Krvava tragedija u Majkovima

Krvava tragedija u Majkovima je spjev o smrti Luke Kraljevića kojeg je pred Božić sastavio Ivan I. Tepšić, seljak iz Majkova. Objavila ga je Dubrovačka hrvatska tiskara 1941. godine.

Krvava tragedija u Majkovima

Na hiljadu i devet stotina, trideseta i peta godina, nu poslušaj mili pobratime, žalovitu pjesmu od istine koju jesam mislio spjevati, svu istinu vama prikazati. Evo ima po godine dana, kako mi je na srcu rana, vr'jeme dodje da pjesmu sastavim i Hrvata mlada da proslavim koji pade vatrom oružnika, u Majkovu, blizu Dubrovnika. Ja ću vama pokazati sada, kako mladić pravedan nastrada kada su ga žandari ubili, brutalno su djelo učinili bez potrebe vatru otvorili i pravedna njega oborili. Dan je bio crkvenog proštenja, mladić bio na glasu s poštenja; u rukama pun je umjetnosti uzor bio sve naše mladosti, ljubljen bio na domu i putu, al' sudbinu doživio krutu; od dobre je kuće, obitelji srcem dobri, mirni roditelji kojim pade odsječena ruka, snak Luko Kraljevića Luka momak pade, od Boga grehota, dvaest treća godina života; ostade mu vječna uspomena. Još trojica bijahu ranjenja; ovi mladi koji su ranjeni, svi bijahu momci neženjeni. Poslušajte da vam kažem pravo, po istini tako bio zdravo. Prvog kažem Marka Peraicu u lijevu ranjen podlakticu. Njemu jako rana otvorena i kost mu je nemilo slomljena. Drugi Bujak od njih ranjen biše, on se Luko po imenu piše. Pokonjega on je ujak bio; njega hitac nije oborio. Već su njemu deset rana dali bajunetom svega izbadali. Treći od njih iz Slanoga bio, teške rane i on zadobio. Glumac Vlado pokonjega Boža, proparana po tankomu koža. Još i ruka desna je ranjena podlaktica sva mu je smrvljena. Ni sad njome nemože gibati, on i Marko ostaše sakati. Sad da kažem pobratime mili, oružnici koji su tu bili: prvog kažem sad podnarednika, od patrole mlada oružnika, po imenu Nenadović Ranka, koji rani Peraicu Marka, i do njega kaplara mladića po imenu Juru Jurjevića. Još tri druga koji su tu bili i u pomoć njima dolazi, i njih ću vam kazati potanko jedno bješe Topalović Marko. Ale Drnda drugom ime biše, a treći se Milatović piše. Milatović Ivan on se zvao, kako kažu, on nije pucao. Da vam, braćo, sve po redu kažem, po istini, da ništa ne lažem, najprvo ću kazat događaje, pa ću onda sudske odnošaje. Dan bijaše treći od Duhova, kojeg slavi vjera Isusova, na šesnaest mjeseca šestoga dan bijaše Trojstva presvetoga, festa biše, za mladosti zgoda iz daleka bilo je naroda. Mladosti smo od svake imali i po podne kolo su igrali. A na guvnu u Vlaha Jemina, gdje je bilo za kupiti vina, tu žandari u kući su bili, s momcim' našim rujno vino pili. S momcim' našim sve u razgovoru, u Jemina, u bijelu dvoru. Tu za stolom oni su sjedali šalili se i razgovarali. Razgovor se o svačem vodio, kako j' koji u službu hodio. Tu sad dođe Pero Perušina, i po redu pozdravlja se s njima. Daje ruku Pero i govori: "I vi došli u Majkove gori? " Ranko pozdrav njemu ozdravio, i ovako njemu govorio: "Ja sam došo na nesreću moju, u Majkove činiti patrolu. Jesam, Pero, živoga mi Boga možda došo da ubijem koga. Il' ja koga il' će kogod mene. " Kad to reče u čašu ukrene. Punu čašu kad vina nalije, nudi Peri da se on napije. Na to mu je Pero zahvalio: "Hvala, Ranko, baš sam sada pio. " "Ali što se sada govorili, to Majkovci nisu zaslužili. " Kaže Ranko: "Nisam kazo koga; ima danas i više naroda. " Take Ranko riječi izvali, svi smo čuli koji smo sjedali. Nitko nije o zlu promislio; neki misle da se je napio. Opet neki drugo promišljaše, da na čašu ovo govoraše, jer nemože u nikakvoj zgodi zlo u ovom selu da urodi. Jer je mirno ovo selo malo, po njem' nebi žandara trebalo. Zato naši svi žandari znaše, i patrolu u njeg ne poslaše. Poznati su kod naroda toga; to patrola biše iz Slanoga. Slano naša to nije stanica, već Trsteno općine Orašca. Sada momci kolo zametnuše, svi iz kuće u kolo odoše. I žandari kolo su gledali, ukraj guvna Vlahova sjedali. U to došli i mladi Slanjani, mladi momci i šnjima Banjani; s tamburicam po svom običaju, pa da gori malo pobalaju. Tu se dosta iskupilo puka, a na guvnu Kraljevića Luka. Tu Slanjani u kolu igraše i hrvatske pjesme popjevaše. To krivo bilo žandarima, jer je bilo vr'jeme od režima. Podalje su malo od njih stali, najsitniju svaku su slušali nećel koji štogod zapjevati da ih mogu sviju povezati ali nitko tu zapjevao nije ono što se pjevati nesmije. Dopuštene pjesmice pjevahu smirom oni na guvnu igrahu. Tu vremena isteklo je dosti, buna izbi kod naše mladosti. Zabunio Niko Perušina, proti njemu Rade je Dolina. Perušina učitelj je bio, u Majkovim on se je rodio. Nastanjen je bio u Dračevu, kod Trebinja, u polju Popovu. Cjelo vr'jeme dokle je učio, sa sestrom mu je ljubav vodio. K njome on je dohodio često u njegovo ovo rodno mjesto, gdje je škole pohađao tada. Al kada je ispit položio vjerenicu svoju ostavio. Više snjome razgovora neće, proti njome svakih riječi meće, proti njome i njezinu bratu, da će njemu ostati na vratu. Svakih grdnja govorio tada, i da neće udat se nikada. Prošlu zimu kod kuće je bio, u kolo je amo dohodio. Provodio svake je ludosti i s našom se zavadi mladosti. Vazda neku silu je vodio, uvjek bunu zametnuti htio; pa je došo i ove godine iz Dračeva, iz Hercegovine, a u pratnji svog poslužitelja koj na konju dogna učitelja. Poslije podne u kolu je bio pa je malo pobalati htio; samo htio da zametne bunu, nepristojno vikao po guvnu skočio se taj Dolina Rade, pa u kolu balat mu ne dade. Jer se na njeg Rade rasrdio, sve zbog sestre protivan mu bio. Tu se mala zametnula buna; skočila se uprava od guvna. Perušinu izbacili vanka; al' evo ti Nenadović Ranka, i kaplara Jure Jurjevića; pravo idu do naših mladića. Sazvali su neke ukraj guvna pitali su zbog čega je buna. Naši momci kažu žandarmima sve što se je dogodilo snjima. Ranko njima odgovara tude, neka više galame ne bude. Našto naši momci obećaše, a žandari u kuću odoše, i šnjima su do dva prijatelja, brat i otac ovog učitelja. To je bilo u očima svima; i učitelj otišo je šnjima. U kući su dugo vr'jeme stali, pričali su, zajedno sjedali, kad iz kuće jesu izlazili Bogdanović Iva nalazili. Odmah toga poslaše sokola da im dođe pomoćna patrola. Bogdanović pripravan je bio i u Slano brzo odletio. To je bilo tačno u pet sati, sa patrolom natrag se povrati. U susret im Ranko pritekao, nešto tajno njima je rekao. Ovo pjevam sve što sam vidio, jer sa tada kod Slanjana bio, koji tad su u miru igrali, nit' vikali niti su pjevali. Pet žandara k njima dolaziše tamburice svirat ustaviše. Braćo mila, da nijesam bio, nikom nebi vjerovati htio da se može dogoditi tako, al sad mi je vjerovati lako, bez ikakve prot' zakona vike tu ih gone kao razbojnike. Tu guraju Miću Sibinjana i trgovca Gjenerala Frana. I ostale tu koji su bili, na cestu ih amo izgonili. Proti njima svakako vikahu, kundacima svakog udarahu. Nitko im se tu ne opiraše, već "što ovo činu?" govoraše. Jedan žandar stao pa se smije i govori: "To vam ništa nije. To je ništa. Noćas ćete znati, pa neka vam pomognu Hrvati! " Eto braćo, na mirnoj zabavi, mirno selo, pa se zlo napravi. Tu naroda zgrnulo se dosta i u kući malo koji osta, jer tu svatko vidjeti bi rada što će oni učiniti sada. Tu se silan narod okupio, svak bi rada da bi što vidio; što će oni sada učiniti, kuda li će Slanjane voditi. Ali sve se dogodilo mutno, zamršeno, strašno i derutno, a da nije lako promisliti, a kamo li u pjesmu staviti. Slanjani se svakojako brane da od sebe žandare odstrane tu se snjima prepirahu dosti da izbjegnu žandarskoj naglosti. Svatko znade da nijesu krivi al' nijedan tom se ne protivi. Frano kaže: "Neka ženu nađem, i maloga sina njome dadem; da joj predam sina malenoga, ja ću ići svama do Slanoga. " U Jemina da jaketu ima; obješena da mu je ostala; "Nek ju uzmem, pa ću ići s vama. " Al je srdit Nenadović Ranko. On povika: "Veži njega, Marko! " Mila braćo, sve vam je istina, vidio sam mojim očima. Kad je Marko lance izvadio i za vezat njih je pripravio, kad to skoči zapovijed nova oružanih ovijeh lavova; Ranko Marka rukom potegnuo, i natrag se izmicat nagnuo. U tren oka svi se postrojili, na gotovo puške pripravili. Šest koraka svaki izmakao, tada Ranko "Pucaj!" zavikao. Onaj s desna što j' do njega bio, on je njemu vako govorio: "Ne smijemo na mirno pucati. " Ranko njemu tad oštro odvrati: "Pucaj" kaže: kazati vam moram, ja ću zato biti odgovoran. U to vr'jeme razgovora malo naroda se mnogo razbježalo. Svatko bježi kuda znade bolje, da nedođe do gore nevolje. Bježi narod, ali nije lako da se odma baš razbjegne tako, jer je tude dosta bilo svjeta, u bježanju jedan drugog smeta. Ali tko će od zla izbjegnuti, koliko ćeš učiniti puta, kroz to vr'jeme od pola minuta? Jer je tude dosta bilo svjeta, svaka puška oštro zaklapala na to Ranko pripravan je bio. On je svoju brzo ispalio. Druga, treća za njom se obori, čini mi se nebo se otvori. Zatim pade četvrta i peta, stade trka uplašena sv'jeta. Strah je naglo zavladao bio, gdje tko znade tu se i sakrio. Nitko nezna gdje je koji osta, u narodu pravi metež posta. Neki skaču niza zid od puta, svakog zima uhvatila ljuta. Prvi, drugi, metak se je čuo, kad je Luko nemilo viknuo. Tada mrtav na zemljicu pane, oštro ga je pogodilo tane. Njega ujak ugledao bio, prema njemu hitro poletio. Vidi gdje se na cestu složio, i rukama ranu poklopio. Kaplja krvi iz njeg nije pala, agonija već je zavladala. Oba oka zaklopljena biše, leži jadan tako i izdiše. Još se nitko nije zaplakao, misle da je u nesvijest pao. I još neki u kuće odoše, u čašama octa donesoše; mrtvo t'jelo na cestu polažu, pa ga octom po rukama mažu. Al' zaludu svaki napor bio, jer se Luko s dušom rastavio. Antun, bratac Kraljevića Luka, kad ga vidje, uhiti ga muka, malo dalje od njega je stao, i od jada na zemlju je pao. Svijest svoju već je izgubio, brata svoga uvjek je ljubio. Od kako su postanuli mali, uv'jek bili u igri i šali. Pa poslije, kada odrastaše, jedan drugom svačim ugađaše. Šalili se ko dva pobratima. Take braće na daleko nema, zato pade usnicam nijemim to je žalost za bratom rođenim. Ujak Luko, vrste od mladića, pokraj mrtva stajaše sestrića, gledajuć ga i on svijest gubi, svog sestrića i grli i ljubi, moj sestriću, što si krivac bio, pa te hitac, prava pogodio? Moj sestriću, krilo od sokola! To bijaše Kraljević Nikola. Mrtvo t'jelo Lukovo uzeše, megju sobom malo poniješe. Oba plaču od velike muke, vruće tjelo, a drhtave ruke pa iz ruka njima izpuzalo, na cestu ga nasloniše malo, i htjedoše prihititi bolje, ali evo i druge nevolje. Žandarima bilo nešto krivo, pa su gori dolećeli živo. Hoćeli su da Bujaka smetu, don'jeli mu pod vrat bajunetu. Luko, srdit, pa od neke muke odturnu je ispod desne ruke. Svoga posla prihiti se tada, da odnese svog sestrića mlada; ali evo jada i gorega, jer u bedru ubodoše njega. Ispravi se od velika bola. Okupila njega je patrola; niz cestu ga tada odturaše, i nemilo svuda izbodoše. Nemore se jadan da ispravi, jer ga jedan udari po glavi. Sve mu zv'jezde pred očima planu, polumrtav na zemljicu panu. Uspravi se s teškom mukom tada, povrati se do sestrića mlada, kojeg ženske bjehu okupile, rođene mu dvije sestre mile. Dvije sestre i rođena majka, grle njega, ljube bez prestanka. Teško bješe gledat majku njemu, kakvu žalost iskaza golemu. Ako srca imalo imate, vi joj žalost ocjeniti znate. Pade majka uz mrtvoga sina i sve ječi srcem iz dubina: "Luko, sinko, moje zlato milo, što se ovo s tobom dogodilo? Ajme meni, moj milostan sine, rano l' tvoje bjelo lice stine. Sine Luko, majčina radosti, ti pogibe u cv'jetu mladosti! Mili sinko, sve ufanje moje, ah, nesretne sad matere tvoje! U žalosti teškoj ostavime, prije vakta, moj milostan sine. Ovu ranu neću preboljeti, za tobom ću jadna umrijeti. Zdrav veseo uvijek si bio, od srca si svakom dobra htio. Ah prokleta bila ona ruka, koja mog je uništila Luka! Proklet onaj ubojica bio, koji mi je sina pogubio! " Bože mili, na svemu ti hvala, velika je žalost zavladala kod naroda koji tu je bio, od žalosti svaki procvilio, pa gledati žalosno je bilo, jer se ovog nije dogodilo u 'vom selu, ni u okolini, u nijednoj dosada godini. Tad se neki skupe od mladića, odnesoše doma Kraljevića. Otac njegov doma je sjedao, rojba bila, pčele prigledao. Sad se žalost ponovi napose, mrtva sina u kuću unose. Stari Luko na podu je bio, kad je teške glase razumio, nasred poda tad od jada panu, suze vruće iz oči mu kanu. Više nije govorit umio, jer je svoga sina izgubio. Uhvati ga drhtavica ljuta, dvadeset je ležao minuta. Nakon toga, kada k sebi dođe, k mrtvu sinu u kamaru pođe. Ječi, plače, stari i uzdiše, od žalosti jer nemore više. Kleknu kod njeg starac na koljena, košulja mu suzom natopljena. Mrtva sina i grli i ljubi: "Jao, sinko, rano l' te izgubi! Kad si tako naglo zaglavio, što mi nisi po sata živio, da se stobom malo razgovaram, i oprostim, ja i majka stara. Mili sinko, dobar si mi bio, rano te je otac izgubio! " Mili Bože velike žalosti! Tu se dosta iskupi mladosti: ženskih, muških mio pobratime, i još svaki njima od rodbine. C'jelo selo pokojnika štuje, roditeljim' došo da žaluje. Svatko stoji sa suzom u oku, svatko žalost osjeća duboku. Djevojaka tu je i mladića, svatko žali mlada Kraljevića, jer sa svakim on je dobar bio, mladu, staru, srcu ugodio. Što je rijetkost od mladosti sada, da on nije opsovo nikada. Dapače je svakoga učio i na dobro mnogog obratio. Poslušajte moja braćo mila, kud je moja mis'o zaplovila. Znate, braćo, sada što nam fali, i na čem smo mi prije ostali? Mi smo drugo i zaboravili, i mnoge smo jade ostavili što se onog časa dogodiše, Kraljevića kada nam ubiše. Ranjenike spomenuću sada: Peraicu i mladoga Vlada. Kriknu Marko, taman nasred puta, rana mu se otvorila ljuta. Krvca curi na sve četiri strane, s l'jeve ruke, iz njegove rane. Tada pade pa se prenemože, jer on krvcu gledati nemože. Sletila se njegova rodbina, doniješe i octa i vina, pa ti mažu prenemoglog Marka, trljaju ga octom bez prestanka, dok se jedva Marko razbudio, kao b'jeli papir probl'jedio. Mislili su da ga živa nije, ko iz kabla crna krvca lije. Majka, otac kod njega je bio i Ivo se bratac prigodio. Drugi narod koji tu je bio, blizu Marka svaki dohodio. Rupce svoje iz džepa davaju, ter Markovu ranu zavivaju. Sestra trga rubac iza vrata, vije ruku rođenoga brata. Tad odn'ješe Marka Peraicu pokraj guvna, gori uz ulicu, u onoga Iva Milovine, prijatelja njegove rodbine. Teško ovo gledati bijaše, putem svuda krvca tecijaše. I danas se pozna po kamenu, ostavlja nam tešku uspomenu. Braćo mila, što ću pjevat sada, ostavismo ranjenoga Vlada; nitko njega nije ni vidio, niz cestu se ranjen oborio. Četir metra bilo je dubine, vjeruj meni mio pobratime, i na kamen teški doli pao, svak se čudi kako j' živ ostao. Tu, nesretan, na mjestu je stao, dugo vr'jeme nitko nije znao. Svak se o svom jadu zabavio, nitko Vlada nije ni vidio. Nakon dugo bilo je vremena sam izađe, bl'jedji od kamena, kad ga narod ugledao biše, u hladu mu ležaj napraviše. Jadnog Vlada ležati stavili, oko njeg' se mnogi iskupili. B'jele su mu sve od krvi gaće, bratac Milo pokraj njega plače. Tu mu oni zavijaju rane, što mu oštro napravilo tane. Ruku desnu, kost mu je smrvilo i u desnu stranu ga ranilo. Proparalo kožu mu na boku, nego sreća, nije u duboku. U to doktor iz Slanoga dođe, ranjenike zavijati pođe. Taman doktor s time gotov bio auto jedan po njih doletio iz bijela Dubrovnika grada, da ih vodi u bolnicu sada. Jer javljeno Dubrovniku bilo sve što se je amo dogodilo. Tada ovu skupiše trojicu, otiđoše šnjima u bolnicu. Mi ostasmo jade jadovati, Kraljevića mlada žalovati. U kuću se njegovu skupismo, i za dušu Bogu pomolismo. Noć duboka, nikom' se ne dr'jema, od večere ni pomena nema. Preko dvanaest ure odmakoše, kad dva auta iz Gruža dođoše a u drugom kapetan sidio. Pun žandara teretni je bio, kako no je stanica javila, mislili su uzbuna izbila, da je narod na njih nasrnuo, i građanski rat da je planuo. Kad u selo oni doletiše, svud po selu stražu postaviše, pa kapetan i vodnik te čete, u glavara u kuću dolete. Zovu njega sobom do Slanoga, i vlasnike od guvna svakoga. Ovo jedno Jeminovo biše, kako no vam u početku piše. Drugo biše Kraljevića Luka, kojega je zadesila muka, koliko su srca kamenoga, pozivaše i Luku staroga, Luko stari nije ići htio, jer se o svom jadu zabavio. Tada oni u Slano odoše i dvojicu ovu povedoše to jest kneza i Vlaha Jemina koji no je prodavao vina. Tu ih oni o svem raspitali, u jutro ih kućama poslali. Kada danak osvanuo biše i oni se gori povratiše iz Slanoga da vode dvojicu uhapsiše sumnjivih trojicu. To jest Miću mlada Srbijana i trgovca Gjenerala Frana, a trećega iz Majkova mlada tog Dolinu, po imenu Rada. Po predlogu Slanjskijeh žandara da su oni krivci događaja tu trojicu žandari čuvahu dok ispiti svjedoka bijahu. Ispit biše preko cjelog dana kod vodnika i kod kapetana, drugi ispit ali kod njih nije tu su bile civilne sudije; Jozo Lujak sudac tu je bio Bernandi Antun do njega sidio. Ovaj bješe odvjetnik državni. A trećega spomenut ću sada, Baš Tolića, muslimana mlada. Ovaj bješe referent kazneni, i Sreskoga biše u zamjeni. Mi smo sada dosta preskočili, na mrtvoga nismo se vratili. Kad je danak osvanuo bio, svaki mladić bi uranio; svaki mladić i mlada djevojka, cv'jeće beru za mladoga momka. Cvjeće kite i vijence pletu, a iz oči vruće suze letu. Komisija u kući je bila, i ovako ona naredila: da se mrtvi nosi u mrtvicu, da mu smrtnu pronađu kuglicu. Tada jesu mrtvoga uzeli u mrtvicu njega odnijeli. Kada su ga l'jepo namjestili, dva doktora tu su dolazili: jedan bio doktor Piletiću, drugi doktor biše Poljaniću. Dva doktora to bijahu stara, još uzase imaju pisara. U prisustvu ove komisije, spomenute bijahu sudije. Piletić je kod mrtvoga stao, i izvana dobro pregledao. Glavni nalaz izvana je bio, rupa, kud je metak uletio. To na desnoj strani je trbuha, a tri prsta poniže je pupka. Rupa biše kod desnoga boka, centimetra četiri široka. Tu je kugla ulazila bila, i crijeva vanka izbacila. Debelo je jedno nakosila, i dva tanka cr'jeva prekosila. Prevrnuše sa druge ga strane, da izlazne pronađu mu rane. Ništa nema, već ko da se čini crno nešto ima na butini. Tad mu stomak c'jeli rasparaše i nutrinu dobro prigledaše. Kud je kugla tamo proletila, u lijevu bedru doletila, u koščanu pogodila pucu, tu čeličnu nađu košuljicu, jer to metci ne b'jehu obični, eksplozivni to bjehu čelični. To se pozna na svakoj rani, dum-dum metci, tako su nazvani. A na bedri gdje bijaše crno, nadju malo od olova zrno. Kako j' zrno to eksplodiralo, olovo se svuda rasprskalo. Komisija ustanove daje; da ta rana, bez dvojbe, smrtna je nebi bilo spasa ni pomoći, ni najbržoj ljekarskoj pomoći. Kada oni s tim gotovi biše, rasparane rane sastaviše i put sela svi se zaputismo, kod mrtvoga dvoje ostavismo da ga oni malo pričuvaju, dokle drugi kod kuće ručaju. Iz bijela Dubrovnika grada opet jedan auto stigo tada; niže kuće Kraljevića staše, i do jednog svi se iskrcaše. Sa svakim se pozdravljaju bratski zastupnici to bjehu hrvatski; jedan bješe doktor Berkoviću, a profesor drugi Mišetiću. Svaki žalost svoju odavaše, roditeljim tužno žalovaše. U tankosti sve oni razvide, jer dođoše da ovo izvide. Kad s' uveče povratiše gradu, brzojave gradu Beogradu, a na ruke Knezu namjesniku, javiše mu nevolju veliku. I javiše Zagrebu na vrata, Doktor Vlatku, vođi od Hrvata. Istog dana poslije objeda, sva se mladost sakupi od reda: iz Zabreža, i iz Rožetića, iz Grbljave i iz Prljevića; iz Slanoga, pa i Osredine, svi dođoše da mu sprovod čine. Na sprovod mu svaki došo tada, svaki mladić i djevojka mlada. Svaki nosi rumenoga cvića, svako žali mrtvoga mladića. Pred kuću se njegovu skupili, u kojoj su roditelji bili, koji jadni, teško uzdisahu, sina svoga Luku spominjahu. Kada župnik dođe iz Slanoga, rasporedi u sprovod svakoga. Taki sprovod nije nikad bio, svu državnu cestu poklopio. Kad s' povorka uputila biše, tad pred crkvom zvona udariše. Pa gledati žalosno je bilo, u povorci kako se hodilo. Svatko tužno ide i uzdiše, svakom suze na oči udriše. Putem sprovod žalosno se kreće, ispred škole pred crkvu okreće. Tu učitelj Perušina bio, s nekima je razgovor vodio. Sprovod gleda i zlobno se smije za žalosti njemu stalo nije mi odosmo pred crkvu žalosno, i tu neke pred crkvom nađosmo. Žalosni su, uzdišu i oni, a remeta još u zvona zvoni. Kad dođosmo svaki procvilio, u mrtvicu gdje je mrtvi bio, majka ode sinu u mrtvicu, ostavi mu poljubac na licu. Oko glave v'jenac mu savila, i plačući natrag se vratila. Tada župnik k njemu pristupio, i molitve smrtne izmolio. Pa tad odar amo pripraviše i u njega Luku postaviše. Oko crkve malo ga pronesu, pa na vrata u crkvu unesu. Ton je zadnji od zvona lupio; u crkvu se narod okupio. Puna crkva nema više mjesta, kao juče da je bila festa. Kad je župnik svoje dovršio i narod se Bogu pomolio, tad iz crkve svi smo izlazili i na grobu odar otvorili. Bože mili teškoga minuta svakog zima uhvatila ljuta; tu i ljudi stari proplakaše kad se šnjime opraštati staše. Tu ga ljube stari roditelji, braća, sestre i svi prijatelji. I ljube ga tetke i rodice i ostale mlade djevojčice. Od naroda koji tu je bio svak u lice njega poljubio. Od njega se teško rastaviti, teško bit će rastanak viditi. Najteži je bio roditelja, i njegovih mladih prijatelja. Preksinoć su šnjim zajedno bili i svakakve šale provodili; zdrav, veseo i juče je bio, i veselo šnjima govorio. Roditelji šnjim za stolom stali, a danas ga mrtva zakopali. Nije lako, brate, promisliti kako žalost bijaše viditi! Nit je lako prekinut žalosti, takvu kitu izgubit mladosti. Kada t'jelo u grob položiše, plače svaki i teško uzdiše; pa bokete što bjehu donili, oko l'jesa u grob položili. Koliko je tu cvijeća bilo, bl'jedo lice samo se vidilo, kako viri iz cvijeća glava, ko da mladić u cvijeću spava. Zadnji pogled na njemu je bio, kad ga grobar pločom zatvorio. Kada vrata od groba staviše, oko groba vijence postaviše. Koliko je vijenaca bilo, sve okolo šnjima poklopilo! I Slanjani na grobu su bili, svoje vjence na grob položili. Korduni se vijenaca viju, mladi momci grozne suze liju. Cvjeće mu sade sa svih strana, oplakuju svojega jarana. Mladi Luko, zemljica ti laka! To mu duša zaželila svaka. Zbogom druže sada na rastanku, Bog ti milost ud'jelio svaku! Nakon toga svi smo se skupili i žalosno kući zaputili. Kada kući mi smo se vraćali, još ispiti ne bjehu prestali. Tu se svaki biše prijavio, tkogod štogod jučer je vidio. Svak sudijam donosi pred oči, svaki pravu istinu svjedoči, osim onih kojim milo biše, što protiva našim svjedočiše. Perušine mlada učitelja i njegova još poslužitelja. Ali Bog im nije varat dao, drukčije je svaki prikazao. Naših ima gotovo stotina, i svak od nas isto prikaziva. A Kraljević tužbu im predade, za nesnosne neke napadaje. I juče je žandare molio, da neb' koga još koji ubio. Žandari se pripravili bili, zamal nisu i njega ubili. To je otac pokonjega bio, u srcu ga svaki zabolio. Pregorio svoju ranu ljutu, za druge se molio na putu. Kad su dobro svakog ispitali, i njihove r'ječi zapisali, Dubrovniku gradu polaziše, a žandare amo ostaviše. Sjutri danak utorak je bio, Presvijetli biskup dolazio; Kraljeviću otišo u kuću, i molitvu izmolio vruću. Roditeljim svakom ruku dao, samilosno šnjima žalovao. Reče da je bio u bolnici i da dobro jesu ranjenici. Kad presvjetli ovo izjavio, Dubrovniku opet se vratio. I žandari iz sela odoše i trojicu ovu povedoše. Koje no sam spomenuo prije, al ni jedan krivac bio nije. Dubrovniku kada dolaziše, u tamnice sva tri zatvoriše. Svaki dan ih do suda vodahu gdje sudije svakoga ispitahu. Dvajest dana u zatvoru stali. Pa ih onda kućama poslali. Ranjenici u bolnici staše, al dva ipak sakati ostaše. Vladu Glumcu komad kosti fali i nemože da mu se sastavi. Jedna c'jev mu nije probijena, a druga mu nije sastavljena. I na ruci uvjek ima ranu, nosi ruku vazda povezanu. Obje kosti Marku su prebjene, pa su njemu srasle sastavljene. I nemože rukom da uvraća, jer mu ruka ostanula kraća. Luko Bujak izboden je bio, al' mu doktor rane zac'jelio. Bog je dao on je ozdravio i zdravo se kući povratio. Neznam dalje ništa što je bilo, ništa nije na sudu svršilo. Kad se ova osuda izvrši, tad i pjesma potpuno se svrši. Sad bi ovo prikazati rada, pa ću vam je završit za sada. Ovoga sam opjevao dosta, za buduće osuda mi osta; za buduće, ako budem zdravo, osudu ću opjevat za pravo. Al' Bog sudac, koji sjedi gori, i čudesa svakojaka tvori, on će bolje izreći osudu, kako koji zaslužili budu. Sada s Bogom, mili pobratime, sva je ovo pjesma od istine. Sve sam ovo bio i vidio, nijesam laži nimalo stavio. Školovane zamoliću sada, nek mi pjesmu nitko ne napada. Neka drže kod svojega znanja da sam mladić ja bez školovanja. Pučku školu samo sam svršio, gdje sam pisat slova naučio. Ime moje staviti bi htio, koji sam vam pjesmu sastavio, nek za moju stoji uspomenu: Tepšić Ivan, ja sam po imenu. Iz Majkova, poviše Slanoga, Dubrovačkog sreza nadležnoga. Ime moje evo vam ostavljam, svakoga vas od srca pozdravljam. Slanjane ću sada pozdraviti svima redom na svem zahvaliti i seljake naše svekolike, pa i one širom Amerike. I ostale ovdje spomenute, koji rane pretrpiše ljute; pokonjega stare roditelje, svu rodbinu i sve prijatelje. Slava budi Luki Kraljeviću, Hrvatskome čestitom mladiću; Bog mu dao u raju naselje, to od srca moje su mu želje.