Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas/J

← I

Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas: —  J autor: Mirko Marjanović

K →

JAGATIĆ, Andrija (Luka kod Martinske Vesi, 1850. – 1901.). Putopisac.

Djela: Putne crtice iz svete zemlje (1891.).

JAKIŠA, Jozo (Čapljina, 21. travnja 1950.). Pjesnik. Završio metalostrugarski zanat. Radnik u Čapljina-prometu.

Djela: Naviljak drače (pjesme, 1987.), Privezan na sidrištu (pjesme, 1989.), Na raskrižju uma (pjesme, 1997.), I prebirem pirevinu (pjesme, 1998.).

JAKOBOVIĆ, Zlatko (Brčko, 1946.). Dramski pisac. U Brčkom završio osnovnu i srednju školu, a studij medicine u Rijeci.

Djela: Ploča u glavi (komedija, 1997.), Untrofor (komedija, 1997.), Luciferi (komedije i druge drame, 1999.).

JAKOVLJEVIĆ, Ilija (Mostar, 22. siječnja 1898. – Zagreb, 28. listopada 1948.). Pjesnik, romanopisac, pripovjedač, književni kritičar, feljtonist. Školovao se u Mostaru (pučko školovanje), Sarajevu (gimnazija) i Zagrebu (studij prava). Od rane mladosti uključio se u katolički pokret i Hrvatsku pučku stranku. Uređivao listove Luč i Narodna politika, te Narodnu obranu. Radio kao odvjetnik u Zagrebu, godine 1936. pristupio Hrvatskoj seljačkoj stranci i postao urednikom Hrvatskoga dnevnika. Uređivao je i časopis Savremenik, te jednu godinu bio i predsjednik Društva hrvatskih književnika (1940. - 1941.). od 1941. do u jesen 1942. proveo je kao pripadnik HSS-e u koncentracionom logoru Stara Gradiška. Po izlasku iz logora, na oslobođenom teritoriju djeluje kao novinar i kulturni djelatnik. Nakon rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, a nedugo zatim, 1948. godine, tragično završava svoj život u nerazjašnjenim okolnostima.

Djela: Studije i feljtoni (1919.), Zavičaj (pripovijetke, 1923.), Na raskrsnici (roman, 1926.), Hercegovke (pripovijetke, 1927.), Otrov uspomena (pjesme, 1940.), U mraku (roman, 1945.), Lirika nevremena (pjesme, 1945., 1982., 1984.), Ponoćka (igrokaz), Konclogor na Savi (memoarska proza, 1999.).

JAKOVLJEVIĆ - JERKIĆ, Marela (Mostar, 26. prosinca 1956.). Pjesnikinja. Školovala se u rodnom mjestu. Slika na svili i tkanini.

Djela: Ostani šapat (pjesme, 1995.), Prođi me pjesmom (pjesme, 1997.), Ljubav i smrt (pjesme, 1998.).

JAKOVLJEVIĆ LJUBUŠAK, Petar (Ljubuški, 1876. – Zagreb, 1967.). Pjesnik. Pučku školu završio je u Ljubuškom, a Trgovačku u Sarajevu. Radio kao trgovački zastupnik i vječiti putnik. Umro u staračkom domu u Zagrebu.

Djela: Zvuci s mojih gusala (pjesme, 1932.), Etičarka (rukopis).

JAKOVLJEVIĆ, Marijan st. (Banja Luka, 16. travnja 1780. – Fojnica, 10. prosinca 1853.). Pisac. Osnovama pismenosti i latinskoga jezika poučio ga je ujak fra Mato Ivekić u Jajcu. U Kraljevoj Sutjesci započeo novicijat, govorništvo i filozofiju završio u Zagrebu, a teologiju u Barletti, Asizu, Jakinu, Anconi i napulju. Zaslužan za razvoj školstva u Bosni, za svoje učenike napisao kratka pravila krasnopisa, pjesništva, govorništva, logike i filozofije (čuvaju se u rukopisu u fojničkom samostanu).

Djela: Hrvatske pučke propovijedi I-III (1862/63.).

JELENIĆ, Julijan (Riječani kod Modriče, 29. kolovoza 1877. – Zagreb, 5. kolovoza 1931.). Povjesničar i pisac. Osnovnu školu završio je u Modriči i Tolisi, gimnaziju u Gučoj Gori, filozofsko-teološki studij u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti, novicijat u Fojnici. U Budimpešti je položio četiri rigoroza i napisao doktorsku disertaciju: De pattarenis Bosnae. Proučavao prošlost Crkve, franjevačkog reda, djelatnost istaknutih pojeinaca našega crkvenog, kulturnog i društvenog života. Izvrstan poznavatelj ne samo naše već i svjetske povijesti. Pisao studije, članke, rasprave, prikaze i ocjene knjiga. Njegov opus broji više od tri stotine bibliografskih jedinica samostalnih djela.

Djela: Djelovanje bosanskih franjevaca u Bugarskoj od XII. do XVII. stoljeća (Franjevački glasnik, 1899.), Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole (1906.), Dalmacijom i Jadranskim morem (1906.), De pattarenis Bosnae (1908.), Serafinski perivoj (časopis, 1908.-1913.), Primicije (1912.), Kultura i bosanski franjevci, I-II, (1912/15.), Naša misao (časopis, 1914.-1916.), Mali vođa hodočasnika (prijevod djela Ferdinanda Kajzera, 1913.), Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca (1913.), Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1916.), Necrologium Bosnae Argentinae (1917.), Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu (1918.), Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca - 1437.-1878. (1918.), Dva ljetopisa Bosne Srebrene, Ljetopis fra Marka iz Vasiljeva Polja i fra Bernardina Nagnanovića (1919.), Autentični prevodilac Fabijanićevih Firmani mediti (1921.), Povijest Hristove crkve I, II, III (1921/24/28.), Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci (Glasnik zemaljskog muzeja BiH, 1923/24/25.), Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, I (1925.), Monografije o katoličkoj crkvi u srpskim i hrvatskim pokrajinama (Narodna enciklopedija, 1925/26.), U periodici kulturnopovijesni tekstovi: Križarske vojne protiv bosanskih patarena, Kulturni preporod bosanskih i hercegovačkih Hrvata, Hazburgovci i franjevci Bosne i hercegovine, O utjecaju hrvatskog narodnog preporoda na Hrvate u Bosni i Hercegovini, Razvoj analfabetskih tečajeva u Bosni, Kiril i metodije-slavenski apostoli, Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutak Bosanske vikarije, Latinske škole Bosne Srebreničke, Bio-bibliografija fra Stjepana Marijanovića, Križari osvajaju Zadar i Carigrad, Iz prošlosti bosansko-hercegovačkih glagoljaša, problem imena Bosna, Pokus književnog društva u Bosni 1686., K problemu konkordata sa Srbijom, Pisma Stjepana I. Verkovića-Josipu d. Božiću, Pravopisna rasprava između Tome Košćaka i fra Grge Ćevapovića.

JELINIĆ, Snježana (Široki Brijeg, 1954.). Pjesnikinja. Pučku školu i gimnaziju završila u rodnom mjestu, diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Djela: Pjevam Hercegovinu (pjesme, 1995.), U mirisu božura (pjesme, 1996.), Put budnosti (pjesme, 1999.).

JELIĆ, Jakiša Jakov (Široki Brijeg, 9. svibnja 1927.). Romanopisac. Živi u Splitu. Umirovljeni je liječnik.

Djela: Ususret sudbini (roman, 1995.), U vrtlogu (roman, 1999.).

JELIĆ, Stanko (Široki Brijeg, 16. veljače 1927.). Pjesnik i pripovjedač. Pet razreda gimnazije završio u Širokom Brijegu, a šesti, sedmi, osmi i maturu u Peći. Pravni fakultet i četiri semestra psihologije završio u Zagrebu, gdje je dvije godine, po osobnom izboru, pohađao i predavanja na Teološkom fakultetu. Predavao na Višoj ekonomskoj školi Rade Končar i na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu.

Djela: Stablo mladosti (priručnik o sadnji drveća, 1966.), Svaki građanin svake godine jedno stablo (priručnik, 1972.), Stablo života (slikovnica, 1979.), Pjesme iz raja i pakla i one između (pjesme, 1994.), Priče iz raja i pakla i one između (40 priča u 10 knjižica, 1994.), Život Isusa Nazarećanina-djetinjstvo, mladost i smrt (romansirana monografija, 1995.), Sveti Martin na Muri (monografija u suautorstvu, 1996.), Himne i pjesme Bogu stvoritelju (zbirka od prvih pisanih spomenika do danas, 1998.), Prognanici (monografija o Vukovaru, 1998.), Razgovor s Krapinskim čovjekom (priča, 1999.), Ja i smrt (priče, 1999.), U potrazi za istinom (priče, 2000.).

JELIĆ, Tvrtko (Vareš, 14. lipnja 1955.). Pjesnik.

Djela: Željezna rijeka (pjesme, 1973.).

JENKO, Narcis – Matić, Eugen (Livno, 2. veljače 1889. – Gorica kod Livna, 26. srpnja 1918.). Pripovjedač, romanopisac, feljtonist. Osnovnu školu završio u Livnu, Franjevačku gimnaziju u Visokom, teologiju u Sarajevu. Kao profesor matematike i fizike radio u Franjevačkoj gimnaziji Visokom, ali zbog bolesti odlazi u Kupres, a potom na Kaprije (Dalmacija). Na bečkoj klinici amputiraju mu lijevu nogu. Vraća se u franjevački samostan na Gorici i tu ostaje do smrti.

Djela: Spiritus procellarum/Olujni duh (roman, 1922.), Tri pučke pripovijetke (s Vjenceslavom Novakom, 1922.), Razlomci (feljtoni, 1922.), Bosančice (pripovijetke, 1923.), Obitelj vojvode Hrvoja, I, II (poviesni roman, 1934.).

JERGOVIĆ, Miljenko (Sarajevo, 28. svibnja 1966.). Pjesnik i pripovjedač. Završio Filozofski fakultet u Sarajevu.

Djela: Opservatorija Varšava (pjesme, 1988.), Uči li noćas netko u ovom gradu japanski (pjesme, 1990.), Himmel komando (pjesme, 1992.), Sarajevski Marlboro (pripovijetke, 1994.), Karivani (pripovijetke, 1995.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Ovdje živi Canan (antologija, 1997.), Naci bonton (polemike, 1998.), Mama Leone (proze, 1999.), Historijska čitanka (2000.).

JEZIDŽIĆ, Frano (Glavice, Bugojno, 26. kolovoza 1954.). Pjesnik za djecu. Osnovnu školu završio je u Bristovima i Bugojnu, Pedagošku akademiju u Banjoj Luci, književnost u Beogradu. Jezidžića je 18. srpnja 1993. odvela Armija RBiH i od tada se za nj ništa ne zna. Jedino preostalo od ovoga pjesnika jeste knjiga za djecu: Kad pjevaju šume moga djeda, koju je priredio, pjesme prikupio od rodbine, Šimun Šito Ćorić. Jezidžićeva već otiskana knjiga pjesama u Sarajevu nestala je u ratnom požaru.

Djela: Kad pjevaju šume moga djeda (pjesme za djecu, 1999.).

JOSIĆ, Blaž (Rapače, Tuzla, 2. ožujka 1820. – Kraljeva Sutjeska, 24. prosinca 1868.). Pjesnik. Osnove pismenosti stekao kod mjesnog župnika, humaniora je učio u Kraljevoj Sutjesci, kao i novicijat. Filozofsko-teološki studij završio je u Vesprimu. Spada među istaknute latiniste Bosne Srebrene XIX. stoljeća. Pod utjecajem klasika Katančića i ideologa ilirstva, fra Martina Nedića, pjevao ode, elegije i druge prigodnice. S Jukićem nastojao osnovati književno društvo u Bosni.

Djela: Ode honoribus... Petri Klobusitzky (1842.), Elegia in novo anno... Stephani marianovich (1842.), Ode honoribus... Electi Sooska (1842.), Carmen honoribus... Francisci Josephi I (1852.), Carmen jubilaeis... Caroli Pavich (1853.), Elegia festis... Mariani Šunjić (1855.), Shematismus (1864.), Aplausus... Martino Nedić i Honoribus... Martini Nedić (Serafinski perivoj, str. 132.-133. i 133.-134.), (1911.).

JOZIĆ, Kristina (Zenica, ?). Pjesnikinja.

Djela: Rubom sna i jave (pjesme, 1997.).

JUKIĆ, Ante (Tuzla, 21. veljače 1873. – Mostar, 25. svibnja 1906.). Pjesnik i književni povjesničar. Osnovnu školu i jedan razred Trgovačke škole završio je u rodnom mjestu. Nakon šest razreda gimnazije u Gučoj Gori, nastavlja bogosloviju u Pečuhu. Bogosloviju, međutim, napušta i odlazi u Zagreb. Vraća se u Sarajevo, gdje pohađa Učiteljsku školu. Kao učitelj radi u više mjesta Bosne i Hercegovine.

Djela: O snu (1900.), Ljubav i zloba (igrokaz, 1901.), Mom sinu ili iskrice srca moga (pjesme, 1902.), Preradović prema hrvatstvu i srpstvu (studija, 1902.), Nova godina među Hrvatima (1905.), Učiteljev rad i njegova nagrada (1905.).

JUKIĆ, Ivan Franjo (Banja Luka, 8. srpnja 1818. – Beč, 20. svibnja 1857.). Pisac putopisa i povijesne proze, sakupljač narodnih pjesama. Početke pismenosti i osnove latinskog jezika naučio ga je župnik fra Franjo Sitnić, niže razrede gimnazije završio je u fojničkom samostanu, filozofiju u Zagrebu, teologiju u Vesprimu i Dubrovniku. Omer-paša Latas ga je zasužnjio u siječnju 1852. godine, a u svibnju otpremio u Carigrad. Tu je u zatvoru proboravio od 10. lipnja do 5. srpnja. Nakon oslobođenja iz carigradskog zatvora, potucao se po Rimu, Dubrovniku, Anconi i Zagrebu. Početkom 1857. smješten je kao bolesnik u seminarij franjevačkih klerika u Đakovu, odakle je otpremljen u Beč, u kojem je nakon operacije živio samo tri dana. Izuzetna ličnost prve polovice XIX. stoljeća ne samo među bosanskim franjevcima nego i u Bosni i Hercegovini uopće. Zanimala ga je prošlost, ali i suvremenost Bosne, njezino političko, društveno, gospodarsko, kulturno, prosvjetno i opće duhovno stanje. U duhu osnovne ideje hrvatskoga narodnog preporoda, zalagao se za jedinstvo svih Ilira, zajedništvo njihova pisma, jezika i pravopisa. Bavio se proučavanjem književnosti, i to ne samo kao povijesne nego i kao umjetničke pojave. Osim što je napisao i tiskao nekoliko samostalnih djela, objelodanio je brojne radove putopisnog, etnografskog, zemljopisnog, povijesnog, bio-bibliografskog i prosvjetno-kulturnog sadržaja.

Djela: Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.), Život Isusa Krista (preveo Mihovil Čuić, 1848.), Bosanski prijatelj, I, II (časopis, 1850. - 1851.), Slavodobitnica svietlomu gospodinu Omer-paši (1851.), Zemljopis i poviestnica Bosne (1851.), Bogoljubni način (1855.), Narodne piesme bosanske i hercegovačke (s Grgom Martićem), I (1858.), Bosanski prijatelj, III (časopis, 1861.), Putopisi i istorisko-etnografski radovi (1953.), Sabrana djela, I-III (1973.).

JUKIĆ, Jozo (Posušje, 2. studenoga 1889. – Sarajevo, ?). Pjesnik. Pučku školu završio je u Posušju, gimnaziju u Franjevačkom sjemeništvu na Širokom Brijegu. Filozofiju i teologiju studirao je u Mostaru. Napustio franjevački red i prešao u starokatolike.

Djela: Odjeci (pjesme, 1912.).

JUKIĆ, Nikola (Kovačić, Livno, 3. siječnja 1941.). Pjesnik za djecu i mladež, aforist i epigramist.

Djela: Šerif u razredu (pjesme za djecu, 1979.), Ulični crtači (pjesme za djecu, 1983.), Epigrami (1984.), Čudna čuda (pjesme za djecu, 1984.), Čuda iza sedam čuda (pjesme za djecu, 1986.), Čudotvorni vjetar (pjesme za djecu, 1988.), Velike male sreće (pjesme za djecu, 1989.), Što se radi kad se ne radi (pjesme za djecu, 1991.), Rafali slova oko rova (epigrami i aforizmi, 1992.), Kad životinje štrajkaju (pjesme za djecu, 1992.), Djeca u ratu najviše gube (pjesme za djecu, 1994.), Izabrane pjesme (1996.), Što je tu je (epigrami, aforizmi i pjesme, 1999.).

JURČIĆ, Vladimir (Bjelovar, 24. rujna 1910. – Zagreb, polovica svibnja 1945.). Pjesnik, esejist, feljtonist, književni, glazbeni, kazališni i likovni kritičar. U rodnom mjestu završio pučku školu i prvi razred gimnazije, ostatak u Gospiću, Senju, Vinkovcima i Zagrebu, gdje je diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu. Do svibnja 1945. radio na gimnaziji u Sarajevu, gdje je uhićen, odveden u nepoznatom smjeru i ubijen.

Djela: Lirika 1932. (zajedno s J. Hitrecom i I. G. Kovačićem), U metropoli (pjesme, 1932.), Ogledalo vremena (s Petrom Bakulom, Vladom Mađarevićem i Novakom Simićem, pjesme, 1936.), Svijetli vidici (pjesme, 1940.), Hrvatska književna kritika (sintetički prikaz od Vraza do danas, 1937.), Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici, 1846. - 1936.) (1936.), Vječna straža (izabrane pjesme, 1993.).

JURIĆ, Franjo (Jurići, Komušina, 1950.). Memoarist. Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, a zidarski zanat u Ljubljani. Do agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu radio u Austriji, od 1993. prognanik u Počitelju.

Djela: Sjećanje na moj rodni zavičaj Komušinu (sjećanja, 1995.).

JURIĆ, Jakov Klišanin (Gorani, Konjic, 1. svibnja 1930.). Memoarist. Pučku školu završio u rodnom mjestu. Zbog tajne antijugoslavenske djelatnosti, 4. rujna 1959. uhićen i osuđen na sedam godina strogog zatvora. Amnestiran i pušten s robije 1962., a godinu poslije protjeran iz zemlje. Dvije i pol godine živio u Kolnu odakle se preselio u SAD (San Francisco). Godine 1991. završava Višu teološku školu na Katoličkom sveučilištu Gonsaga University, Spokane, u državi Washington, i stječe zvanje magistra teoloških znanosti. Uoči agresije, vratio se u Hrvatsku.

Djela: Kroz oluju vremena (sjećanja, 1995.).

JURIŠIĆ, Jakov (Bijelo Brdo, Derventa, 19. srpnja 1948. – Sarajevo, 27. listopada 1993.). Pjesnik, esejist i književni kritičar. Studirao veterinu u Sarajevu. Stalni književni kritičar Oslobođenja (1971.-1974.) i revije Odjek (1974.-1979.), te urednik Naših dana, Lica, Života i Vesele sveske. Ubijen u sarajevskom naselju Grbavica.

Djela: Grob koji traje (pjesme, 1972.), Suteren bebe (pjesme, 1975.), Kritički zarez (kritike, 1979.), Dom radosti dom plača (pjesme, 1985.), Kućni prag (pjesme, 1985.), Dnevnik dječaka Grge (priče za mladež, 1985.), Grob koji traje (pjesme, 2000.).

JURJEVIĆ, Juraj (Brusje na otoku Hvaru, 5. siječnja 1910. – Novi Marof kraj Zagreba, 5. svibnja 1985.). Pjesnik i kulturni radnik. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao u rodnom mjestu. Učiteljsku školu završio u Šibeniku, a pedagoško-filozofski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslije diplomskog ispita imenovan je odgojiteljem Napretkova srednjoškolskog konvikta Kralj Tomislav u Sarajevu i na toj dužnosti je do 1937. godine, a zatim nastavnik u Metkoviću, upravitelj Odgojnog zavoda za privrednu mladež Hrvatskog radiše u Zagrebu i profesor Učiteljske škole. Poslije rata bio je zatvorenik, a nakon toga čovjek bez prava na nastavničku službu, najčešće bez ikakva posla.

Djela: Pjesme (1936.), Čovjek (duhovno-odgojni eseji, 1943.), Prirad i odgoj privredne mladeži (1942.), Duhopisi, stihovi (1968.), Vihor tišine (pjesme, 1970.), Dubine dobra i plićine zla (1979.), Zimzelene starine, izreke i pouke (1983.), Svakodnevno o (ne) svakidašnjem: razmišljanja, primjeri iz života; za predavanja, propovijedi i druge prigode (1984.).

JURKIĆ, Mirko (Livno, 24. travnja 1886. – Zagreb, 27. prosinca 1965.). Pripovjedač i pjesnik za djecu. Brat blizanac velikog hrvatskog slikara Gabrijela Jurkića. Pučku i Trgovačku školu završio u rodnom mjestu, a Učiteljsku u Sarajevu, koju je prekinuo da bi studirao Pedagočku akademiju u Beču. Službovao je u Prnjavoru, Sarajevu, Ilidži, Bijeljini, Derventi i Dubrovniku.

Djela: Proljetno cvijeće (pripovijetke, 1907.), Iz Završja (pripovijetke), Dubrovačka legenda (pripovijesti, 1928.), Tri pustolova (pjesme za djecu, 1959.).

JURKIĆ, Štefa (Cazin, 26. prosinca 1896. – Livno, 28. studenoga 1971.). Pripovjedačica i romanospisateljica. Osnovnu školu završila je u Bijeljini, a Višu djevojačku u Sarajevu. Godine 1914. postala je nastavnicom francuskog jezika, a uz francuski studirala je i njemački u Grazu. Godine 1913. upoznala je Gabrijela Jurkića, a 1917. za njega se i udala. Sve do 1955. godine, kada su prešli u Franjevački samostan na Gorici u Livnu, živjela je i radila s njim uglavnom u Sarajevu.

Djela: Legende u bojama i druge priče i pripovijetke (1927.), Čipke (roman, 1929.), Imelda Lambertini (roman, 1929.), Petnaest tornjeva (roman, 1934.), Sveta Katarina Sijenska (roman, 1934.), Plašt malog križara (roman, 1939.), Nevidljiva kraljica (pripovijetke, 1941.).