Lijet Bijele ptice

Lijet Bijele ptice autor: Gérard Adam, prijevod: Tomislav Dretar

(Ulomak.)

Svim svojim stolnjacima, opustjeli restoran caklio se kao miraža. Prolaznici neizbježnog jer trebali su prespavati zimski san nakon jedne mučne etape i konobar koji je nosio svoj pladanj jednim letargičnim korakom činio se izvađen iz Trnoružičinog dvorca. Ali kristali, srebrenina i pôrculan blistali su u jednoj prozračnoj jasnoći, pecivo je bilo mlako, kava vrela i svježa, maslac maziv, jaje ne može biti mekše. Naslućivala se ugodnost, kojoj nasuprot se dizalo katastrofično jutro u Vézelayu. Bijaše li ovdje dakle sve što je, od Danijelovog vremena manjkalo njihovim proljetnim ritualima u dvoje. Da li je njemu dostajalo steći samoću za otkriti slasti koje ga uglavnom ostavljaju ravnodušnim, ali što bi ublažilo njihove međusobne razmirice?

Da nije bio napustio svoju ženu, ili da ona nije napustila njega, ili da nije postupio tako da ga njegova žena napusti da on ne bi napustio nju, u ovaj bi čas oni bili usred obiteljske scene , između Jumiegesa i Monta, u bilo kojem po mogućnosti skromnom ćumezu, posljednje gospo'n - gđo zbilja imate sreće. Grizao si je usne, rezao svoje kriške kruha jednom divljačkom odlučnošću, odbijajući svom snagom krivicu.

Upravo je završavao svoj doručak kad je Denis ušao. Liliane se izležavala prije no što isparavanje rose ne dopusti prepirke, on je predložio antikvaru doručak za svojim stolom, izgovor za neku drugu kavanu i prepreka protiv uzrujavanja koje je u mlazovima prosijecalo njegovu samoću. Srdačnost njegovog gosta ga je smirivalo združujući taj mir s plavenilom neba koje je jačalo iza prozora. čavrljali su o lijepom vremenu, o toj sreći koja im se smiješila, s jednom ravnodušnom toplinom poput vrlo starog poznanstva ne ćuteći više potrebu izraziti misli koje su već odavno dijelili. Njihovi razgovori klizili su prema ljepotama mjesta, slikarima koji su ih proganjali, Denis popisujući remek-djela s jednom nepatvorenom erudicijom , tražeći mišljenje kao da je testirao svog sugovornika, po tome evocirajući propuštenu posjetu galeriji, akvarele prihvaćene od Butschera, poput pojačanja svijetline okera koji je, reče on, cijenio u jednoj, stanovita skliskost kao od žive u drugom. Prestajući replicirati, Hervé se pustio uljuljkivanju tim uvjerljivim gflasom , sretan pustiti ga da teče, upijati se u skorupasti vrtlog kave, udaljivati u vlastitie reminiscencije, srebrenaste neizvjesnosti koje nije imao snage ponuditi Sandrini, hodočaščenje u Aiguilles, njihov hommage à la fente razlazu.

Nije opazio da se plima stišala. Kad se zaustavio , antikvar ga poče fiksirati, intenzivno, sa simpatijom, čak prijateljski. Uto upade jedna hrpa turista. Obojica izmijenjaše grimase, i digoše istog časa.

Kao svakog jutra, Denis je nastojao odati počast moru. Obukli su športsku odjeću, Hervé izmijenjujući svoje postupke s onim, živahan, svojeg komopanjona. Antikvar je skinuo cipele i on je učinio to isto. Iznenadno lahor im zavijori kose, vonjevi bijahu životvorni , rosa na tratini ugodna i okrepljujuća pod njihovim nogama. Prošli su ogradu a njegov ga sudrug uze za lakat i usmjeri prema rubu prvog sumraka, gdje su sjedjeli.

Mjesto je još pusto. Uživali u tom miru, svjetlosti koja se poigrava sa stijenjem, kricima galebova koji su se križali u šumorenju vjetra, šumljenje valova, kotrljanje oblutaka. Hervé si obgrli koljena. Svježi zrak unuse u njegovo tijelo opojenost koja protjera obamrlost , mučninu, probadajuću bol u plećima.

Njegov se kompanjon protegnu, zatrese glavom kao da se hoće otrgnuti opčaravanju.

- Ja razumijem fascinniranost svih tih umjetnika koji su ovdje crpili svoju inspiraciju. Ili ne, ja ne razumijem njih - oni sami, uostalom, razumiju li ju? - ali ja ju ćutim, ja kao i oni ćutim potrebu prevesti ju, u riječi, u misli, vidjeti u tišini jer ja nisam dobio talenta. To nije samo jedna estetička emocija, Mislim da ima mjesta gdje lahori duh Carnac, Vezelay étretat, to je nešto drugo. U Carnacu, ja se osjećam smetenim, preneraženim, groggy u Vezelayu, kao uadhnut od ne znam beskonačnog Boga, da vjerujem Ovdje, radije integriranim nasuprot jednom totalitetu u krilu jednog totaliteta Ova voda, istovremeno gusta i tečna, ta prozirnost zraka koji nije mrazan, ta stijena i prerije koji nam predstavljaju dva stanja zemlje, najzad to sunce, kruna nad bezmjernošću -To me nagoni misliti ¬iliane kaže da je golf iz istog reda kao i umijeće gađanja lukom i strijemo učitelja zen-budizma, jedno tvarno odskočište za dosegnuti jednu formu nadahnuća. Da u času gdje se izaustavlja palica kako to reći usred vas samih i vi sami usred svemira.

Hervé se okrenu prema antikvaru, koji ga je vrebao prepredenium okom, poluzatvorenim kapcima, kao jedan lovac koji gleda svoju divljač dok se vrti oko zamke.

- Dugo sam se vremena pitao zašto ta strast za golfom. Ja ne znam da li je kod drugih isti slučaj, ali ja sam otkrio da, za mene, sport je samo izgovor, kao što je šetnja izgovor za zdravlje što su mi nametnuli Lilianeini kolege. Esencijalno, da jest dosegnuti taj flash, to stanje u kojem se čini da je sve spojeno. Ili, ostanimo skromni, da se sve zbližava Uistinu, to je prolazna senzacija, usmjerena k slijedećem pokretu, koji ga sadržava potpuno i u isto ga vrijeme rastapa. Ona se obesvješćuje ako se traži njeno osvješćivanje, kao što se jedna vrata otvaraju i zatvaraju istim pokretom zraka. Ali vječnost je uključena u taj zamah, ili tu odsutnost zamaha jer je zaustavljen Oh! pogledaj!

Jedan usamljeni galeb kojeg je nopsio jedan dah lahora najednom se zaustavi na jedan metar od njih, jedna orijaška vrsta, aerodinamičnog trupa, kandži uvučenih u perje, krila napola raširenih što je proizvodilo blago šumljenje. Jedna fina bordura sivila ih je urešavala, što je povišavalo blještavu bjelinu njihovog perja.

Jedan od tih drekavaca, kraljeva prostora, kao da je evocirao Louisa Brulina? Hervé ima dojam da on tu nije slučajno, da ga mjeri svoim okruglim okom, strogim, gotovo staklenim. Jedan bi zoolog tvrdio da vreba svoj obrok. Ja također mogu misliti da on ondje lebdi, s jedinom namjerom da me nadzire,zahvaljujući svojem lijetu, ili da ne koristi svo svoje znanje, sav svoj instinkt, nego za sreću da izmiješa svoj prolazak s pokretima zraka, da stopi svoje pozive s polifonijom zraka i mora, u utijekove i uzmake valova. To me je nagnalo pomisliti na privilegirane momente gdje me istraživanje uranja u jednu vrstu meditativne katalepsije, što nije uistinu drugo do li refleksija. Okružuju me apstraktni zakoni, ćutim kako slobodno lazi senzacija. Ja ih ne primijećujem prodirati riječini iskaze To je neizrecivo Oni postaju partneri s kojima plešem. Jedan balet u apstrakciji! Ja klizim uokolo njih, ja uklizavam u njih, ja istinski participiram u njihovoj suštini. U stvari ja nisam svjestan u času dok ih gledam, kao što možda taj galeb ne zna zašto je na čas ostajući nepokretan u našoj blizini širio krilu svim njihovim rasponom da bi se pustio zan ositi, a zašto će u drugom trenu pikirati

Kao da je bio razumio, on se skupi da bi se zabio u jedan proplamsaj, nerazaznatljiv od mirijade drugih na površini valova. Oba čovjeka ostadoše zanijemjela, fascinirana pticama koje su se uspinjale zamahom krila prema Aiguilleu, s ribom koja se koprcala u njihovom kljunu.

-čudo! Jedan takav čar, jedna takva istost zakonima koje je on nesposoban formulirati, a koi su se prometnuli u ribu njemu od životnog značaja. Ali što će ostati u njemu? Zadovojstvo da bude nasićen, ili neizbrisivi trenuci koje je upoznao za to ? Moja vlastita riba, to su elementi programa koji se kristaliziraju, dok dok se brišu reminiscencije mojeg čudnovatog stanja. Moglo je trajati oko dvije minute ili dva sata, čak i ako istovjetnost bijaše savršena, bilanca se pamti, a moj program funkcionira, kao i taj galeb š to je lovio svoj doručak ili onaj za svoje potomstvo.

Hervé se ćutio obhrvan jednim od onih pijanstava koje te zgrabe prijevarom. Jedan ga trzaj okrenu nanovo prema njegovom kompanjonu, kao da je htio nanovo dograbiti riječi prije nio što dosegnu njegovo uho. Ova se činila kao da je iskrsla iz njegovog sna. Jedan se osmijeh razli njegovim licem, najednom blistav i tmuran. Pop tome poče izgovaratri rioječi gotovo ne pokrečući usne.

- To je to Òasvim tako Tvoji programi funkcioniraju, galeb lovi ribu, moja kugla pada u željenu rupu točka pada iz sna u ono što mi smatramo realnim ili ono što se ne usuđujemo evocirati, međuprostor svakodnevnice i iskustva usuđujem li se reći mističnost?

- Termin je ubitačan.

- Bah, riječi! Dvadest stoljeća kristijanizma, tri lažnih svjetlosti! Kao ti gipsani odljevci kojima se prekrivaju freske držane nepristojnima Đavao ili dobri Bog, tvarno ili duhovno, dobro ili zlo Ne možemo li se osloboditi te zbrke?

- Ako te razumijem, ti i ja postajemo za jedno međuvrijeme Gospoda Jourdain misticizma

Denis se razvali od smijeha, a taj smijeh rasu nelagodu koja je počela preplavljivati Hervéa. On spoznade, tijekom te cijele tirade, da nije ispustio iz vida galeba koji je nosio svoju hranu u jednu neravnu udubinu Aiguillea gdje se nazire, jedno nakostriješenje od paperja, i sjuruje se tečnim lietom upravo prema prema širini, kao olakšan od straha. Antikvar se povrati.

Da li je zaista nužno imenovati? Izvan tekućeg života, razumije se! Naravno, kad se radi o kupovini kutije graška Ne, suštinski, to je osvijestiti se glede onoga što ćutimo u tom povlaštenom času! Prihvatiti to kao jedan trenutrak nedostupan našem umu. Načiniti se Vikinzima duha : te nepoznate obale, za međuvrijeme kako ti kažeš moguće nam je iskrcati se na čas. Ne biti u mjeri opisati ih po tome ne treba nas spriječiti da intenzivno proživimo čas koji dosežemo.

- Kao što određene životinje opažaju fenomene izvan dosega ljudskih čula? Predvidjeti prirodne kataklizme Ili oni psi, koji oćute dolazak epilepsije prije svojeg gospodara. Ne sasvim! Predvidjeti prirodne kataklizme, to je jedna infra-inteligencija , nacrti na kojima mi elaboriramo našu svijest i koju po tom apliciramo zaboravu. Ono na što ja mislim pripada drugom redu.

- Jedna super-inteligencija ?

- Još jedna pretenciozna riječ! I opasna! Spaljivalo se, nesretnike, u ime onoga što se htjelo prikriti Ostanimo umjereni! Meditacije inducirane tvojom informatikom, frakcija vremena gdje se moja palica imobilizira, to su noga koju dižemo za zadržati ju obješenu na ulazu onoga što Đstočnjaci nazivaju Put jer svako drugo ime bi to zamračilo. Možda, ta noga, ne bude on nas nikad stavljena. Ili, ako ju stavimo, bit će to jedini trag, jedan trag bez slijeda, jedan trag tišine. Ali možda, naprotiv, bit će to podrška slijedećem koraku. Tako, iz koraka u korak, naš Put moći će se utrti, počev od različitih podloga koje ovise o prirodi svakog, ili staza života i onog što ga je navela da njima stupa.

- Staze života? Jedna kombinacija slučajeva i slijepe programacije? Ali tko to pravi izbor od samog polazišta? I prema kojim kriterijima?

- Velika lutrija! To je ono zbog čega svatko slijedi jedan jedinstveni put. Čovjek se može roditi s fizičkom manom i razviti takav unutarnji život neusporedivo bogatiji no netko drugi nadaren svim tjelesnim čarima. Jeda kao i drugi imaju mjesto u životnom kovitlacu.

Egzistencijalni vrtlozi. Svaki val, nešto niže, koji se razlikuje po tome se prelije u beskonačno sadržava Louis Brulin, to očekivanje vala skriva u sebi jednu molekulu, jedan atom dvijice pilota, njihove Bijele ptice Hervé se nagnu. Spopade ga vrtoglavice, što drži toliko do riječi svojeg kompanjona do odjeka te nesvjesnosti koja se topi u neizvjesnosti, dok se točno na istom mjestu i Magda nadajala istim dahom.

- Ti si govorio o artistima a ja o galebovima. U stvari, to što sam upravo rekao glede ptice, ja sam već oćutio onog istog dana kad sam susreo tu slikaricu u razgovoru s Butscherom. Vraćao sam se iz jedne duge šetnje tijekom koje, točno, sam bio iskusio kao jednu očitost jednu fuziju onoga što sam bio uzeo za galebove u duši étretata , što mi bilo učinilo jednom koncentracijom u duši univerzuma. Ta je fuzija našla svoj smisao u ushićenju koje su galebovi pobuđivali u meni, dok je moja nazočnost mogla kao ogledalo inducirati u njih jednu sličnu percepciju. Poslije odlaska Butscherovih, promatrao sam Magdu Printz dok se natezala sa svojim akvarelom . Najednom, ona kao da je objesila svoj kist da bi ulovila u svojoj unutarnjosti lijet triju galebova i u točno tom trenu, ja sam osjetio da se ona nalazi u tom istom stanju. Po tom; klik, kist se spušta, djelo je bilo završeno

- Kao onaj zen - slikar koji, za shvatiti rijeku, ostaje čitavujednu godinu u meditaciji pred njom prije no što ju naslika u svojem atelieru kao da je on postao ta rijeka. Svatko, u jednom ili drugom momentu, osjeti poziv nečeg drugog. Većina i ne zna ili, suviše prestrašena, ili zarobljena svakodnevnim, ga odbiju. Drugi bi htjeli pristupiti jer je to u modi, ali sa šarlatanskim receptima, skupo naplaćeno nadahnuće u dvadeset seansi. To zlato nije ono čime se plaća putovanje! - Kojim zlatom? I kome platiti? Gdje tražiti pristup svojoj stazi? Otkriti za tebe golf, za mene informatika, za Magdu Printz slikarstvo? Usmjeriti taj famozni prvi korak u jedan svijet gdje nas toliko traženja bombardira?

- Ne radi se o traženju, već da se bude nazočan u onome što se nudi. I da se ide do dna o,nog što se tražilo spoznati. Kolikim dosadnim radnjama se trebao podvrći akvarelist prije no što će uhvatiti esenciju jednog galebovog lijeta, kolikim je stoljećima tvoja familijarnost sa simbolima nasljednicom, koliko napora, revoltaa, obeshrabrenja zahtijeva ovladavanje golf-palicom ? Niti jedan od tih napora nije imao za cilj jedno duhovno iskustvo, ono nam je dano pride. Koje zlato ? I kome ga platiti ? Oh, znam, sve priče o potrazi počinju susretom s onim koji vidi, prvi čin zahtijevan od neofita jest ujedno jedno priznanje i jedno povjerenje, priznati svojeg učitelja , slijepo slijediti put koji vam trasira. Ali ja mislim tašto sve napustiti, poći u potragu za guruom među bezbrojn ima koji rade taj posao vođenja drugih. Sve se sekte utemeljuju na toj tarteà la créme. Ne. To je tražeći jednog koji bludi, i još više dok se misli da ga se našlo. Pravio sam eksperiment s tim porazom. Rođen sam u bogataškoj sredini, u jedan mah pretjerano materijalističkoj i temeljito obuzetu lijepim, pa čak i ako je to lijepo puka tvar za trgovanje. Cijelo moje djetinjstvo je utopljeno u jednu atmosferu sakraliziranih dragocijenih predmeta. S osamnaest godina, ako bi mi se pokazao jedan kvadratni metar goblena, ja sam mu mogao odrditi epohu. A potom, od sutradan, sve bijaše blokirano, Sve sam napustio da bih zbrisao u Indiju , živjeti u jednom od tih hramova za turiste spiritualizma. Izišao sam odatle ne učinivši ni toliko da ni za jedan nožni palac okrznem svoj put. Od pobvratka u Francusku, ja posjećujem spiritualističke krugove, ili ne znam kako ih drugačije kvalificirati, sve vrvi od njih, kriza ne postoji u toj sredini. skakutao sam od jednih do drugih , iniciran sam u dvadeset tehnika meditacije, od bolje etabliranih do luckastih.Nikad nisam otkrio očekivanog feniksa.Ali dan kad sam, obesh rabren, razočaran, sve napustio za preuzeti svoje mjesto u očinskoj trgovini, opazio sam da ono što sam išao tražiti tako daleko, imao sam tu u svojem dosegu, od samog početka. U istinu, bio sam zapau u zamku žudnje.

- Motor čitave civilizacije, to je zadovoljenje potrebe. Taj je motor upakiran, izgubili smo mu kontrolu , i potreba se prometnula u žudnju. Mi smo djeca žudnje, i žrtve žudnje, kao što j,e Kronos žderao svoje sinove po redu kojim su dolazili na sijet. žudnja nas natapa od prvog našeg krika, gadgeti koji se gomilaju u našoj kolijevci. Lijepe nam se na potplate u svemu što poduzimamo. Za mene, koji sam živio okružen dragocijenostima, žudnja se mogla nametnuti na drugom nekom mjestu. Ona je odabrala askezu. čista žudnja, moj bijeg u Indiju. To je ona snovala sa mnom u hramu, koja je otežavala vršenje mojih vježbi meditacije. U stvari, žudnja je neprijatelj svake spoznaje, ubojica u sebi, "la tarteà la cre≤me" svakog poučavanja. Svaka je inicijacija određena početi jednom kušnjom u svladavanju žudnje. U poučnim pričama, učitelj ostavlja beskrajno dugo čekati svojeg učenika ili ga prima udarcem štapa. To se ne događa baš uvijek tako, to jest prolazaeći! Upoznao sam jednog učenika ratničkih vještina koji je sanjap postati učenikom jednog famoznog učitelja. Jednog dana, on je prikupio svu svoju hrabrost za zazvoniti na njegova vrata, spreman sučeliti čekanje ili udarac. Učitelj mu je osobno došao otvoriti vrata, gledao ga ravno u oči i prije no što je mogao izgovoriti i jednu riječ, ovaj mu je predložio popiti čašu crvenog vina u obližnjem bstrou. Učenik je bio brižljivi vegetarijanac , umjeren iji od neke deve, i tijekom cijelog svog života niukad nije okusio ni kap alkohola. Onaj drugi je primijetio da je to bila najveća prepreka na njegovom putu. Rastali su se kao najbolji prijatelji na svijetu , ali više nije bilo riječi o tome da primi poduku, i taj je čovjek nastavio svoj vlastiti "dojo". Ne znam da li je postao učiteljem što je bila njegova ambicija , ali jamačno otišao je do kraja onoga što je mogao dosegnuti. Moje, da iskusim, bilo je proći isprazno spiritualno šarlatanstvo i otkriti da jedino biće koje mi može donijeti nešto u toj domeni jest moj otac, i njegova jednostavnost obdarena boga tstvom. Trebalo mi je vremena za osloboditi se žudnje, kao što se ne uspijeva otrgnuti od starih prnja koje su srasle sa svakim dijelićemù vašeg tijela. Danas, ja kupujem po estetskom ukusu, potom ravnodušno prodajem. Ako nas posjetiš kao što se nadam, vidjet ćes izvrsne antikvitete, ali nikad dva pua iste, oni prolaze, ni jedan ne posjedujem kao osobni. Riješio sam se čak i on oga što mi je otac ostavio u naslijeđe, neprocjenjive kolekcije, izvjesno već generacijama u obitelji. Povorka predaka bi se okrenula u grobu. Trebalo je tako, bilo je to pitanje života ili smrti, ali pravi život, ako me razumiješ.

- Ali dakle, kako saznati?

- Nitko ne zna! Nema vodiča za ne učiniti drugo nego usmjeriti našu nogu u smjeru prvog koraka koji je usitinu naš. Na nama je snaći se, uhvatiti u lijetu svaku obavijest koja se nudi, i koja, onome tko njome raspolaže, kao Reinhardt, nema često ništa drugo do duhovnu potragu.

- Reinhardt za tebe, za mene Nathalie, jedna asistentica koja mi je ucijepila informa tički virus što da ne?

- Junoša koji zauzdati svoj problem otkriva fascinantan univerzum. On postaje Arhimed koji izvikuje svoje Eureka, a ono što prima je jedan red koji je nešto drugo no jednostavna formula. Svi smo mi upoznali te profesore sposobne inducirati jednu pasiju za čistu ljubav spram njihovog posla. Ne reagiraju svi učenici na isti način, jedni pronalaze gospodina X grotesknim, drugi pasionantnim. Ali u gami bića koje susrećemo tijekom postojanja, uvijek se nađe jedan da nas probudi.Od tada, naše zamuckivanje, bilo da se radi o traženju savršenstva u igranju golfa, adekvaciji apstraktnih formula s konkretnim svijetom ili o točnoj crti koja predstavlja lijet ptice, su možde sve čemu se možemo nadati, ali ja obožavam taj mali korak, sveti prah obožavanih predmeta koje volim i kojih se rješavam, palica obješena iznad moje glave i koja hvata u jednom djeliću sekunde jedan totalitet, limitiran, ali koji mi daje intuiciju necég drugog Malo je važno što, to nešto drugo, ja mu nikad neću prići. To jest što mu, možda, nikad nitko ne pristupa.

- Svi ti putevi bez vodiča i upozorenja ne rizikiraju li oni da se zamrse? Tvoj, moj, sprječiti onog drugog da slijedi svoj?

- U čemu bi moje prakticiranje golfa inhibiralo slikarstvo Magde Printz? Naprotiv, ja mislim biti jedan antikvar časniji no ikad što bijaše ijedan od mojih predaka, jer sam se oslobodio novca.

- U redu za tebe, ali pretpostavilo da jedan koljač iskušava isto stanje u momentu kad podiže svoj nož.

- Mnogo sam mleditirao o jednoj opd tih parabola koje dekoncentriraju. Jedan maharađa ugošćuje u svojoj palači jednog mudraca koji mu uskraćuje svako poštovanje, odjeva se samo u jednostavni "dhotti", spava u najmračnijoj od soba za služinčad, prihvaća samo malo riže i za hranu. Taj mudrac poučava maharađu oslobađanju. Jednog dana dok se gospodar odmarao plivajući na leđima, potpuno nag u svojem ukrašenom bazenu dragocijenim mozaicima i dok je mudrac, sjedio na jednom lotusu, on oslobođen svojeg poučavanja, podiže se žestoki vjetar. Sluge pobjegoše u zaklone, ali ova dvojica ostadoše, mudrac govoreći , maharađa slušajući ga i promatrajući oblake koji su se nizali jedan za drugim u sve vrtoglavijem kretanju. Uragan je postao tako strašan da je isprevrtao sve stolove u vrtu, cvijeće, čak i mramorne klupe. Nezainteresirana, oba čovjeka su sačuvala svoju nepokretnost sve do trena kad su razulareni elementi ponijeli i cijelu palaču i mudračev "dhotti", koji se baci da ga zadrži. Maharađa je ostao ležeći na dnu bazena iz kojeg je uragan odnio svu vodu. Još uvijek je promatrao nebo. I smijao se. Mudrac tada sa svojim "dhottijem" u ruci prepoznade tada majstorstvo koje je očekivao cijelog svojeg života.

- Ti mi nisi dao odgovor.

- To je ono što nemam. Ja ne znam da li je potez tvojeg koljača iz istog reda. Naravno, da može biti mističnih ubojica, Ubojice su jedan primjer toliko slavan da je njihovo ime postalo opće. To nije argument. Može se također vitlati onima koji nikad nisu imali izbora, jer su ugledali dan u vrlo siromašnoj sredini , gdje neće imati pristupa ničem drugom no borbi za preživljavanje Ja nemam čak ni odgovora vjernika koji uvijek mogu zazvati božanske namjere. Ja se držim odgovornim samo za svoj vlastiti put i nastojim ga proći što bolje mogu. Može se pronaći lakši prolazak nego što je onaj jednog ruandeškog izbjeglice. Ne smeta me sučeliti onu famoznu teškoću bogataša za ulazak u nebesko kraljevstvo! Potraga za iglom, to je odnjegovati tišinu u sebi! Možda je to lakše onome lišenom naslijeđa nego za bogatune kakvi smo mi, zaluđene vrtlozima našeg svijeta Jedan rasijani smijeh odnese posljednje riječi. Denis se diže, leđima prema oceanu. Jednom rukom u visini sljepoočnica, on pozdravi nekog u daljini. Hervé se okrenu. Liliane i Butsvcherovi gazili su travnjakom koji se blistao u suncu. I sretan i razočaran u isto vrijeme. Fasciniran promjenom, on bi poželio da se produži, i u isto vrijeme ostati sam, pustiti se kotrljati u vrtlogu koji je inducirao.

- I jedna zadnja stvar! Ti tvrdiš da smo sami na svom putu da nema učitelja, bar ne savjesnog , ali ti naspram mene igraš ulogu tog učitelja, budući da mi budiš svijest o onome što iskušavam.

- Sav problem je u tiome, postati svoja vlastita savjest i odoljeti prozelitizmu. Onaj koji načini jedan korak treba pomoći podići n ogu onome koji to traži, bilo da je traženje formulirao ili ne. Ta relacija nije odnos učitelja i učenika , već drugarska. U stvari, to što ti, ja, ta slikarka, iskušavamo tijekom jednog djelića vječnosti , ono što bilo koje dijete može otkriti promišljajući svoj problrm, pripada istom redu. Naši putevi nisu zamršeni, kao što se ti plašis. Naprotiv, mi putujemo zajedno. I kad se dva putnika susretnu na istom putu, ništa im ne zabranjuje da se malo voze zajedno prije no što si požele sretan put.

- Alors, bonne route!