Lili druga
autor: Mavro Vetranović


Stril smrti proklete huda čes pripravi,
   da pjesni sve smete od rajske ljubavi;
vaj, smete sve pjesni ter grozno sad cvijele
   od velje boljezni gospoje i vile,
i prijeku smrt kunu, koja stril ne skrati,
   od mladac svijeh krunu ner k zemlji obrati,
obrati svu rados, obrati vesel'je
   u tužbu i u žalos i u grozno dresel'je.
Obrati onuj vil u trude i tužbu,
   s kojom je svezan bil mnogo ljet u družbu,
ponoviv svu boles smrt, koja upriješi
   ter vajmeh ljuven vez od drazijeh razdriješi,
zlati vez i uzal, ki bješe dva draga
   zamaknul i svezal za grlo jednaga.
Ter onoj mladosti, ka je sama ostala,
   gorke je žalosti nesreća sazdala,
od tamnijeh od gospoj zač jedna najbrže
   predući konac svoj prije roka rastrže.
Zatoj ti družice, ka se š njim rastavi,
   jadovne suzice i tvoj plač ustavi;
zač zaman svak tuži i uzdiše i cvijeli,
   da ga smrt razdruži i svasma rascvijeli,
dim draga od mila, kojijeh je kako cvijet
   s prijazni gojila ljubav, ku goji svijet.
Tijem mnozi govore, i ja toj dim sada,
   da tuge nije gore, žalosti ni jada,
razmi je taj tuga i uzdah s boljezni,
   kada smrt dva druga razluči s boljezni.
Ter kad ih rastavi, on koji ostaje
   sve s trudom probavi tužice i vaje,
i tako rascviljen za tolik nepokoj
   s ljubavi razdiljen skončava život svoj.
Ter tadaj poznava, kopneći gdi vene,
   koga su narava tužice ljuvene,
i što je ljuven vaj, ki mnozi govore
   da sazdat vas svijet saj trudnju stvar ne more.
Zaman je lje trud vas dragoga strađati,
   i u tužbi plačan glas s boljezni skladati.
Zatoj plač priljuti ni velja boljezan
   ne može vrnuti nikoga zemlje van,
i veće nije lijeka u bil'ju ni u travi,
   vaj koga smrt prijeka s dušicom rastavi.
Sad vile i gospoje, molim vas boga rad,
   na molbe na moje priklonte uši sad,
vaj suze spravite, da s veljom ljuvezni
   sa mnome slavite kamen grob u pjesni,
gdi ljuven počiva razgovor od gospoj,
   za kijem se snebiva srdačce i duh moj.
Razliko još cvijetje birajte na volju,
   što dava proljetje u gori i u polju;
na izmit ga nosite, vaj družbo pridvorna,
   vaj ter ga prospite vrh groba mramorna,
da mramor taj bijeli pravedno može reć:
   bog mi dar nadijeli toliku milos steć;
mirisnom sladosti neka se sad goje
   blažene vaj kosti, u mene ke stoje,
koje se mogu rijet da s božjom ljubavi,
   dokoli teče svijet, da će ctijet u slavi,
kako su prije ctijele gizdavo za svu moć
   prije ner su vidjele u zemlji tmastu noć,
poda mnom ležeći, gdje nije duh poražen;
   ter će moć svak reći: ovi je grob blažen,
blažen je i čestit, zač slavu priživa,
   razuma svega sit, ki u njem pribiva.