teta odgovorila, da nije teta, već mlada. A kurjak i nerast kažu isto.

Rekne kurjak:

- Ajde, pa da mi vidimo njezinog đuvegiju.

Al' reče nerast divlji:

- Medo, ti idi, lomi drva, a ti, ujače kurjače, idi, hvataj krme, a ja ću vatru ložiti, pa ćemo krme peći i donijeti pred jazbinu - đuvegija će na pečenku iziti, a mi ćemo ga vidjeti, kaki je. Kad su ga spekli, odnesoše 'naku vruću pečenku pred jazbinu, a oni se posakriše. Medo se popne na hrast, nerast se zakopa pod šušanj, a kurjak legne na kladu. Eto iziđe i lija i đuvegija k pečenki - al' se poče medo gore više dizati, jer mu je grana smetala. Ali se odlomi suvarika, a medo poleti dolje. Đuvegija se prepade, pa poče bježati, skoči na hrast pa upravo na medu a medo se preplaši a mačak još bolje, pa bježi s hrasta na šušanj, a divlja svinja ispod šušnja skoči, skoči i mačak, pa će za deblo, ali tamo kurjak. Al' on puhne iz lule, koju je uvijek u ustih imao, frkne iskra kurjaku u dlaku. Kurjak se prepade i utekne.

Sastanu se oni opet u šumi na jednom mjestu, pa medo poče pripovijedati, kako je đuvegija baš na njega skočio, pa je spao dolje. A divlji brav kaže:

- Baš je znao, da sam ja u šušnju, pa i k meni poletio.

A kurjak odgovori:

- Meni bilo najgore, za mnom je pušku opalio.

Mačak se više nije vraćao teti, već ostao u šumi, pa posto divlji mačak.