Konj i čovjek

Konj i čovjek autor: nepoznat

Bio je neki čovjek i imao jednog konja, pak je od onoga i živio, što je na njemu iskirio. Ali po njegovoj nesreći nabije konj sadno. Sad od njega tko tužniji, tko žalosniji. Kudgod ide, svakomu je svoju nesreću pripovijedao. Jednoć sjede pred kućom svojom, i dok on tude nabraja, naiđe nekakav čovjek, pak i njemu pripovjedi žalost svoju govoreći kroz plač:

- Ja imadoh jednog konja, i što sam na njemu izradio, od toga sam dosad i živio, pak evo sad nabi sadno, i ništa ne mogu na njemu već izraditi. Već molim te, ako znadeš od toga štogod, kaži mi.

Onda mu on odgovori:

- Ta to je lako, uzmi orah, istuci ga, pak onda pospi onim prahom po rani, i odmah će proći.

Tko sada veseliji od njega; odleti na tavan i nađe orah, pak ga stuče i pospe ranu. Onda odvede konja na livadu, a on se vrati natrag. Poslije toga prođe nekoliko dana; sjeti se on svoga konja i pođe da ga obiđe. Došav na livadu vidi, gdje je na konju njegovu iz sadna izrastao orah i još, što je bolje, rodio kao kita. On pogledav uz orah, niz orah, uzme grudu zemlje, pak se hiti na njega i istrese nekoliko oraha. Ali malo zemlje one, što je on hitio, ostane na orahu, i opet se on kući vrati.

Kad prođe nekoliko vremena, opet pođe da vidi svoga konja u livadi. Al' kad tamo, ima šta vidjeti: na orahu veliko polje naraslo od one zemlje, što je ostalo na njemu, kad se je hitio. Kad to vidi, vrati se kući, te upreže volove i pođe, pak uzore polje i posije prohu. Ma da je bila vrlo sušna godina, ipak je njemu rodila proha dobra. Kad on vidi, da se je gdje nadveo oblak, tad konja za ular, pak pod oblak, i tako mu uvijek nakisivalo, kad je htio. Kad već dođe vrijeme od žetve, zovne žeteoce, pak požanju i snesu na jedno mjesto, gdje će sabiti. Pobacav sve snopove, samo još jedan ostane; uzme vile, da i njega baci; ali lisica izleti ispod njega, pak preko polja uteče, a on za njom poleti, da je uhvati. Trčeći za njom dođe na jedno blato, i pođe da pređe, al' mu zapadnu noge u blato, i nikako se ne mogne izbaviti. I tad se dosjeti što će: brže bolje odleti kući, donese motiku te iskopa noge iz blata, pak se opet naturi trčati za lisicom. Putujući dođe od jedne vode. I siromah, trčeći umorio se i ožednio pa brže bolje odsiječe sebi glavu te se napije, pa opet put svoj nastavi za lisicom. Kad prevali nekoliko puta, izvadi peškir, da otare znoj sa čela; al' kad on ne ima na njemu glave, i sjeti se, da je ostala kod vode, gdje je pio vodu. Potrči natrag, pa kad on tamo, već lisica smanula pola mozga.

I tako su postali oni ljudi, koji su bez mozga.