Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga

Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga
autor: Petar Hektorović


Natpisu zgor vidiv ovu bog ljubeni
  Reče vas problidiv: "Boj se spravlja meni".
Rih mu ja: "Ne tvori mene tim, za tvoj stril
  Nisam u tvom dvori nevirnik nigdar bil.
Ne znaš li kolik znoj oni mi stig poda
  Kî nošah, sluga tvoj, buduć tî vojvoda?
Nisam ja Diomed komu se ne omrazi
  Stvoriti tôku zled da t' majku porazi.
Ja ljubljah goruće, druzi bihu lašnji,
  I ljubim, znaj, vruće još i dan današnji.
Pisah mnozim isklad služen'ja u tvoj dvor
  I ča je razum sad prî biše nerazbor.
Ni momu nauku ni tebi protiv grem,
  Nisam prostral ruku ča pisah da razdrem.
Ako kî ljubenih radostan pribiva,
  Budi mu vitar tih korablji kud pliva.
Ako l' je meju ine zlorado kî pati,
  Neka ne pogine, lik mu ću podati.
Zašto druzi harlo smarti se podaše,
  Obisiv za garlo tere se skončaše?
Zač se hti drugi start mačem duh oprostiv?
  Čemu t' je ljuska smart, buduć vas dobrostiv?
Tko ne može podnit neka brime sparti,
  Ter nećeš uzrok bit nikomur od smarti.
I mlad si i šale za te se pristoje,
  Gospodstva i hvale razbludne tokoje.
Znam da vojevati mogal bi striljaje,
  Nu za smart zadati tva strila tupa je.
Postavi očuha kî se bojem slavi
  Da ne pojam duha boj bije karvavi.
A ti li nauke tve majke sliditi
  Nastoj u kih buke ni strah neć' viditi,
Cić kih se sestrice ni majke ne brinu,
  Niti deru lice ni čarne koprinu.
Ti nastoj mladosti po vratih da busa,
  Kâ mnokrat zadosti cvitjem jih potrusa.
Čin' otaj da stiču drazi se i side
  I kadgod da smiču lažive beside.
Gledaj gdi se mole na vratih gospoje
  Ali gdi se bole, s plačem tužni stoje.
Taj ti bud' ljubak plač, toj drago življen'je,
  Gdi ni kopje ni mač ni smartno udren'je."
Ovo ja izrekši, ganu se uharli,
  Ter k meni dotekši slatko me zagarli
S trepetom od krili zlatih, pak reče tuj,
  Dav mi celov mili: "Ča s' počal nasliduj".
Zato hodte k meni da primete svit moj
  Svi ki ste hinjeni na službi ljubenoj,
Neka vas ozdravi kî vas prî učaše
  Živit u ljubavi i slajat nje čaše;
Neka one ruke ozdravit vas budu
  Ke vam daše muke i rane u trudu,
Kakono zemlja kâ zelena odsvude
  Plodi bil'ja svaka ka truju i prude;
Ka čini, vidim ja oto jur mnogo lit,
  Procvitat kon dračja ružice rumen cvit,
Al kako poznani Ahile po vas vik
  Kî kopjem kim rani rano mu poda lik.
Muže grem učeći i vas još gospoje,
  Nauke dileći s oružjem na dvoje,
Od kih ako nika nisu pristala svim,
  Li kagod prilika prudna će biti, mnim.
Nahodim korisnu vele stvar i čudnu
  Ozdraviti bisnu vred pamet i bludnu.
Ne bi se umorila prî roka (smim vam rit)
  Philis da bi imila nauka moga šćit,
Ni bi izdišući kopnila s višine
  Eneju vičući Dido prik pučine,
Ne bi za pohlep svoj osvetu tvorila
  Pobivši sinov broj Medeja nemila,
Nit bi Philomenu njeje svak ockvarnil,
  Ni za stvar himbenu satvoren pticom bil.
Paziphu mi doved i Phedru, ter hoću
  Očistiti njih zled i bludnu gruboću.
Daj Pariža k meni, neće muž zazriti
  Nevirnoj Heleni, poštena će biti.
I neće se Troja travicon zelenit
  Sita trudna znoja pod stupom deset lit.
Da bude proštila nauka moga dil
  Niševa kći Šila, Niš bi kralj dugo bil.
Po meni ostaviv jur svak misli zale,
  Putem će upraviv hodit od pohvale.
Ja vam potriban bih kada ljubit učeć
  Zovih vas k sebi svih, sad vam sam vele već.
Očito ću vas gnus očistiti zloban,
  Iskoreniti bus ukripljen mnogo dan.
Tebe bih zato htil moliti kî si zgar,
  Apolo, jer si bil pisnivac i likar.
Ti mi bud pomoćnik, naredi svist moju,
  Da skažem pravi lik u pisnih ke poju.
Parvi je lik ovak: tko će me učen'je,
  Uzmakni nogu svak na parvo stupljen'je.
Naprišno nastoj van dat misli ljubene,
  Čin' da tvoj konj počan prem hodit usprene.
Zlo sime ter ne goj, bud' da t' se uzgrusti,
  Dokole čemer svoj po tebi ne pusti.
Vrime je čudna stvar uzmnožna na sviti,
  Kô čini grozd jadar napokon sagnjiti,
Kô čini da zriju žita, klas da usiše,
  Kâ drobnom, ja viju, travon se podviše.
Kô je sad najviše stablo gdi hlajahna
  Sinca je, prî biše šibica tanahna.
Tad bi ju zgulil van rukon, sad je šira,
  Sad bi joj potriban mašklin i sikira.
Razmisli jednoćkrat ča ljubiš, kâ je rič,
  Ter jarmon kî će t' vrat starti već se ne dič'.
S parve se usili, ličen'je je pozno,
  Kad se svud raskrili zla nemoć prigrozno.
Hiti i nemoj kad: oto ću sjutra rit,
  Tko nije spravan sad, garje će posli bit.
Odmičuć se da stan s pićom toj nevolji,
  Jer bližnji svaki dan na slobod je bolji.
Velika se najde rika, prem od mala
  Izvora izajde, kad je uzbujala.
I više je nozi od gljezna tuj vode
  Gdi potoci mnozi na jedno se shode.
Oh nebogo Mirra da budeš razumit
  Kolika zamira s griha će tvoga bit,
Ne bi se prikorom takovim odila
  Ni obraz tvoj korom drivenom pokrila.
Vidil sam ja ranu, zato smim govorit,
  Dugo nehajanu čarnjem se satvorit,
Da jere takova voća je sladak cvit,
  Svih nas je rič ova: sjutra ću bolji bit.
Mejutim se oganj skup u kosti upiri
  Kako kad garji stup dublje se raširi.
Ako l' se bolezan nî novo otkrila
  I vaša ljubezan stara je i zrila.
Vim da mi nî lasno, li neću zabavit,
  Premda sam zvan kasno, ni bolna ostavit.
Peantov Philoktet imaše pritarti
  Ne stav dan šest ni pet nogu za strah smarti,
Li posli zdrav je bil i čul sam gdi broje
  I on da je prispil na rasap od Troje.
Budi ja da veću želju na mladu dojt
  Bol iman, li neću ni zastaranu ojt.
Lastan je oganj mal ugasit, ali pak
  Kad je jur popristal plamenon, i nejak.
Da kad su naglosti jake, svak jih se čuj,
  Mučno ć' najt hrabrosti - ke će moć ništo tuj.
Lud će se pokazat kî ima prigodu
  Nizdol pojt, ter kazat: gre plovom uz vodu.
Dokolu u bisu pamet je opora,
  Znaj prijate nisu riči razgovora,
Da kad jur ne brane, bolje stvari idu,
  Bolni ticat rane i sliše besidu.
Manen je [i]stinom razgovor tko daje
  Majci kâ nad sinom martvim se skončaje,
Da kad pusti vapaj i suze izroni,
  Tad se jur žalost taj - romonom odgoni,
Ličen'je i ino u vrime naprudi,
  S nevrimenom vino kô se pije, naudi,
Pače se užgav vas razdraži nemalo,
  Tko je karan u čas kî nije pristalo.
Zato dim tko će van uze se slobodit,
  Nemoj to dni zaman ni noći provodit.
Isprazno jer vrime tôke je jakosti
  Da plodi zlo sime u gorkoj slatkosti,
Koje te smamljuje, kô čini da ljubiš,
  Kô te zagarljuje da se pak pogubiš,
Ili koja dila da budeš tvorit sam,
  Skaršena je strila, smarzal se ljuben plam.
Jer kako varbova stabla al taršćice
  Po krajih obrova draguju vodice,
Tako zaman-stan'je ljubi nepošten blud,
  Tko ima težan'je, svarći će takov trud.