Lišće/Lišće/Plaća
| ← Pjevačica | LIŠĆE Plaća autor: Fran Mažuranić |
Par distance → |
Plaća
uredi
U duhu vidim pustu, siromašnu ulicu radničkog predgrađa. Kad pogledaš mršava lica njezinih stanovnika, kad vidiš te uboge radnike upalih trudnih očiju, kad vidiš tu sitnu dječicu kako se po ulici — u istrošenim opravicama — igraju — ne bi rekao da si u Parizu.
Dakako, to nije raskošni i rastrošni Pariz — nego gladno radničko predgrađe.
Pogledaj malo onu dječicu kako se veselo igraju, cvrkutajuć i poskakujuć kano mali vrepci. — Ta vrebac i jest gamin među pticama!
Ta dječica još ne ćute i ne slute bijede koja ih čeka. Kako su sretna!
Majčica ih s prozora gleda, ljuljajuć djetešce na ruci, te je i ona sretna, bar za časak!
Kako mil je onaj mali veseli deran koji nasred ulice stojeć — »bebici« dobacuje poljupce!
— — — Iznenada štropot kočije — — konji lete — poplašili se!
Kočijaš viče, majka vrisne — dijete stoji sred ulice, kano kamen. Izgubljeno je! — —
Taj tren skoči čovjek k djetetu i baci ga na stran. Njega gurne konj, pade, i kolo mu prijeđe preko ruke. Slomljena je.
Susjedi se slete. Majka dijete ogleda. — Čitavo je!
A osloboditelj?
Siromašni radnik, ide u bolnicu — —
Radnici ga sažaljuju. »A šta će mi ruke?« — osmjehnu se trpko — »tjedan dana sam već bez posla — od jučer bez jela« — —
— — — U romanima se takova šta uvijek sretnije svršava. Oslobođeno dijete je ili grofovsko, ili bar izgubljeni sin onoga bogataša komu su se konji poplašili. — osloboditelj bude opskrbljen za cijeli vijek.
A u životu? Čim da ga sirota plati, koja sama gladuje da djecu nahrani? — — Plačuć mu se zahvaljuje. I suze su plaća...
- ^ Vrlo je teško misliti plemenito, kada se misli na održanje života. — Rousseau, Ispovijesti