Kritika o knjizi Petra Gudelja Osmoliš

Zid autor: Tomislav Dretar

Kritika knjige Osmoliš Petra Gudelja.

Knjiga Petra Gudelja Osmoliš ostaje u tematskom krugu njegovih čini se već trajnih preokupacija Mediteranom. Razina koju dostiže omogućava mu da već dugo, iz knjige li knjigu, ostane u istim prostorima, a da bude stalno nov,zanimljiv i uvjerljiv.To može uspjeti samo istinskom geniju, koji kao da ispisuje istu knjigu dospijevajući do nepojamnih dubina, transcendirajući prirodne anice fenomenaojim se bavi. No, to je privid, to ostajanje u procesu pisanja dne,rijek iste knjige stihova. Gudelj je, zapravo, uspio ono sto tek rietkima uspijeva: uspio je, naime, uhvatiti utentični ritam kojimulsira određeni univerzum. To mu daje moć da komponira čitav niz melodija, da proizvodi bezbroj novih bića, jer ono što posjeduje ste tajna kojom vladaju tvorci bića. On ima riješenu tajnu deoksiribonukleinske kiseline u poeziji, sad može po miloj volji stvarati bića koja u osnovi jesu bića sui generis, ali i bića određena općom zakonitošću života. Spomenuti privid određen je upravo tim dvama elementima i činjenicom da se bavi univerzumom, da piše knjigu postanka (svojeg svijeta), a on je kao svaki univerzum neiscrpiv u općenitostima jednako kao i u pojedinostima/posebnostima. Dajući bujni i osobni pečat svojemu djelu, Gudelj u svojoj knjizi ostaje prepoznatljiv i svoj, ali i poseban i nov, ponovljiv i zanimljiv, autentičan, dakle.

Zato za ovu njegovu knjigu ne možemo reći da je taj autor ostao u tragu svojih preokupacija, da pri tome nije pao ispod razine već dosegnute kvalitete ili neke slične uobičajene fraze. Gudelj u svakoj knjizi treperi prožet istom energijom, traga istim prostorima, ispituje istu ljudsku bol, ali nikad ne prepuštajući ranije prijeđeni put on u novim traganjima, pa makar po istom univerzumu nije više onaj u novim traganjima, nije više onaj isti tragalac za iskonom, pa mu se niti on (predmet) ne daje više kao nešto isto. Prostor kroz koji ponire, kao i pravi svemir podložan je univerzalnom zakonu širenja koji čini od svemira fenomen u sebi promjenjiv i transcendentan. Što je to širenje ako je univerzum beskrajan, nreodredljivo je, ali je bitno da se ne radi samo o zakonima količine. Oni su samo pojavnosti dok suština ostane tajnom. Dakle, Gudelj stalno širi svoj univerzum. Njega možemo doživjeti kao ispisivanje uvijek iste knjige, ali prva istina ostaje u onoj osobini koja čini da se beskraj stalno i iznova širi. Elementarni oblik u kojem doživljavamo taj proces jeste ritam pulsacije.

Tko njega dodirne, dohvatio je samu bit. To pulsiranje u svojoj posebitosti dohvatili su, svatko na svoj način, tvorci hercegovačke gange ili dubrovačkog linđa i malo tko još. Možda Gotovac u Simfonijskom kolu.