Krčma/II.

← I.

Krčma —  II. autor: Dinko Šimunović

III. →

II.

Bijaše istom deveti sat večeri, te nitko i ne mišljaše na san. A malo zatim dođe gore k nama i gazda Ilija, crven obrijan i do kože ostrižen debeljaković, pa držeći kapu u ruci, klanjaše se svima, no više u šali nego zazbilj.

Došao je kazati da se treći dan Božića mora svakako završiti u velikoj, prizemnoj kuhinji, kod badnjaka i božićne svijeće, po starom kućnom običaju. Nadoda, kako je dolje i toplije i mjesta ima više, a napokon završi da njegova Ana tako želi.

U velikoj kuhinji bijahu prostrti drugi stolovi, a na njima nova, topla jela i novo vino. Mirisalo kiselim kupusom, suhom svinjetinom, te vrućim pečenjem istom skinutim s ražnja. Sve po prilici kao i gore, dapače i poseban stô za Cigane u kutu, samo što su, daleko pri kraju, žarili i pucketali golemi badnjaci, a pod biješe od tvrdo nabijene zemlje. Oko ognjišta sjedilo nekoliko seljaka: pili, kucali se i nazdravljali jedan drugomu te svako malo zagrljeni zaojkali po svoju.

U cijeloj velikoj prostoriji visjela jedina, nejaka petrolejska svjetiljka na stropu, i zato uz debele zidove stajahu neki dječaci, rumenih, nasmješljivih lica, držeći u rukama velike lučeve baklje, što su jako plamsale, dimile i rasprostirale svuda ugodan miris. Svima bijaše ovdje ugodnije nego na podu, jer bijaše slobodnije, šire i više na domaću. No, začudo, dolje se buka snježne mećave mnogo jače i jasnije čula ili zato što postajaše snažnija, ili zbog grmlja i stabala, što su golim i smrznutim granama šibala zidove.

Ilija pristupi gologlav k božićnoj svijeći na stolu i sa zapaljenom trijeskom s ognjišta u ruci. I svi ostali skinuše kape, te se božićna molitva jasno čula u potpunoj tišini, osim što je bura zviždala i šuštala snijegom zasipljujući niske prozore.

Čim se završi molitva i mi se razmjestismo, mnogi opet stadoše jesti, a neki samo pijahu nastavljajući pređašnji razgovor. Samo Vilović srkaše iz obilate šalice crnu, vruću kavu i ne gledaše ni u koga. A Cigani na brzu ruku nešto pojedoše te odmah počeše udešavati svoja glazbila. Krčmarica Ana kao i prije hodala među stolovima milo se smiješeći i nukajući goste da se služe, a za njom trčkale sluškinje s jelom i pićem. Svi postanu opet obijesni, veseli; gusle zacilikaše i zaoriše nove pjesme.

Ravno polje, žao mi je na te... — pjevala Ciganka uz pratnju i živo gledala goste kao da ih hoće nagovoriti neka zapjevaju i oni.

I od tada ne prestajaše više pjevanje, jer pojedinci stadoše tražiti od Cigana da čuju kakvu milu pjesmu, koja je odgovarala tadanjem stanju njihove duše, ili im buđaše davnu uspomenu.

Najprije pristupi k njima neki mladi Bošnjak s fesom i s dosta poderanim haljinama na sebi, prišapće im nešto i tiho se odšulja k svome sjedalu. Iz početka je oborene glave u čudu slušao previjanje gusala kao da ne može razumjeti da li je to baš ona pjesma koju želi. Ali kada začuje kako se pomalja njegova melodija, preobrazi mu se lice i prosja pravom srećom: slušaše važno i ganuto, kao da iznova doživljuje nešto lijepo:

Jesen stiže, dunjo moja,

Jesen rana...

Nekakva čeznutljiva tuga izbijaše iz te sjetne melodije, i kao da očima gledaš jesenji, magloviti, ali silno bogati kraj.

Već na tom mjestu podciknu Bošnjak te izaspe na njihov stol sav sitniš što ga imađaše u kesi.

Dunjo moja, dođi k meni

Još ove jeseni!

završi Ciganka, no odmah zatim nadoda obijesno se smiješeći, a ostali prihvatiše u zboru:

Ne dam lica, ne dam lica,

Nemaš nausnica!

— Kakovi ste vi to gadi! — vikaše Jozo Vilović držeći se rukama za stol. — Samo ločete i sipljete Ciganki novce za njezine bezobrazne pjesme!

Seljaci ga stadoše mučkati i potezati za odjeću da sjedne, ali on umuknuti ne htjede:

— Opametite se, ljudi Božji: sutra ćete se kajati kad glava bude puna magle, a kesa prazna!

Neki ga slušahu, a drugi pjevali i dalje.

— Ha, ha, ha!... A ti? — nasmija se netko.

— Jest, pijem i pijan sam, ali ja sam propao čovjek; no, vi se možete još spasti. Opametite se i spasite, ljudi Božji!

Njegove dalje riječi zagluši novo pjevanje, jer mladi trgovac Drago, koji je sve dosad šaputao seljančici Mari, naruči u njezinu slavu posebnu pjesmu:

Maro, Maro, sunce ogrijano!

No Kale odmah zatim htjede da se iznova pjeva s Aninim imenom, a onda Ljubo, najprije Marti, a onda Jeci:

Marto, Marto, od istoka sunce!

I Cigani se tada pomeli pak spominjali sad jedno, a sad drugo ime, a Ljubo tražio da se te pogreške isprave i neprestano ozvanjala ista pjesma.

Jozo Vilović stvori se kod nas nečujno kao sjena, pa mi se i onda učinilo da s njega mrtvačka studen bije.

— Dopustite da vas upitam — reče on promuklo Ljubi — na čemu se temelji vaše pravo da svi moraju slušati istu pjesmu? I na temelju kakva prava vi zapovijedate ovdje ima već pol sata? Je li zato što je vaš otac bogataš?

— Moj otac ovdje ne ulazi ništa! — vikne Ljubo srdito na nj — već ako hoćeš znati baš sve zašto, evo: Meni su dvadeset i četri godine i dva mjeseca! Jesi li razumio sad?

Vilovića obezumi ovaj odgovor i na prvi mah ne znade odgovoriti, no onda se snađe i obrćući se svima započe:

— I ja sam...

Ali odvratiše glave od njega te zapjevaše i ne čekajući Cigane:

Kiša pada, što ću, diko, sada?

Nas dvojica, jedna kabanica!

A Jozo obađe sve za stolovima zakrvavljenim i mutnim pogledom te, videći, da u njega nitko i ne gleda osim mene, sjedne i stade govoriti tiho, podižući glas samo onda kad bi pjesma i žamor nadglasali njegove riječi:

— I ja sam, gospodine — razlagaše dalje započetu misao — bio mlad, zdrav i čašćen, e evo sada... čemu sam nalik? Svi me častili te govorili da sam »čovjek budućnosti!« A sad: po krčmama se skitam, i svaka budala misli da ima pravo vikati na me!

Kabanica od četiri pole,

Zagrli me, milo lane moje!

pjevali pijani ljudi, a Vilović se nasmiješi zlobno pa mi reče: — Da, a tko je tome kriv?... Eto: zagrljaji ispod kabanice, a onda čutura da potenciraš svoj užitak. Jer mi nemamo snage ni zadovoljstva u sebi pa tražimo i čekamo užitak samo izvana. A kad ga imamo, nastojimo ga povećati: mislimo da se to može, ali ne može. Ne može, velim ti. Eto ih, slušajte na!

Meni postajalo tužno na srcu, i bio bih se rado oslobodio takova govora, ali nas drugi kao zaboraviše, a meni se činilo da moram poslušati govor toga među svima nama osamljenog čovjeka.

Eh, a ja bolan, ležim u vajatu,

Pa ne mogu da se javim zlatu...

— Eto, čujte!... Ali i sve je na svijetu varka gospodine moj! I ono »zlato«, i to je varka. Kad nas izvaravaju drugi, onda sami sebe stanemo varati vinom!

Ja sam htio da ne pazim na njegove riječi, te sam gledao kako se krčmarica Ana, već zagrnuta u meku, tamnu kabanicu, oprašta od svojih gostiju i s onim, sveđerno ljubaznim smiješkom, zahvaljuje im za nešto; nekima preporučuje da budu mirni, a u nekih pita za oprost, ako nijesu bili dobro pogošćeni. Znao sam da se time do jutra odriče svoje vrhovne vlasti, a odgovornost za sve prepušta Iliji. Tako je vazda činila poslije nekog stanovitog doba noći.

Kad prispije k nama, Viloviću reče dosta ozbiljno i strogo:

— Nemoj mi ljutiti prijateljâ, jer svaka s načinom!

A mene prihvati za ruku i srdačno šapne:

— Tvoj te je otac preporučio meni, a on je moj stari prijatelj. Dakle, poslušaj me i pođi na počinak: ta ponoć je blizu, a od njega i onako nećeš čuti ništa pametno!

Ja se i nehotice zacrvenim na te riječi, a ona počeka još malo i videći, da se ne mičem:

— Svi su već pijani, pa i moj Ilija, i bojim se za te! No kad ti se i ovo sada sviđa, a ti ostani! — reče mi ona čudnim smiješkom, zagrnu se bolje u svoju kabanicu i ne javljajući se dalje nikome, ode.

Oćutjeh se zatim posve osamljen, te što je Kale više tjerao u grohot naše drugove za stolom, sâm se ne smijući, i što su Cigani ljepše začinjali pjesme, meni je bilo sve tužnije i tjeskobnije u duši.

— Baš mi je drago što ne odoste: tako vam mogu reći i ostalo, neka vam služi za budućnost.

Bećar jesam, bećar me zovedu

Zato mene sve frajle voledu!

— Molim vas, ne slušajte ih! Ta eto su začeli pjevati i prostačke pjesme!... Znate li prije, davno prije, kad sam bio najumniji, najbolji i najradosniji?... Ujutro, dok ne bih okusio ništa! A sad? Ne boli me duša istom onda kad se dobro napijem.

Ostali pjevahu, i svaki čas ponavljale se ljubavne riječi. Vilović posluša, a onda prezirno mahne rukom:

— Ah što... ljubav! O tome neću ni da ti govorim. Ona ti je gora nego... nego sva zla na svijetu skupa!... Dakle, ja sam u vašoj dobi, gospodine moj, čitao Homera, Dantea, Shakespeara, Goethea, Tolstoja i druge, sve u originalu!... A kad?. Ni večerao ne bih, već malo pospavaj te zorom na novom mladom svjetlu, radostan, čist i bistar kao kap one jutarnje rose, što je blistala na listu... Kakav to bijaše užitak, gospodine moj!... Slavuji pjevuckaju u mokrom grmlju: bijelo, nježno vidjelo ljupko svjetluca na pomlađenom lišću. Misli su snažne, sjajne, i krile se daleko, visoko, pa ti ništa i ne treba do tih radosnih misli... A zimi!... Uzduh trepti hladnoćom i svježinom, a u daljini kukurijekanje pijevaca, što naviješta zoru: ćutiš neobičnu snagu i u duši, i tijelu!... A kasnije?

Ušuta, posluša, pogleda što se zbiva oko nas, i upita srdito:

— Slušaš li ti mene ili njih?

— Slušam vas, kako ne — rekoh, a međutim tutnjaše mi u glavi od okolne buke, njegova brzog, neprestanog govora i vina.

— Dobro! Dakle: želeći da uživam još više, stadoh zalaziti evo u ovakova društva, u dim, u crveno, gadno svjetlo te pijuckati i pušiti s njima. Pa znate, da sam ja i samu ljubav htio poljepšati vinom! Još malo, i činilo mi se biti Bog. A to nije moguće, moj mladi gospodine!

Vilović uzdahne, pa se i opet nagne k meni:

— Kažu da sam se ja propio od nesretne ljubavi. I jest istina i nije. Ali glavna je moja nesreća u tome što sam užitak htio povećati beskonačno. Budala! Još nijesam znao da je na dnu čaše svakog užitka gorčina, čemer!

Ja sam bio gotovo otupio pa na silu slušah njegove riječi, kojima htjede iskaliti svoju pijanu, ožalošćenu dušu, onome jedinome, koji ga slušao. Njemu je vrlo ugađalo što sam mu kadikad gledao u lice i pokazivao da pazim na ono što mi govori, jer se odavna nije namjerio na takovo čeljade: svi su ga psovali i tjerali od sebe. Zato me stao gladiti po ramenima i po glavi svojom drhtavom rukom i govoriti nježno.

— Meni je na srcu i tvoja sreća, pa zato govorim sve ovo. To bih ja htio svima reći, ali me neće da slušaju! No ipak moram, jer je moja dužnost kazati što sam okušao, i reći im veliku istinu!

S vrha stola Kale svima, što ga slušahu, već odavna držao čitav govor, no ja sam razumio samo ovo:

— Zla se čeljad, braćo, mogu trpjeti, ali slaba, bolesna i ružna, nikako ne! To ne bih smio govoriti kao sveštenik Božji, ali je ipak tako. Njih možeš susresti, kad im se najmanje nadaš, pak će ti ogorčiti cio dan: ako ih ujutro makar za časak vidiš, cio ti je dan nekako gadno u životu! Jeste li kadgod u jutro susreli krmeljivu babetinu ili sakata čovjeka? Da, da... eto baš tako! A kad vidiš ovakove mlade ljepotice, kao što je Ciganka, Jeca, Mara... pa eto i vas, tô lijepe, zdrave mladosti... eh!

Kale se junačio time koliko može vina podnijeti, no po njegovu licu i govoru očito se vidjelo da je zaista pripit.

Cigani još uvijek pjevali i tako voljno kao da se zaniješe rođenim glasovima:

Čija je ono zvijezda što tako divno sja?

Najednom skoči geometar Zvonko, koji odavna sjedaše šuteći zaklopljenih i suznih očiju, prama stolu k Ciganima pak im istrese punu šaku novaca, po svoj prilici sve što je imao, te naruči pjesmu.

To je Vilovića strašno rasrdilo, te stade vikati i zahtijevati da se novac povrati.

Do koji danak — bit će rastanak,

Žarki cjelovi — bit će l'jekovi!

zapjeva Ciganka strastvenu i nježnu melodiju.

— Sipljite, sipljite novac, bacajte, trošite, trošite zdravlje i pamet! — vikaše Jozo očajno. — A što ćete ostaviti svojoj budućoj djeci, što domovini i čovječanstvu?... Što?... — završi tužno i očajno zalama rukama.

Pripiti ljudi zabezeknuto gledali u nj, pa opet jedan u drugog.

— A što će od tebe naslijediti obitelj i domovina, budalo, propalice!... Koga si ti ovdje došao učiti! — rasrdi se Zvonko ozbiljno na nj.

Bijaše kivan strašno otkad je Vilović zatražio da mu Cigani povrate novce.

Ali se i Jozo srdito ispriječi prama njemu:

Što?... Veliko blago, za koje vi i ne znate! Ono isto, što i Charles Lannsbury, nesretan odvjetnik u Chicagu... ovaki kao i ja, velike bogate duše! I ja napisah onaku oporuku, samo sam štošta promijenio, a po njoj ćete biti baštinici također vi i vaša djeca. Evo je ovdje! — reče ponosno, povišenim glasom i udaraše se rukom po džepu dugog izlizanog haljetka.

— Dajte, ljudi, neka čujemo, što nam to ostavlja, pak da se proveselimo unaprijed! — zavikne Kale. — Hoćeš li nam pročitati?

— Daj nam reci!... Mučite!... Čitaj! — Stadoše smijući se vikati i ostali gosti.

A Vilović ozbiljno razmota staru, žutu pergamenu te s lista modra papira ispisana krupnim, nejednakim slovima spremi se da čita. Uto se približi k nama najstariji Ciganin i reče lukavo:

— Da čujem, je li i nama štogod ostavio!

Svi se nasmijaše, a Vilović nataknu očale, pogleda poprijeko Ciganina i stade čitati drhtavim glasom polako pak sve jasnije i jače:

— Ja, Jozo Vilović, umirovljeni okružni predstojnik, u potpunom posjedu svojih ćutila i svoje pameti...

Tu se netko nasmija, a svi oko stolova stadoše gurkati jedan drugog. Vilović zastade časkom, a onda produži:

! ... određujem i saopćujem svoju posljednju volju te ovom oporukom dijelim svoju ostavštinu.

— Dobro je, bravo! — rekoše mu oni za našim stolom.

Podalji metnuli dlane za uši, neka bolje čuju; ali neki i ne slušali, već se razgovarali kao i prije. Osobito seljaci kraj badnjaka samo kucali čašama i pili te nijesu nimalo pazili što se amo događa.

Mnogi mišljahu da čita kakve novine, i nijesu ništa shvaćali, ali Jozo pazio samo na nas i produži čvršćim glasom:

— Ostavljam svim dobrim roditeljima na dobrobit njihove djece sve dobre riječi hvale i poticanja te sva ona imena odmila, pa zaklinjem roditelje da se njima obilno i mudro služe, da ih odvrate od zla, kako to iziskuje sreća njihove djece.

— Eto, nije loše! — reče opet netko, ali se ipak ne začu smijeha, već su pripiti ljudi teško dišući sanljivo slušali riječi te čudnovate oporuke. A Vilović zabrza i nekim zanosom svako malo pružaše desnu ruku kao da pokazuje na ono što daje:

— Ostavljam svoj djeci, do njihove punoljetnosti, sve cvijeće i svaki cvijetak u polju i šumi te pravo da se smiju igrati među njima, kao što se već djeca igraju, ali da se čuvaju bodljika i trnja... Jeste li razumjeli? — zapita ozbiljno i pogleda značajno u sve...

— Ostavljam, nadalje, djeci obale potokâ, zlaćani pijesak pod vodama i miris vrba, što se naklanjaju prama vodi, te bijele oblake, koji se spuštaju prama vršikama drveća. Ostavljam djeci još i duge dane, da budu u njima vesela na tisuću načina, ostavljam im noć, mjesec i srebrnu »Kumovu slamu«, kojoj se čude. — Tu malo predahne i s dobrim smiješkom na izmučenu licu produži čitati:

— Ostavljam svim dječacima skúpa polja i livade, gdje se mogu loptati; ostavljam im snijegom pokrite bregove i brežuljke, gdje se mogu sklizati i grudati; ostavljam im rijeke za ribarenje te sve livade i travnjake s djetelinom i leptirima, šume sa pticama, jekom i slatkim šumom... Svakome od tih dječaka dajem zimi još i posebno mjesto uz ognjište, sa svim onim slikama što nam ih pred oči dočarava praskanje vatre...

Ciganin, koji je sve dosad slušao pomnjivo i sa smiješkom, zamahne rukom kraj glave i ode, ali tiho i bez ikakve primjedbe. Vilović i ne opazi njegova odsustva, već snizi glas, te svečano i ne gledajući u hartiju reče:

— Časnoj starosti sa sjedinama na glavi ostavljam sreću starosti: ljubav i zahvalnost njihove djece sve dok ne usnu vječni sanak!

Kad je Vilović pročitao svoju »oporuku«, svi se kao zamisliše i snuždiše, a on, zamatajući papir velikom pažnjom, završi ovako:

— Lannsbury je ostavio i ljubavnicima, ali oni od mene neće baštiniti ništa: samo djeci, dječacima i starcima!

Ali krčmar Ilija rasrdi se i vikne:

— Ta on se s nama ruga, ljudi moji, i nas za budale drži ovaj gad! Baš si im ostavio veliko blago: moći će živjeti kao prava gospoda ti tvoji dječaci i ta djeca!

— Ilija ima pravo! — vikne neko hrapavo grlo iz kuta. — Zašto nas ne pusti da se zabavljamo u miru? Ilija, bogom te molim, potjeraj ga odavle!

No Vilović progovori opet što mogaše glasnije:

— Ljubavnicima ne dam ništa... i vama ništa!... Eto: Drago je zaljubljen u Maru, Zvonko u Jecu, Ljubo u Martu, a Kale u našu gazdaricu Anu! Ili mislite da ja ništa ne vidim?

Sad se začuše mnogi glasovi ogorčenja, uzvici i psovke:

— Van s njim!... Lopove pijani!... Zašto on nas vrijeđa, braćo?

Najjače od sviju planuše Ilija i Kale. Krčmar priskoči k njemu, stade ga vući iza stola i, pjeneći od bijesa, derao se na nj:

— U avliju!... U avliju namah!... pa u staju lezi! Za tebe i nije nego sa živinama!

Ali se Jozo opirao žestoko, no tada priskoči Kale i još neki drugi te ga stadoše turati prama vratima.

Jedan dječak, koji još uvijek držaše gorući luč blizu našega stola, hitne baklju na zemlju i zaplače.

Sluškinje bijahu već pobjegle, čim je Vilović počeo spominjati njihova imena, te nastade opće turanje, komešanje i vika. Bijaše još malo borbe kod izlaza, a onda, turnuvši Vilovića u dvorište k stajama, zamandališe teška vrata i zadovoljno kliknuše:

— Rashladi tu ludu, pijanu glavu!... U staju!... Sad više nećeš smetati!

No odmah zatim oču se lupanje i struganje po vratima:

— Ja sam govorio za vaše dobro... jer vas ljubim. Ne pijte!... Ne ljubite grešno!... Ne bacajte novce utaman!... Opametite se, ljudi Božji!... Ah, zima mi je... snijeg me zasiplje! — urlikao Vilović očajno i još uvijek stružući po vratima.

— U staju, živino, k svome društvu!... U sijeno se zakopaj, i tamo je toplo! — odgovarao mu Ilija također vičući.

— Otvorite mi!... Još ću vam nešto reći!... Kad bih ja mogao... Ah, otvorite, braćo moja!

No Kale, okrenut prama Ciganima, podignu ruke uvis kaono u početku; Ciganka se podboči i smjesti pred stô, te kad je Kale naglo spustio ruke, zaori pjesma:

Porubi mi, mila moja sele,

Četir one maramice bele!

Gazda Ilija iščeznu nekamo ujedno s momcima, no zamalo povratiše se punih naručaja crnih, zapečaćenih i zaprašenih boca. To bijaše slatko, opojno vino od sušena grožđa, koje počeše natakati svima.

— U slavu Boga i Božića! — govoraše Ilija nalijevajući nove, čiste čaše, ali mu lice bijaše i sad namrgođeno od pređašnje srdžbe.

Stadosmo se kucati i piti.

Već poslije druge čaše meni se zavrti i smrači u glavi, a oči mi se zaklapale, uza sve što sam se jako napirao da ih što bolje rastvorim.

Htjedoh se prohodati kuhinjom da se razbistrim, no istom što sam koračio nekoliko puta, moradoh se prisloniti uz prozor.

Jasno sam čuo kako vani siplje i šumi snijeg, i zaželim da mi je izaći na čisti, studeni uzduh; jer sam ćutio neobičnu vrućinu u čitavu tijelu. No Ilija priskoči k meni, uhvati me pod ruku i, vodeći me preko kuhinje, govoraše tiho:

— Vi ste dremovni, gospodine. Dakako, pô noći je prošlo! Najbolje da pospavate malo, a onda se opet vratite k nama!

— Što?... Zar neće spavati i oni? — promucah nastojeći da govorim što jasnije.

— Pa tko bi dao toliko postelja, gospodine! A sve kad bi ih i bilo... Tko je želio spavati, mogao je ostati kod kuće!

Dovede me u malu prizemnu sobicu, kojoj prozorčić virio u dvorište. Ondje bijaše hladno, i donekle se razvedrim tako da sam se mogao sâm i svući. A čim je Ilija zalupio vratima moje izbe, brzo se uvalim u krevet i utrnem svijeću s namjerom da sve zaboravim i zaspim što prije.

Sljedeća stranica→