Kroz šibe/II

← I

Kroz šibe —  II. autor: Ulderiko Donadini

III →

Kad je ušao u kuću, u koju se ulazilo na vrata s dvorišne strane, spustio se na stari divan u sobi gdje je ležala njegova majka. Podbočen jednom rukom o naslon gledao je mrko preda se.

Njegove uzbuđene misli slijegale su se od gadnog mirisa u ovoj sobi i padale umrtvljene melankolično na njegovu dušu kao crne koprene.

Bio je to gadan miris nečistoće, znoja i ugljena. Dimnjak se u posljednje vrijeme začepljivao skoro svaki čas, i iz peći širio se dim po cijeloj kući.

Čuo je kako se njegova majka okrenula u krevetu i osjetio je njezin pogled na sebi. Po noći dopirali su do njega njeni uzdasi i stenjanje. Ona je pomalo umirala. I Semić je osjećao kako s njom umire pomalo i nestaje njegove duše. Bilo mu je u ovoj kući kao da se tisuće utopljeničkih ruku uhvatilo za njega i vuku ga na dno.

Ne! On se nije mogao spasiti.

- Nikamo ne idem - govorio je brzo glumeći ravnodušnost. - Tu ću ostati. Knjigu su mi vratili.

- Vratili? - pitala je bojažljivo njegova majka.

- Da.

- Kako? Pa zašto?

- Dosta! Dosta! - presjekao joj je Martin riječ. I ona je odmah zašutjela.

Svih misli u njegovoj duši nestajalo je: gubile su se u čami. Što? Da i sad diže ruke i prijeti? Nema snage! Klonule, vise mu niz tijelo. U sobi se čulo kako vani na cesti oporo prolaze teška natovarena teretna kola. I njemu se učinilo kao da prolaze preko njega i mozak pršti pod njihovim kotačima.

Gledao je blatne zeleno oličene stijene sobe sa nekoliko banalnih slika, koje su od vlage popljesnivile. Mati božja širila je ruke i smiješila se neshvatljivim hladnim posmijehom. Na ormaru u kutu bilo je naslagano nekoliko hrpa njegovih knjiga, razni papiri i bočica tinte. U sredini sobe stajao je nepokriven olašten stol na kojemu je ležalo malo razlupano zrcalo i češalj u kojem je bilo ženske kose. Nedavno je njegova sestra čistila pokućstvo i osjećao se od njega zadah petroleja. Sa stropa visila je svjetiljka onečišćena od muha. Crveni pokrivač ispunjen pamukom, kojim je bila pokrivena njegova majka, bio je poderan na nekoliko mjesta, a kroz rupe provirivao je pamuk. Na noćnom ormariću stajala je limena ura, koja je prestala da kuca, a do nje gorio je lumin pred sličicom sv. Franje. Pod je bio složen od dasaka, koje su na pojedinim mjestima bile posve istrošene. Za sve to lijepile su se gadne uspomene. Sve je to sjećalo na neke neugodne doživljaje. I gledajući te predmete, uskrsavali su prošli dani, i prolazili sobom kao nevidljive sablasti.

Vrata su se otvorila i u sobu je stupio Petar Semić, njegov otac. Stajao je nasred sobe sa svojim neobrijanim licem, nepočešljanom kosom, sumnjičavim, zlobnim pogledom, neshvatljivim posmijehom oko usnica, u svom dugom ponošenom salonskom kaputu, koji mu je sizao preko koljena, sa sivim izgužvanim hlačama i cipelama, koje su popucale na nekoliko mjesta. Sve je na njemu bilo prljavo: odijelo, ogrlica, cipele, šešir, njegovo lice, njegov posmijeh, njegova duša, što je virila iz njegovih mutnih sivih očiju.

Petar Semić pogledao je časak prema krevetu, gdje je ležala njegova žena, a onda je, ne kazavši ni riječi, pošao kraj divana na kom je sjedio Martin u drugu sobu.

Tako se događalo uvijek.

Njih dvojica nisu skoro nikad progovorili ni riječi. Martinu se činilo da je možda u čitavom svom životu progovorio s ocem u svemu stotinu riječi. Stari Semić omalovažavao je Martina jer je bio njegov sin. To je bio samo jedan njegov dijelak, taj mudrac. Što je on dakle mogao da čuje od njega! On je nekoć bio zidar i svojim rukama i mozgom uspeo se do građevnog poduzetnika. Njegovi drugovi ostali su što su i bili, a on je postao gospodin! Počeo je sa ništa, a sagradio je kuću. Drugovi su je njegovi zidali. On je nacrtao osnovu. Novac je doduše dobio od svoga tasta, no zar je on, koji je imao toliko uspjeha kod žena, trebao da oženi tu boležljivu djevicu, koja leži u krevetu sve od vremena kad je rodila drugo dijete. On je čovjek koji je poznavao život i sam znao da živi. Da je ona bila druga žena, zar bi on ostavio kuću i upustio se u odnošaj s drugim ženama, koje su ga isisale i upropastile. Petar Semić našao je onda Pepu, koja je sad tamburašica. Da! O, ona je razumjela. I kad je on pijan ležao do nje u posebnoj sobi kakve kavane i rekla: "Treba mi novaca!" on je dao. On joj je sam pružio lisnicu i pred svima rekao: "Uzmi koliko ti treba! Neću da štediš, jer bi još mogao da te izbijem!" Takav je bio. A kod kuće nije dao ništa. Pustio je ženu da viče i udara se šakom po glavi za jednu forintu. On je znao gdje je trebao da se pokaže gospodin. Od Pepe je zato imao i užitak. A što je imao od svoje žene? To njezino dosadno i vječno zaplakano lice. Ako mu je dala novaca, ona ih je već odavno sama pojela, a on je sam sagradio kuću u kojoj su živjeli.

On, Petar Semić, kupio je djeci krevetiće, i onda je zato mogao slobodno da viče, kolikogod ga je bila volja, kad se kasno poslije ponoći vratio. On je bio otac! On je kupio krevetiće!

Tko je bio kriv da su u takvom slučaju djeca silazila s kreveta i vikala na njega? No zato drugi put ne samo da je vikao nego je i svoju cipelu bacio o njihov krevet. On nikom nije dopuštao da mu zapovijeda, i ako je trebalo, on ih je i išibao. Sada više nisu silazili s kreveta ni vikali, a da je tko sišao, taj bi to dobro zapamtio.

Isprva je sproveo noć izvan kuće samo svega tri puta u tjednu, a kad je ona vikala, onda joj je pokazao što može i ostao vani svaku noć. Zapovjedio je da mu i krevet odnesu u drugu sobu. Zar da on s njom spava, s tom vješticom?!

Kad je nestalo novaca, on je mogao da posudi. Pa ih je i posuđivao.

I tada se jednog dana sve slomilo. Cijeli dan bio je zatvoren u svojoj sobi, i kad je navečer izišao, otišao je ravno do njezina kreveta. I sve joj je priznao. On je rastepao sav imetak što su ga imali. I ruku joj je poljubio. No ona nije ni riječi progovorila. I nije mu oprostila! A kako je mogla da mu oprosti!

Sve to bilo je baš onda kad je Martin svršio osmi razred gimnazije, a Ana išla u žensku školu.

Tako se dogodilo da su im prodali kuću, pokućstvo, slike, krevete, sve... sve su im prodali!

I u novinama je bio oglas i na dan dražbe došli su svi susjedi i promatrali kako služnici izvlače iz kuće ormare, stolove, ono veliko zrcalo s pozlaćenim okvirom i krevetić na kom je nekoć ležao Martin.

Tada se Petru Semiću stao mračiti um.

Preselili su se u predgrađe, gdje su i sad stanovali. Propale su tada sve Martinove osnove da nastavi nauke, a on je nekoć pomišljao čak i na to da ode u inozemstvo. Stupio je u jedne novine kao korektor i na tom mjestu ostao je sve do danas.

Ana je isprva bila švelja u velikoj krojačkoj radionici, a sada konobarica u velikoj restauraciji, što se otvorila u središtu grada. Bila je vitka, imala je velike crne oči i mala ustašca i svidjela se vlasniku restauracije. Haljine su joj uvijek bile fino sašivene, kretala se vrlo otmjeno, čitala je knjige i gazda ju je uzeo. Isprva je sama ubirala novac od gostiju i malo-pomalo kupila je iznova komad po komad pokućstva. Najnužnije: postelje, ormare, stol, stolice. Kasnije je kupila i divan kod jednog staretinara. Kuću su uzdržavali ona i Martin.

Petar, Semić stao je trpjeti od progonstva. Osjećao se opkoljen neprijateljima i on je morao da izmišlja razna lukavstva kako da ih se oslobodi. Na njegovu licu pojavile su se crte straha, koje su tako čudnovato protuslovile sa zlobnim posmijehom na njegovoj debeloj donjoj usnici. Pamćenje mu se gubilo, prošlost se miješala sa sadašnjošću i on je počeo zbog svoje propasti okrivljavati ljude koji ga uopće nisu ni poznavali.

Njegova spoljašnost bila je svaki dan sve gora. Odijelo mu se izlizalo. Rublje je mijenjao vrlo rijetko. Nosio je katkad košulju tako dugo dok se nije razderala na njemu. U blizini zaudaralo je od njega. Ana ga se stidjela i posve se priklonila majci. Kod kuće je jeo, ali ni od kud nije dobivao ni novčića. Bio je strastven pušač i moljakao je ljude cigarete, a kad nigdje nije dobio, onda je obilazio cestom, ili odlazio pred kavane i kupio pod stolovima čikove.

Ljudi su to primijetili i promatrali ga s prezirom.

Prije dva tjedna dogodio se ovaj slučaj:

Petar Semić baš se sagnuo da pobere čik. Taj čas prolazio je mimo tapetar Kolosjek, koji je stanovao samo tri kuće dalje od Semićevih.

Kad je opazio Petra Semića kako diže čik, stao je pred njega i rekao:

- Čuješ ti stari, zar te nije stid kupiti čikove po cesti?

- Što se to tebe tiče? Znaš li ti tko sam ja? - povikao je Semić.

- Ti si ništica! To si!

- Čuješ, pripazi šta govoriš!

- Hoćeš li da ti jednu prilijepim?

Tako je rekao Kolosjek i zamahnuo rukom, no kad je vidio da se Semić okrenuo, pošao je dalje po cesti. Kolosjek je bio jak, mrk i otresit čovjek, i da je Semić još i dalje govorio, on bi ga bio udario.

Petar Semić otišao je kući uvjeren da je otkrio svog glavnog neprijatelja. Sada već par dana, čim bi se spustio mrak, nije se više usuđivao izaći na ulicu. Pet, šest puta dizao se iz kreveta da vidi jesu li vrata zaključana, a prije spavanja pregledavao je svaki kutić u kući. Zavirivao je pod krevet, iza peći, pregledavao ormare. Na ulici se stresao kad je vidio Kolosjeka. Kolosjek je ravnodušno prolazio kraj njega ni ne primjećujući ga. No to je bilo njegovo lukavstvo. Konačno Semić to više nije mogao podnositi i prijavio je Kolosjeka na redarstvo. Kolosjeka su pozvali, no ispostavilo se na koncu da od svega toga nije ništa na stvari. I bilo je samo to da je Kolosjek izgubio zbog toga čitavo prije podne jednog dana kada je imao baš najviše posla. To će zapamtiti onaj stari gad. I vraćajući se od redarstva, on je pošao ravno u Semićev stan i kad ga je uhvatio u hodniku, stao ga je šakama udarati po glavi, zgrabio ga za kose i tako ga izvukao pred kuću.

Semićeva se digla u košulji iz kreveta i jaučući izišla pred kuću.

Skupio se i svijet.

Tučnjava je trajala sve dotle dok se nije pojavio stražar.

- Sad me prijavi - rekao je Kolosjek, kojega je Semić izgrebao po licu. - Sad bar imaš zašto!

Taj događaj učinio im je nesnosnim boravak u onom kraju.

"Lijepa mi je to porodica!" tako su govorili ljudi. "Otac im kupi čikove po ulici, a djeca mu se tu šepire kao gospoda. Gospođica nosi i šešir. Ne bi li još što? Ako hoće da budu gospoda, neka ocu bar kupe duhana."

Svi su bili istog mišljenja i nitko se nije zauzimao za Semićeve.

Sitničar Cvek, kod kojega su Semićevi kupovali stvari, bio je onaj isti kapral što je vježbao Martina i on je imao dosta toga da pripovijeda o Martinu, kakav je to bio junak dok je bio u vojništvu. Ni pušku nije znao da drži u rukama. Odmah su se prepoznali, kad je Martin prvi put došao da nešto kupi u njegovoj sitničariji.

Cvek sve dosada nije ništa govorio jer je nekoć bio veliki Austrijanac, a za Martina je čuo da piše u novinama i bojao ga se, da mu se ne osveti. No poslije događaja s Kolosjekom, on se više nije ustručavao i sve je ispripovijedao. U pokrajnjoj sobi, u koju se dolazilo kroz dućan, točio je on vino i pivo i kad su sad došli ljudi i ispripovijedali taj slučaj, tada je i on ispripovijedao sve što je znao o Martinu. Sad se više nije bojao. Svi su u dućanu bili uz njega i pozorno su ga slušali kad je govorio. I on sam pio je tog dana, i tako su se svima razvezali jezici.

I tada se slučilo, kad je već Cvek bio napola pijan, da je u dućan ušla Ana. Došla je da kupi soli.

Stvari što su ih Semićevi uzimali kod Cveka plaćali su tačno svake subote, i sve dosad nije im nikad ništa rekao. No sad mu je došla volja da se iskali.

Odvagnuo je sol i dao je Ani. Ana ju je već digla s police i htjela da pođe.

Tada je poviknuo:

- Platiti? Platiti molim! Nema više ništa badava.

Ana je pocrvenjela i kazala:

- Kako zabadava? Dobit ćete kao obično u subotu! Vi znadete, da vam tačno plaćamo.

- Toga više nema! Ako nemate dovoljno novaca, onda dajte sol ovamo!

- Ali molim vas, što vičete tako?

- Ovamo! - zapovijedao je Cvek. I kad je Ana oklijevala, stupio je iza police i istrgnuo joj sol iz ruke.

Ana je stajala nasred dućana i drhtala je od poniženja i ljutitosti.

- Kako možete da se ponašate tako bezobrazno?! Sramite se! Sramite se! Nečovječe!

Da! Sad je ona vikala na njega! Iz susjedne sobe čuo se smijeh, ali ona je nadglasavala i taj smijeh.

No sad je istom Cvek pobjesnio. Što? Na koga je ona vikala?! On je sad bio bogataš, a ne onaj skromni sitničar Cvek prije rata. Prije rata stajala je pred dućanom samo obična limena tabla na kojoj je bila naslikana vrećica brašna, kave, masti i ostalih stvari, koje je prodavao Cvek, ali sad je nad vratima dućana bilo napisano njegovo ime pod staklom sa zlatnim pismenima. Tko ga je još danas mogao da uvrijedi?!

- Što se derete?! - tako je povikao. - Ako nemate novaca, ne trebate ni jesti. Ako možete nositi šešir, onda i platite! Mislite li da sam ja svoje novce našao na cesti?! Tko će mi jamčiti za stvari koje vam dadem. Prodat ću vam možda one slamnjače pune buha?! Ili, zar ne gospodična, da vama možda svučem kikljicu?!

Smijeh iz susjedne sobe popratio je njegove riječi.

I glas se začuo:

- Što se tako ljutite gospodin Cvek? Meni se sviđa gospodična! Ako mi dade pusu, ja ću platiti sol!

- Hulje! Gadovi! - poviknula je Ana i izašla zalupivši za sobom vratima. Išla je kući kao u besvijesti.

I Ana, koje je dosad u svim slučajevima, kad je netko vikao kod kuće, mirila, sad je odmah, čim je ušla u sobu, pala na dnu kreveta svoje majke, počela histerično ridati, glavom udarati o postelju, kose čupati, i kad se čak majka digla s postelje i klekla do nje, ni onda nije se primirila, nego je i nadalje kose čupala, udarala se šakama i glavom bila o zid.

Petar Semić sjedio je na divanu, gledao sve to i pušio. Premetao je nogu s noge i tajno uživao. Zatajio se. Posve se skutrio u svom mračnom kutiću.

Sve to prolazilo je Martinovom glavom dok je ležao na divanu. Slike su isprva bile jasne. Onda su stale blijedjeti i stao ga je hvatati san. Oko ponoći morao je doći u uredništvo da obavi korekturu. Vjeđe su mu se spustile i on je zaspao ne opazivši svog oca, koji je na prstima izašao iz sobe.