Ladanjska sekta/IX

← VIII

Ladanjska sekta —  IX. autor: Ante Kovačić

X →

IX.

Drugoga dana počinjala je škola za djecu, onoga sela. Djeca dolažahu u bijelom, svečanom ruhu, a zatim svrstani u lijepu redu otpute se u crkvu na zazov duha svetoga.

Tomaš bijaše nekako spokojan i bistar.

Dok je on bio s djecom kod mise, razloži udovica Otonu i Vinku da danas polazi na svoje dobro jer treba nadzirati jesenski rad svojih ljudi. A tude se ionako predugo zadržaše. Osim toga spomene Otonu i Vinku kako se već prije dogovoriše proslaviti kod nje berbu. Oton i Vinko ne poimahu s početka otkuda tako nagla udovičina odluka. Barem se dosada ne spominjaše o odlasku. Nu dosjetiv se Vinko, te kad se nađoše nasamu, prišapnu Otonu: - Rekao sam ti da Tomaš neće dugo trpjeti vašega modernoga ljubakanja.

Vrativši se Tomaš iz crkve, opazi spremanje na put.

Kada mu je Kata priopćila tobožnju svoju odluku, prihvati je Tomaš lakonički i doda: - Dakako, pa i praznici mlade gospode istječu. Došlo je opet gorko doba rada. - Zatim zamoli Vinka da ga poprati u vrt.

- Prijatelju - počne Tomaš - ugibao sam se svakomu razgovoru o svojoj kćeri. Vi ste mi se često podmetali otkako ste ovdje, nu ja vas ne susretah. Dopustite, otac sam joj, sada želim da smo načistu.

- Izvolite - podboči se Vinko.

- Vi zaručiste moju kćer Sofiju?

- Prije dva mjeseca.

- Koja je svrha tim vašim zarukama bila?

- Da Sofija bude mojom ženom.

- Vi ste profesor historije i filozofije? - ironičkim glasom upita Tomaš.

- Jest, profesor.

- Tim gore. Vi ste, gospodine profesore, lažac i himbenik! - viknu silnim glasom Tomaš, upiljivši sijevajuće oči u Vinka.

- Gospodine učitelju? - zarumeni se profesor.

- Kakav učitelj? Školnik, recite! A kako je slatko prevariti tu školničku jogunicu, tu Sofiju, najboljim ljepkom - zaručničkom krinkom!

- Tko vam tako reče? - problijedi Vinko.

- Vi jučer u jedanaest sati navečer svomu prijatelju.

Vinko klonu. Bijaše poražen.

- Prisluškivaste dakle? - dahnu ukoravajućim naglaskom Vinko.

- Prisluškivah slučajno, pa se ne kajem.

Vinko čvrsto uhvati obje Tomaševe ruke: - Prijatelju, čujte, istina je, kipi iz srca.

- Kipi iz srca - prekinu ga prezirno Tomaš - tim prije će ishlapiti.

- Neće, tako mi svega na svijetu! - zakune se Vinko.

- Da čujemo.

- Prijatelju Tomašu, ja sam vrlo tašt, ali pokvaren nijesam. Mojoj taštini godi da se pred svojim prijateljem nečim pohvalim. Tomu i ničemu drugomu pripišite one riječi što ih čuste. Ja pako mislim ženiti Sofiju prije nego izminu dva mjeseca. Kunem vam se i zadajem vam poštenu riječ! Vjerujte mi, prijatelju, i potvrdite da mi vjerujete!

- Volim ne vjerovati vam. Danas-sutra biste se mogli smijati onoj školničkoj ludi kako ste je nasamarili u lijepim nadama za svoju kćer. Međutim, ja sam se na sve pripravio, održite li vi svoju riječ ili ne. A gledat ću na to pripraviti i svoju Sofiju.

- Kako Sofiju? Zar ona ne polazi s tetom?

- Da, s tetom! Toj teti pripišite i udes Sofijin. Pa da nije ta ćudoredna duša teta možda većim uzrokom svemu tomu nego ste sami vi, dvojim da biste više predavali historiju naroda i veliku filozofiju.

Vinko se prestravi na te nemile prijetnje.

- Vidim, vidim kakva ste kukavica. Ali ja bih vas ustrijelio, tako meni, po vašoj zakletvi, svega miloga i dragoga, tako mi moje kćeri; ustrijelio bih vas kao vižle.

U toj prijetnji bijaše Tomaš grozan. Oči mu se raširiše, a zjenice kano dvije sulice zabodoše se u Vinka. Cijelo mu tijelo kano da se nagiblje naprijed, na, sada će jurišati na svoju žrtvu.

- Ona više ne ide od mene - nastavi Tomaš - no održite li vi svoju zadanu riječ ili ne, da ne bude zablude, moja kći je nezakonito dijete...

I kano da se Tomaš udubao sam u se i u svoj život, sjednuvši na klupčicu u vrtu ovako se zanese u prošlost:

- Bilo je prije sedamnaest godina. I ona bijaše Sofija, majka moje kćeri. Bio sam austrijskim časnikom. Upoznah se s djevojkom otmjena i bogata roda. Sablja slatko zveči u ženskom uhu, naposeb u uhu taštijih i lakoumnijih žena. Bijahu dvije sestre s udovicom majkom. Druga sestra, to je današnja Kata. Sofija me ljubljaše strastveno i žestoko. Od onda je meni ljubav ženska luda bajka, kano i zakopano gavanovo blago pod pranikovim plamenom. Sofija zanosi. Majku joj nešto stislo i starica umre, namirući lijep imetak kćerima. One godine, 1861, znate kakve su ideje pokrenule Hrvatskom. Ja sam bio lički sin, i prem austrijske vojske časnik, mrzio sam je i prezirao. A to se nije slagalo. Morao se vjenčati s njom, kano pop sa svetom materom crkvom; morao joj biti vjeran, kano vrag paklenim mukama. Bio sam mlad i vrela glava. Uz tako zasađena čuvstva u svom srcu, odlučio sam napustiti vojništvo, a na Sofiju, kano samodrugu sestru, pripao lijep imetak. Pa nikad boljega, sabljicu na klin, pa lijepo odgajaj dječicu, budi valjanim i skrbnim ocem obitelji, mužem koji ljubi te čitavim i neustrašivim Hrvatom, što vojnička služba ne dopušta. Ali jok, ja nadesno, Sofija nalijevo, ili obratno. Nikako zajedno ni usporedno. Bližilo se vrijeme porodu. Ja njoj nosi knjige što naročito o tom govore, da pobudim u njoj uzvišena materinska čuvstva, nu Sofija tih knjiga ni otvorila nije. Uopće nikada nije rado sa mnom govorila o svom budućem porodu. I mi bijasmo zaručeni. Spominjah da se vjenčamo prije poroda, nu ona otezaše dosta dosjetljivim razlozima, vanredan pojav u žene, otezati sa ženidbom. Bit će poslije poroda, mislio sam ja. Nekoliko dana pred porodom ostavih vojništvo. Da je iznenadim, dođem preobučen k njoj. Ona razrogači oči. - Ti nijesi više časnikom! - Zakuka kada joj otkrih svoju odluku i počne plakati. Ja ju, dakako, tješih, ali zaman. Postade hladnom, da ne rečem: preziraše me. Ja zdvajah. Bit će bolje kada dođe porod na svijet, i svanut će nam sunce sreće. Tješih se ja. Molio sam za sretan porod njezin, na što se možda ona sama sjetila nije. Zanosno joj razlagah i tumačih pokrete političke ideje godine 1861, da joj tim opravdam svoj napust austrijskog časništva, nu ona to ili nije htjela ili nije mogla razumjeti. Jednoć se sastah sa svojim zemljakom iz Like. On bijaše u ono doba prvakom vladajućih ideja. Začudi se da zabacih vojnički sjaj, da će rijedak krajišnik tako odlučan biti, nu ne slagaše se s mojom ženidbom i otadžbeništvom. Odviše je krut i materijalističan vijek a opstojnosti hrvatskoga naroda preteške, a obzorje nad njim pretamno da ljudi opterećeni obitelju mogu biti nesebični i zasukani otadžbenici. - Vidiš, rode, ja ću ti se vjenčati samo s domovinom Hrvatskom. I na tom putu ću ustrajati. - To je on tvrdio onom stalnošću duha i oka svoga kakve nalazimo samo u odlučnih i odličnih muževa. Nu ja sam htio i svoje opravdati kako je lijepo dobru djecu, vrle sinove uzgojiti. - Vrle sinove! - nasmija se on. Nu za to se traži mnogo od matere. A bolje da smo u zarodu zagušili svaku misao na brak nego da smo rodili pol rđe samo... Iskustvo nas uči. - Jednoć sam toga otadžbenika upoznao i sa svojom zaručnicom. Kada se nađosmo nasamu, prasnu ona u glupi smijeh: - Zar je to tvoj ideal! Hvala lijepa. Pričinja mi se kao zmaj ili divlji mačak! - I smijaše se bez kraja i konca. Boljelo me to kano da si mi uda polomio. Nehotice se sjetih riječi svoga zemljaka: - Bog te čuvaj roditi rđe...

Sofija porodi žensko čedo. Za koji dan otputovalo je dijete k njezinoj rođakinji na odgoj. Sofiji sam dokazivao da nije materinski trgati dijete od svojih sisa, pak ako već i to mora biti, neka ga barem ne daje iz kuće. - Zar te ne mori strah u svakom trenutku: sada se je što zla djetetu dogodilo? - Koga mori taj strah, neka pođe za djetetom - odgovori lakonički ona. - Ovo je zvjerica - zakukao sam zdvojno u sebi. Tako vazda jedno nalijevo, drugo nadesno.

Nekoga dana je opet opomenuh da se vjenčamo. Bilo je već mjesec dana prošlo nakon poroda. - Vjenčati? Meni se vidi da se nekomu hoće mojim imetkom gospodariti! - Sofijo! - kriknem - nu ona me pusti nasamu. Uništen iziđoh iz njezine kuće, te lutah gradom od nemila do nedraga. Napokon me čeznuće posve svlada i odlučih za nekoliko dana otputovati na selo da vidim dijete. Ne rekoh joj o tom ništa. Ne vidjesmo se tjedan dana. Njezina rođakinja nije se mogla načuditi da sam bez majke došao gledati djetešce. Ubavo bijaše to čedance. Dojilja mi pripovijedaše da ga hodaju iz sela gledati kano kakvo čudovište; da bajaju kako se prepametno vidi, da će ili kratak vijek vjekovati, ili nesretno biti. - Pa tako je i pravo da ste vi prije nego mati došli moju malonošku Sofiju posjetiti - kokodakaše rođakinja - ej ta čitavi tata, čitavi tata! - a dijete pruži prema meni sitne ručice.

Vrativši se natrag, iznenadila me vijest da se gospodična Kata udaje za nekoga natporučnika. Tu se vrtjela po kući čitava austrijska soldateska. Nerado sam tada polazio kuću. Odvajkada sam znao da su vojnici šuplje, pamukom napunjene lutke. Klopotače kojima vjetar okreće. Pa ako se može kod njih već o kakvoj vrijednosti govoriti, to jedino jest ona koju bi tko dao za uniformu. Bilo je nekoliko prizora sa Sofijom koji me sve jače ogorčavahu i osvjedočavahu da je Sofija u mene tek ljubila vojničko odijelo, a ne sama mene.

Kata se udala. A natporučnik joj bijaše prvim bračnim drugom. Od nekoliko dana posta Sofija sumornom i melankoličnom. Približih se k njoj, predloživši joj da zajedno pođemo k djetetu. Nastojao sam je navesti na materinska čuvstva, opisujući joj kako nam je Bog dao lijepo dijete i da bi vrijeme bilo da se već vjenčamo, tim bolje je to na mjestu što se evo i Kata skorih dana udala.

- Šta dijete? Bog ga je dao? Hvala mu na tim darovima, ja ih ne trebam!

U meni se stinula krv.

- Sofijo, da li te je sam pakao preobrazio? Šta ti je?

- Ništa! - mahnu rukom i napusti me.

Od ovoga dana moj život postade gorak kao pelin, čemeran kao povrijeđena rana. Očito sam pogibao. Veli se da zaljubljene žene jače stradaju od zaljubljenih muškaraca. Ne mislim tako. Nema većega stradanja no potišteni ponos; ili sam ja bio ženskoga srca.

Jednoga poslijepodneva, a ne bijaše Sofije kod kuće, uhvati me stara Barbara, sluškinja od malih nogu u toj kući.

- Tomica, gospodine Tomica! - prizva me ona. - Aj venete, venete, kano posječena stabljika. Znam ja to. Došli, pa vas podsjekli, a vi ste tako dobar, tako čestit. Oj, gospodična naša pošla zlim putem, vrlo zlim - razbrbljala se baba po običaju svoga spola.

- A molim vas, što stadoste buncati? - Mahnem rukom kao da ne marim za njezine pripovijesti; pa me ipak neopisiva zvjedljivost morila.

- Buncam? ha? Gospodine Tomica! I kada se Bogu molim, vele da buncam. I kada gospodičnu opomenuh da će je pedepsati Bog: buncaš, baba - reče mi ona.

- Pa kaži mi onda šta je? - smirim se ja, a u grudima bjesnjela mi bura.

- Podsjekli vas. Znate li kako stablo podsijeku; a ono se posuši i ne plodi više. A suhim i neplodnim drvetom valja vatru naložiti, veli naš gospodin sin božji. I s vama treba naložiti vatru, gospodine Tomica, jer ste izigrani. Čemu odlagati sabljicu, sada nijeste tako ravan kano da bi vas slio od voska; pa vas i ne voli gospodična. Mi sad poznajemo u kući nekakva bratića gospodičnina; eh, kako mu lijepo stoji sabljica. A bratić, da se Bog smiluj, deseta kisela voda! Ja sam tu od malih nogu, znam za svu rodbinu, ali toga, bratića, duše mi, nikada nijesam vidjela... Hm, buncam, da, ja buncam, a vi ste blijed kano moja pregača. Koliko put morala sam vam reći da gospodične nije kod kuće, a kad tamo, gospodična je kod kuće sa svojim bratićem. Mislila sam, zašto ona ne bi bratića Tomici predstavila; a taj bratić postao tek od Katine svadbe. Ha, Barbaro, nečist je to posao, treba ga iskati gospodinu Tomici. Pa evo vam Barina buncanja.

- A čim mi možeš to dokazati? - zapitah muklo.

- Čim? Ostajte evo tu u mojoj sobi pa ćete ga vidjeti kada dođe i ostane tu. To će biti najbolji dokaz.

Pristah muče i sa stidom. Morao sam se čak i sakriti u Barbarinoj sobi.

Pade prvi mrak. Moja zaručnica dođe sva usopljena.

- Barbaro - povikne zagušljivim glasom - moj bratić će danas doći, pripravite nam čaj, zatvorite vrata i da nijeste nikoga pustili unutra. Dođe li slučajno Tomo, recite da nikoga ne mogu primiti!

Htjedoh poviknuti, nu zape mi glas. Ona hitro vesela poleti u prvi kat u svoje sobe.

- A sada će vam se objesiti na prozor i čekati, uzdišući, tobožnjega bratića - pribrblja Barbara.

Srce mi udaralo da malne probi grudi. U meni je vrila krv, ali samo za osvetom, za osvetom.

Dok ja tako, došao je bratić. Čuo sam gdje mu je s prozora poviknula Sofija koketno: - Oh, umrijet ću kako te dugo izgledam. - Barbara mu svijetlila hodnikom. Ona nije znala da sam se ukrao iz sobe dok je otvarala vrata, zgrabivši negdje u kutu silnu toljagu. Barbara i tobožnji bratić bijahu uz svijeću u svjetlu, a ja u mraku. Tako upoznah nekoga časnika od Katine svadbe, i sjetih se da se taj isti najviše na svadbi oko Sofije vrpoljio. Napusti me svijest kada je htio stupiti na prvu stubu u prvi kat. Skočih da se oborim na nj, a Barbara se ukoči od užasa. On me upozna; munjevitom brzinom povuče sablju, kako dolikuje časniku, nu ja mu je toljagom izbih iz ruke; nakon što mi je nasjekao ruku vrh lakta, sablja zazveči hodnikom, toljaga prasnu na čelu moga nuzljuba, i on se skotrlja, ruknuvši grozno. Barbara baci svjetiljku i pobježe bez traga. Prestravljena doleti Sofija i stade vikati i jecati, pustivši svijeću u sredinu stuba. Poletjeh k njoj: - Ti li si majka, ti li si zaručnica? To je vjera tvoja? - Nu ona preču. Vikaše kano bijesna u pomoć. Već čuh ljude na ulici roptati, to me raspali, udarih je lagano i ona se od straha nesvjesna sruši do ljubavnika. Povukoh se kroz dvorište u vrt, ostavih grad i ne vidjesmo se nikad više.

Srce mi puče, duša podivlja. Zamrzih ljude i sav svijet. Svako čuvstvo usahne u meni, nu jedno ne: ljubav pram djetetu. Brzo osnovah i osnovu izvedoh. Dijete u njezine rođakinje uzeh, tobož da ga vodim materi u grad, pobjegoh s njim daleko; daleko. Odonda niti moje dijete, a to vam je Sofija, nije nikad vidjelo svoje majke; a niti ja svoje tobožnje zaručnice.

Moj stališ ne bijaše školnikovanje. Prije pet godina dadoh se na taj kruh. Tada sam se upoznao s udovicom Katom; njezin drugi muž življaše još. O sestri znala je samo toliko da je proigrala lijepi svoj dio imetka i da se potuca po svijetu. Nu moja kći kao da preuze zadaću nagovoriti me da potražim mater i da se sjedinimo. No, to je uzaludno...

Sofija je dakle nezakonito dijete; kći bludne i zle žene, ali u njezinim žilama teče očeva krv; pa bude li nesretna, pući će joj srce, zamrzit će na sve, kao i ja, ali će i biti jaka pregarati; nu jao ga stoput onomu koji se titra sa srcem njezinim!

Ovo sam držao nužnim razložiti vam.

- Takva nešta sam i slutio - promrmlja Vinko na koncu ove pripovijesti; ali ga Tomaš nije čuo. Oni se otpute u školničiju, ne progovorivši više ni riječi zajedno.

Sljedeća stranica→