Labud

← Naslovnica

Labud autor: Antun Gustav Matoš

Pan i satir slušaju tišinu,

Dijanin korak steže mramor mlak,

Topola šušnu vrbi, zrak je blag,

Polusjajne tajne plinu u visinu.

Samo oči bdiju. Kroz daljinu

Života traže srodnog vidljiv trag,

Al ćuti trska. Oblak snuje. Mrak

Muklim muči mukom. Mjesec sinu.

I tisijem sjajem vala, tamo amo,

Ko duvak, duh il mjesečine gruda

Zanesen labud kruži amo tamo.

Za njime zlatna šajka bajke, čuda,

I slatka dama, golog boga čedo,

Pa širi rosno krilo. O, Ledo, divna Ledo!