Lila

← Naslovnica

Lila autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine.

Iza duga, duga vremena nađem se sa Komadinićem ... Kao općinski liječnik s izvrsnom praksom gotovo nikad ne bi dolazio u Zagreb, to manje što mu grad bijaše vrlo antipatičan, a da nije znao zašto. I u tim stvarima ima idiosinkrazije.

Komadinić bi redovito u Zagrebu obolio ili u najmanju ruku doživio kakvu neugodnost. Jedinac vrlo imućnih ekonoma, instinktivno je nosio u duši kao mržnju koju ima svaka pokrajina za glavne gradove. Inače ne bijaše na njemu ništa provincijsko. Nosio se onom biranom elegancijom stoje inače prirođena samo pravim patricijima. Bavio se atletskim sportovima i znao je u najintimnijim odnošajima sasvim nehotično čuvati neku aristokratsku udaljenost između sebe i drugih. Njegova glava s bujnom smeđom kosom i bradato lice s orlovskim nosom davaše mu nevjerojatnu sličnost s francuskim kraljem, pa smo ga već na sveučilištu u Beču zvali Henri Quatre. Mišljah da čovjek njegove ljepote, snage, inteligencije i imetka mogaše biti tek srećnik u ljubavi. Kad se zaljubismo u nj mi muškarci, kako tek umiru za njim krasne žene! — često sam pomišljao, čisto zavidljivo, uvjeren da se samo zato nije oženio jer ga tamo na granici nose na rukama štajerske baronese i kontese.

Iza objeda odemo u kavanu i uđemo u beskrajni, slatki razgovor pobratimski.

— Pitaš me što se ne oženih? — reče i krasnim licem pade sjena, tužna sjena rezignacije. — Nisam se oženio iz vrlo prostog razloga. Ja naime nisam nikad ljubio. Kao đak teško sam nagrajisao odmah iza mature. Slavili smo ispit, pili smo kao Zagorci i najzad — no, što da ti pričam? Stara pjesma. Prvi moj dodir sa ženom ne bijaše samo prostitucija već i teška, sramotna bolest. Posljedica užasnog tog doživljaja bijaše ta da sam užasno zamrzio ženu uopće, da mi se upravo ogadiše sve žene, pa sam na vlastitu dragu pokojnu moju majčicu u cinizmu svog beznadnog medicinarskog materijalizma znao pomišljati frivolno i trpko. Maturantska vinska čašica je otrovala sav moj život, kako evo vidiš. Pa ipak, kako sam čeznuo za ženama, koliko sam ih volio! Kao potonji specijalista za ženske bolesti proučavao sam divno žensko tijelo žarom umjetnika, i dok sam znao drhtati od zanosa gledajući božansku vazu ženske milokrvnosti, ne usudih se ni pomišljati da prinesem otrov njenog prokletog sadržaja suhim, žednim, tantalskim mojim ustima. Zbog toga su me mogli i klevetati kao homoseksualca, čak kao hermafrodita, kako ti je poznato. Ljubav? Držah je tlapnjom, bajkom lažljivih pjesnika i fantastičnih literata. Mada sam mogao znati da moja rođena majka nije poznavala, nije voljela drugog čovjeka osim mog oca, ja sam tu pojavu smatrao seljačkom, ladanjskom navikom i odista sam se proučavanjem stvarnosti, posmatranjem realnog života uvjerio da ljubavi uopće nema, da je to prazna, pusta, gola riječ, kao što su fraze Sloboda, Pravda, Čovječanstvo.

Brakovi, kako znaš, funkcioniraju izvrsno bez ljubavi, a nikako s njome. Brak i ljubav se isključuju, jer je ljubav najšira sloboda, a brak — najuža i nikakva sloboda. U svome proučavanju tih pitanja dođoh dotle da nisam ljubav počeo ozbiljno smatrati tek barbarskim, primitivnim, divljačkim nagonom, već i običnim zločinačkim instinktom. Ljubav je zločinstvo, jer ruši svetinju i mir braka. Uzmi samo poznatu junakinju Ibsenovu. Ta ženetina drži da ni rođena dječica nisu dužnost prema ljubavi. Sjeti se George Sandove, koja je odista u životu provela ono što se zove Slobodna ljubav. Ta otrovna klincura upropastila je jednog anđela kao Chopin, i anđeo Chopin je smrtno kasnije preziraše. Sjeti se samo njene pripovijesti sa Sandeauom, prvim i najdražim ljubavnikom, kojega je kao kakva javna ženska svodnika uzdržavala. Kad ostarješe, sastadoše se, i pošto on izađe iz sobe, George Sand je pitala tko je taj sitni i udvorni starkelja ... Zamisli Eloizu koja ne može prepoznati svog Abelarda, i Juliju koja u starosti ne prepoznaje svog Romea!

Kao zločinački nagon, ljubav je bolestan instinkt, i najčestitije, najzdravije duše nalaze se u ljubavnoj groznici, u duševnom stanju vrlo sličnom zločinačkoj psihi. Ljubav ubija, sasvim kao zločinstvo, i mami na zločinstvo. Veliki zločinci su mahom veliki, nezasitljivi, nezajažljivi ljubavnici. Gledajte, vapi strasni Španjolac, ja sam ubio jer sam ljubio slatku obožavanu svoju Ciganku što me odmah učini lupežom i zlikovcem. Heleni, Rimljani su tipski zdravi, normalni ljudi i oni su vrlo slabo imali onog osjećanja za ženu koje mi danas krstimo ljubavlju. Puk, zdravi puk ladanjski ne ljubi, a kad ljubi, kao na primjer naš slavonski Šokac, znači da se pokvario. Za ljubav su sposobne samo egzaltirane, abnormalne, bolesne naravi, pa se ljubavi čuvaju pametni ljudi kao Goethe, što svršava svoj ars amandi s debelom gazdaricom.

Shelley bijaše zacijelo duša čista kao prometejski čisti oganj, pa šta vidimo? Indirektno ubija, natjeruje na samoubijstvo prvu svoju draganu. Kod Byrona ne znaš gdje počinje ljubav i gdje svršava liber-tinska orgija. Heine je isto takav cinik kakav je ljubavnik. Užasni, kao Apis i rimski imperator gorljivi ljubavnik Mirabeau je prama svojoj dragoj markizi Sofiji u sasvim pornografskim odnošajima i kao ljubavni pisac je on preteča užasnom marquisu de Sadeu.

Puškin i Lassalle padaju zbog ljubavi u apsurdnim, tragikomičnim dvobojima.

Žena, ljubav čuči iza svakoga zločinstva, i baš tu vrijedi ona cherchez la femme. Ljubav, najslađi osjećaj najdivnijeg stvaranja, postaje u pravom, poetičnom svom obliku grozna, vulkanska razorna sila. Ljubav i Smrt. Svaka prava ljubav, sa paradiskim smiješkom na netaknutosti vlažnih Evinih usana, nosi u ruci purpurnu, crvenu jabuku zločinstva, skrletni plod patnje, grijeha i neminovne smrti. Ljubavnu pjesmu svira kostur, virtuozni skelet, na našim bolnim žilama, krvavim gudalom iz naših živaca i iz naše sijede i lude kose.

Tako sam ti ja umovao o toj takozvanoj ljubavi, dok je život, plahovit i bijan, pored mene tekao i tekao svježinom arkadijske rijeke. A u zelenoj, bistroj vodi pruža prema meni zagrljaste ruke divna crnka s očima kao noć i baršun, s kožom kao kip od žućkastog salamunskog binjiša^[1]. Druga me čeka na obali, kose do zemlje puštene, kao odmorna hladovina vrbe žalostinske, noseći u predanosti modrog oka svu bezdansku dubinu modrog neba i sva svjetla visokih, nedodirnutih, neodoljivih želja. Treća mi pjeva medenim glasom sirene, pjeva i moli da dođem izdahnuti u ritmu njenog zagrljaja ... Što sam više ljubav izbjegavao i ženu prezirao, što sam više pipao liječničkom rukom ženske kraste i skropule, to više me napastovala i trapila ona prava hrvatska, ona prava slavenska čežnja. Koliko sam ženu stvarnosti prezirao, toliko sam žene mojih snova, Venerine oltare mojih maštanja, kadio svim tamjanima moje južnjačke duše. Jer mi Hrvati znamo tek čeznuti i ništa nemamo osm te velike, tajne, tihe, dječje čežnje pastirčeta što prebire na dvojnicama dok mu se siromašno oko gubi u zamagljenoj dugi horizonata iza kojih su bijeli dvori, mirne grane i divna, samotna žena što čezne, čezne i čezne pod mlačnim tišinama mramorova i lovorova. I tako sam ti ja, ptaktičan doktor, postao najobičniji, sam sebi komični maštalac. Jedared, u Varaždinu, uđem u crkvu sa namjerom da se osvježim u njenoj hladovini. Ti već znaš da sam u vjerskim stvarima doduše konzervativan, ali potpuno indiferentan. Ja dakle u crkvu, zavučem se u ispovjedaonicu i stanem onako umoran i sam po običaju fantazirati. Ne znam razmišljah li o svojoj teoriji po kojoj svakoj ženi odgovara u prirodi po koji cvijet. Narod je to tamno osjetio i otud imena kao Ljubica. Jest, imade žena u kojima je utjelovljen lijer i bršljan. Nisam samo darwinovac, već povrh toga mislim da su đurđici i ruže šukundjedi i prababe lijepih dama. Ne samo da svako krasno žensko tijelo ima sasvim poseban miris — čuveni »miris žene« — nego taj miris redovito odgovara mirisu kakvog cvijeta, kao koža što odgovara mekoj puti njegovih delikatnih latica, pa što je žena krasnija i rasnija, to je ta srodnost mirisa i opipa veća. Ima žena što posjeduju svu rosnu i žutu aristokraciju teške, nepupale tea-ruže stoje okrenula grudi svoje prema cjelovima sunca. Drhtava, žilicama kao živcima isprepletena koža modrog božura nalazi se pod košuljama nježnih gospođa što bi se morale zvati gospe Mimoze poput Japanke.

Tako ti se dakle mišlju klatarim u crkvi, kad eto ti pred oltar djevojčice. Kleče pred Bogorodicu i stane tako usrdno, tako predano moliti, kako bi samo ljubičica molila da to umije. Moglo joj je biti oko petnaest godina. Bijaše u koroti, i pošto je i moja majka nedavno preminula, gledajući to djetinje djevojačko lice sa dugim trepavicama i zlatnom krpom crkvenog refleksa na skromnom crnom šeširu, promatrajući to pružanje lijepih voštanih ruku prama žrtveniku, nisam ni opazio kako mi curkom cure suze. Proučavajući život, zaboravih živjeti, zaboravih oženiti se, postadoh dosadljivi stari bećar, ali nagon oca osvojio me nečuvenom snagom, pa mi bijaše kao da sirota djevojčica rođeno moje staro bećarsko srce stiskava djevičanskim ručicama, te iz mog srca kapaše vrela krv, dok tecijahu moje suze, stidljivo i bolno.

— Trebate li štogod, mogu li vas čime poslužiti, uboga, draga moja gospodično? — obratih se za njom dok ostavljaše crkvu, ali ona, prožeta jamačno molitvom i mišlju na svoju tugu, a smatrajući me svakako nametljivim ljubavnikom, ostavi me oborenih očiju, bez odgovora, a crkva, pa malo-pomalo duša moja zamirisa njome, zamirisa mirluhom proljetnih ljubičica. Ne znam kako se zvala, nikad je više vidio nisam, ali meni će dovijeka ostati u uspomeni mala, pobožna, draga i sirota Ljubica. Ah, kasno i prekasno sam uvidio da ljubav nije zločin niti šala, da bludnica nije žena, da ima još na svijetu žena, pa da žena čuva sveti plamen ljepote i dobrote, dok se muškarac više odlikuje u pravcu istine i snage. Potrebu ljubavi osjetih tek kao matori samac koji nema više prava od života tražiti ljubavi. I sve to, dragi moj amice, samo zbog toga jer sam kao balavac od osamnaest ljeta popio dvije-tri čaše odviše i dao se odvući u javnu kuću, odakle inače većinom izlaze ukaljana srca ali zdrava tjelesa.

A sada me slušaj!

Jest, i ja sam ljubio, ali tek jedared, samo jednu noć, i to baš u tome prokletom Zagrebu što za mene vazda bijaše i ostaje kobno, fatalno mjesto ...

Prije pet godina, u prvo proljeće, prije Uskrsa, vraćam se vrlo kasno od rodbine iz Kapucinske ulice i, šetajući samotnim i kao pokojnim ponoćnim Gričem, opazim u kutu na klupi mlado žensko čeljade, pa se približim i nagovorim.

Djevojče bijaše lica više ugodnog no lijepog, ali kosa, oči, a naročito zubi — no, to si trebao vidjeti! Pa tek struk! Kao pred kiparskim vještim očima je pred mojim vičnim pogledom najodjevenija žena gola, i ja mogu iz detalja kao što je oblik vrata ili same ruke, tačno i skoro nepogrešivo rekonstruirati do sitnica svako žensko tijelo. Zvala se Milica. Iza kratkog nećkanja mi prizna da je bez stana, da je gladna, da se želi ubiti. Jedva je nagovorim da me slijedi u moje svratište. Tamo, u sobi, iza obilnog zalogaja, razveže joj se jezik, naročito pošto se uvjerila da odista ima posla sa gentlemanom. Obična priča. U gradiću K-u joj je otac mali majstor, pećar. Ljubav, plahovita i pomamna, s odvjetničkim perovođom, koji dobiva stallum i ženu, a Milice se otresa, poslavši je sa nekom svoticom i tobožnjim preporukama u Zagreb. Ovdje život kod neke pralje, udove sa košem dječurlije, uzaludno traženje pristojnijeg mjesta, spavanje u vlažnoj, smradnoj sobici kao u kutiji sardina, sastanci sa dva starija gospodina, pijanke sa časnicima, sve naglije padanje kao da do grla propadaš u treset, pa očaj, sitost, misao na smrt i namjera samoubijstva. Šta ćeš joj? Za švelju nije učila; kuhala je radnička jela; bila je dakle nesposobna za bolju kuharicu, za običnu sudoperku bijaše odviše inteligentna, a za sobaricu odviše lijepa, pa je oprezne domaćice ne htjedoše uzimati kao nesumnjivog kućnog neprijatelja, svog takmaca kod muža i očevidnu opasnost kod sinova.

Naravno, iz njene sobe htjedoh se udaljiti, ali ona me kroz plač stala zaklinjati neka ostanem jer se boji sama. — Ne bojim se samoće. Ja se sebe bojim, dobri gospodine! — jecaše, a ja kud ću, šta ću, legnem na divan, dok se ona pružila u postelji, govoreći mokrim očima da su muškarci zvjerad i da bi je na mom mjestu svaki zloupotrijebio. Mene je, priznajem, osvojila silna strast, ali već pomisao na njene izgažene cipelice djelovaše kao hladan douche.

Zbog nje ostadoh preko vremena u Zagrebu, tražeći joj pristojno mjesto, isplativši joj dug kod one pralje u Novoj vesi i kupujući joj toaletne sitnice. Kako znaš, ja sam jedinac, nemam braće, i već drugi dan bijah s njom kao sa sestrom rođenom. Kako je imala miris i proljeće jorgovana, zvao sam je Lila, osjećajući kako mi ispod košulje raste, buja i cvjeta grana ljubičastog jorgovana, a na grani sa grozdovima u debelom cvijetu, među metuljima, rosom i pčelicama »sićani slavuji« — što reko Pjesnik ...

Jedne večeri, na sam Veliki četvrtak — ona je već spavala, sirotica! — legnem na divan, ugasim svjetlo i kroz prvi san čujem kako je došla k meni.

— Oprostite, dragi doktoriću, boli me glava i nemojte mi zamjeriti, zamolim li vas da glavu naslonim na vaša prsa ... ovako, polako...

Bijah tronut i nemam riječi za bilo i približni opis toga čudnog, čudnog osjećanja. Kao da sam postao mekani, topli, paučinasti oblak, pa putujem i putujem, a na rebrima mi se smije ružičasta zorica, dok gore trnu posljednje jutarnje zvijezde, a odozdo već prši srebrni ćurlik blaženog ševinog gr'oca. Ah, kada osjećah na grudima tu mladu glavicu koju je život već umorio, ovo blago proljeće koje se već bez maja okrenulo u jesen, ovu granu jorgovana na kojoj zakuka crna ptica kukavica, uzdrhtalom rukom milovah te uzavrele, znojne sljepočice što ne slutijahu da na njima milujem Magdalenu ovog groznog našeg svijeta, milo moje ladanje, gradom otrovano, nesuđenu sestricu i nesuđeni svoj porod: sve ono što mogaše postati život, sreća moja!

— Pardon, gospodine, smijem li glavu položiti na desnu vašu stranu?

— Zašto, Lilo moja?

— Ah, zato, jer vaše srce jako lupa, pa mislim da vas vaše srce boli...

— Ah, Lilo, Lilice moja, ne boli mene moje srce, već me boliš ti, godine, život me boli, boli me tvoja glavobolja i tvoja nemoćna mladost, tvoja sirotinja, nesreća, nesreća i sirotinja cijele zapuštene i napuštene mladosti, cijelog mog naroda, cijelog svijet, mene boli! — tepah joj, a matore moje suze, suze oca, pokrovitelja i brata, suze milosrdnog doktora, naoko surovog i hladnog, kradom nizahu svoju bolnu sreću u jorgovanski miris njene bujne, tamne kose, mekane i tople kao majska noć.

— Zar je to sve? — pitaš me, dragi amice. — Jest. To je sve. Zaključak nećeš čuti, jer ga možeš vidjeti.

Izađemo i svratimo se u gornjoj Ilici u krčmu, punu pijanih vojnika, radnika, i »drmeša« bijesne stenjevačke muzikaše simfonije. U drugoj, finijoj sobi, sobi za bolje goste, nađemo vrlo lijepu, ali malo odviše ugojenu ženu sa čovjekom podoficirskog držanja, jamačno jučerašnjim žandarom. Opazivši liječnika, na njenom licu se namrgodi nezadovoljstvo, njen muž krčmar postade očito zlovoljan i brutalno, bez razloga, udari zapuštenog derana, njoj sasvim sličnog, koji urlajući i vriskajući kao zloban majmun izleti napolje. Doktor je tek problijedio.

To bijaše ona, Milica, narečena Lila. Ona i njen muž bijahu silom uljudni, ali se vidjelo da jedva čekaju čas da odemo, što brzo i učinismo.

— Evo, tako svršava moja historija o mojoj ljubavi, o mojoj grani jorgovana. Milicu sam preporučio kao konobaricu kod poznatog krčmara. Ostatak pogađaš i vidiš.

Otišavši jedared sam u spomenutu gostionicu, nađem Milicu Fintić rođenu Vrgoč samu s onim zlim deranom i dvjema zamusanim djevojčicama. U razgovoru prijeđem i na doktora Zvonimira Komadinića.

— Dobar čovjek, ali »vudren« — reče ona i kucne se sumnjivo prstom po čelu. — Jako fin i dobar gospon, ali se pripovijeda da ima radije muškarce no žene ...

---

1. bjelokost, slonovača

Povratak na vrh stranice.