Kroz šibe/IV

← III

Kroz šibe —  IV. autor: Ulderiko Donadini

V →

Već je bio dan kad je Ana ušla u sobu. Lice bilo joj je blijedo i neispavano. Kose neuredno počešljane, a oči podvite crnim kolobarima.

Stajala je neko vrijeme na vratima, a onda je skinula šešir, stavila ga na stol i polako prišla krevetu svoje majke.

Lumin na ormariću već se ugasio.

- Spava - pomislila je gledajući je sklopljenih očiju. Kako je blijeda! O, bože, što će joj sada reći!

Tada je kleknula do majčina uzglavlja i polako je zovnula. Oči njezine majke na časak su se otvorile i opet sklopile.

- Oprosti mama, oprosti mi - govorila je Ana, a na oči navirale su joj suze i kapale na jastuk.

- Bože moj, što sam to učinila. Mama! Opraštaš li mi. Reci! - Uhvatila ju je za ruku i prodrmala, ali mati se nije pomicala. Ruka, što ju je uhvatila, bila je posve hladna.

- Mama - povikala je Anica glasnije, ali nije dobila nikakva odgovora. Mjesto toga, čula je samo tiho hroptanje.

- Mama - počela je vikati Ana drhćući na cijelom tijelu, ali ona se nije pomicala.

- Martine! - kriknula je. - Mama umire. Martine!

Martin je skočio s kreveta i blijed sa zaprepaštenim očima gledao preda se.

- Po liječnika! Brzo po liječnika! - vikala je Anica. Iz druge sobe dotrčao je stari Semić.

Martin je osjećao kao neku omaglicu u glavi. Brzo se oblačio, ali posve makinalno, kao da su to bile nečije druge ruke, s kojima je dohvaćao robu. Noge su mu zaklecale i učinilo mu se kao da će se srušiti.

Kad je izišao na ulicu, hladna kiša stala mu je prskati po obrazu. Hodao je polako, kao da je išao na šetnju.

Obišao je dva liječnika. Nijedan nije bio kod kuće. Treći je još ležao u krevetu i obećao da će doći za pola sata.

Vraćajući se natrag, išao je brzo, ali ni sam nije znao zašto se žuri.

Kad je ušao u sobu, pala mu je Ana oko vrata.

On je problijedio i pošao u drugu sobu.

Na krevetu je ležala njegova majka sklopljenih ruku na prsima. Kraj njezine postelje klečao je njegov otac i gledao nekim bezumnim posmijehom na majku. Lice mu je bilo strveno i nabuhlo od plača. Kosa mu je bila raščupana, a brkovi mokri od suza spustili se preko usnica. Kraj kreveta je gorjela jedna svijeća.

Martinu se odjednom smrknulo pred očima. Više od jednog sata ležao je u besvijesti.

Kad mu se povratila svijest, osjetio je da mu je glava povezana mokrom krpom. Iz druge sobe čuo je nepoznate glasove nekih žena iz susjedstva. Došle su da okupaju njegovu majku i polože je na odar. On je osjećao samo umor. Oči su mu se sklopile.

Usnulo mu se da sjedi u udubini kod prozora u jednoj mračnoj gostionici. Njemu nasuprot sjedio je njegov otac i lukavo se smješkao. Njegove namazane i začešljane kose sjajile su se. Brkovi bili su mu pomno zafrkani, a u kravati blistala mu se briljantna igla. Bio je baš kao na fotografiji što su je imali u albumu, koja je potjecala iz druge godine njegova braka. Bio je neobično veseo i neprestano je nešto pripovijedao. Martina je to njegovo veselje tištalo kao mőra. Odmicao je glavu na stranu, ali otac mu se neprestano približavao i piljio u oči. Martina je najviše smetalo njegovo kicoško ponašanje. Svaki čas bivao mu je sve nesnosniji. Napokon više nije mogao, da podnosi sve to.

"Što to znači?" povikao je Martin. "Zar ne znate da je majka mrtva?"

Mjesto odgovora prasnuo je njegov otac u smijeh i izvadio iz džepa knjigu u kojoj su bile naslikane same gole žene. Slike su bile tako jarke te se činilo kao da su žive sve te žene. Kao da mu se smiješe, dobacuju mu golim rukama poljupce. Vitlaju tankim providnim koprenama iza kojih se bijele njihova bujna tijela.

Neke su bježale kroz cvijeće na livadi. Druge su podbočene jednom rukom gole ležale na baršunastom ležaju i smijale se crvenim usnicama. Pupčile su ih na poljubac i pružale ruke za njim. I što je dalje njegov otac listao po knjizi, vidjele su se sve besramnije orgije. Na divanima stezali su se u ljubavnom grču goli parovi. Lica bila su im zamagljena i iskrivljena od užitka. Ruke su grčevito stiskali, a zubi ujedali u meso.

"To je život", govorio je njegov otac, i samo glupan kao ti ne zna da ga okusi. Sa ženama treba onako kako ja radim. Ima puno načina da ih se dobije, ali sa šampanjcem je svakako najsigurnije! Sve ga one rado piju. Sama će ti se ona prva raskopčati i pasti oko vrata. Za ženu ne treba čovjek ni da je lijep ni mudar. Uopće je vrlo dobro u ovakvu slučaju ako čovjek nije suviše učen. Najbolje je biti kao umiljato janje što dvije majke sisa. Ali šampanjca svakako treba. Šapućeš "kapljice moja" i vodiš je u hotel, a kad uđete u sobicu, onda i sam znaš što ti je činiti. He! He! A ti ćeš još i poginuti za tvojom gospođicom Evom. Sa suviše idealnim i čarobnim maglicama si je obavio. Trebalo bi jednom da je vidiš kroz rupicu na vratima kad se svlači. Onda bi se brzo izliječio! I da malo pod poplun poviriš.

"Sramite se bestidniče!" bijesno je povikao Martin.

"No! No! Naturalia non sunt turpia. Još da se i zbog toga stidim. Lijep si mi ti mladac. Pogledaj samo ove grudi. Kao jabučice. Čovjek bi odmah zagrizao. Pa ove nožice, da pamet čovjeku odnesu. Kakve čarapice ima đavolić! Hi!"

I nato je stari Semić počeo pucketati jezikom.

Martin se stresao od gađenja. Pokušao je da se digne sa mjesta, ali cijelo tijelo bilo mu je teško kao od olova.

"Smilujte se! Pustite me odmah!" povikao je očajno. "Strahota, kakav si ti glupan!" grohotao je njegov otac. Daj... Daj... još i zaplači!... A što ti se tako tresu ručice, i otkad si takvo nevinašce? Kakav je to đavolji misterij? Do vraga, otac sam ti, pa moram da se stidim. Doduše, kadgod sam pomislio na sina, još dok te i nije bilo, nisam očekivao nikakvog genija. I pravo je bilo što sam slutio. Pa i pravo mi je. Još pravo nisam sebi ni predočio tog mog budućeg sina i već me spopala želja da ga imam. Sina! Sina hoću! Idiota! da me zabavi starca kad mi dotešča život. Ne mrgodi se! Sad je već gotovo. Ne mogu te sad opozvati, kad si se već rodio. Čekaj... čekaj... odmah ću ti pokazati nešto drugo da te utješim.

I nato je stao listati po knjizi i tražiti nešto.

"Evo... evo je!"

Kad je Martin ugledao sliku, što mu je pokazao otac, stresao se. Kakvo užasno priviđenje. Pred sobom vidio je sliku svoje majke. Premda joj ta žena što ju je gledao nije nimalo sličila, osjetio je da je to ona. Oko usnica lebdio joj je razbludan smijeh. S tim posmijehom smiješila se ona njemu, svom sinu! Gospode! učinilo mu se kao da će sići s uma.

"To! To!" poviknuo je pobjedonosno njegov otac. "Ona je to! I lijepo nam je bilo! Što smo onda za te znali kad smo slavili naše medene mjesece?!"

Martin je s gnušanjem i užasom okretao glavu, ali slika mu je neprestano lebdjela pred očima. Uspjelo mu je da se digne sa stolca, ali taj čas uhvatio ga je otac za ruku, kao s kliještima.

"Kuda? Kuda?" vikao je. "Zatvaraš oči pred istinom! Ne možeš je podnijeti. Je li? Je li moj istinoljubivi mudrače?! Što onda. Tako je bilo. Pa ako je bilo, nije bilo u vječnost! Skrhalo se sad sve! Glava oćelavila, brkovi posijedjeli, zubi pootpadali. Sve je otišlo do vraga."

I kad je Martin opet pogledao svog oca, vidio je sad staračku njegovu glavu. Briljantne je igle nestalo. Oko vrata imao je prljavu ogrlicu. Lice mu je iznakazio perverzan posmijeh.

Martin je pokušao da se oslobodi, svom snagom trgnuo je rukom i nato su obojica pala na pod. Osjetio je kako ga je otac uhvatio rukama oko vrata i davio ga.

Martin je glasno kriknuo i probudio se, dršćući na cijelom tijelu.

Kad je otvorio oči, ugledao je nad sobom svoga oca, a na dnu kreveta stajala je Ana obučena u crnu haljinu.

- Hajdemo! - govorio je otac drmajući ga za ramena. - Hajdemo, da joj lijes kupimo, našoj mučenici.

Martin se stresao kad ga je čuo i okrenuo se prema zidu.

- Hajdemo! - govorio je njegov otac, i samo zato da ne sluša njegov glas, skočio je Martin s kreveta i spremio se da pođe. Kad mu je Ana pružila šešir, opazio je na njemu crni flor.

Sad istom u tom času, kad je vidio taj crni flor, sad kao da je prvi put jasno pojmio da je njegova majka mrtva. Sve dosad pričinjalo mu se kao san.

Glasno je zajauknuo i pao preko kreveta. No kad je opet začuo očev glas, trgnuo se, uzeo šešir i pošao s njima na ulicu.

- Mogla je ona... mogla je još poživjeti da smo je čuvali - kazao je putem njegov otac.

- Ti to govoriš! - povikao je Martin stišćući pesti. - Ti ubojice!

Petar Semić problijedio je. Šutio je sve do trgovine sa ljesovima, a onda je opet nešto kazao. Tad se Martin nije više mogao da svlada i nastao je skandal.

Dogodilo se ovako.

Kad im je trgovac ponudio neki vrlo jednostavni lijes, okićen zlatnim papirićima, rekao je njegov otac:

- Ah! Dajte nam nešto najjeftinije. Što će njoj svetici, ti zlatni papirići?! Ta ona je sad ionako u nebu. Što da se za smrtne ostatke bacamo u troškove?

Martinu se zamaglilo.

- Gade - povikao je i stao ga udarati šakama po glavi. Ništa nije vidio. Tukao ga je kao u nekoj pjanosti. Ana je vrisnula i bacila se među njih da ih rastavi. I trgovac se umiješao. Tek sada vratila se Martinu svijest.