Katastrofa (Kamov)

← Novele

Katastrofa autor: Janko Polić Kamov

Kako se je vlak srušio, doznao sam sutradan; što sam kod te prilike osjetio, dozvao sam si u pamet nakon nekoliko dana; što sam kod svega toga vidio i opazio, sjetio sam se tek nakon nekoliko tjedana, pošto sam počeo misliti. Bilo je lako shvatiti da padamo; kad smo se sustavili, rekoh: Dobro je. Čini mi se da sam za padanja bio ogrlio svog druga na đačkom putovanju, Pankracija. Kad se sustavismo, vidio sam lice jednoga popa potpuno ogrezlo u krvi. Onda je jedan tanki, blijedi suputnik kao u velikoj žurbi stao kupiti nekake papire i knjižice, uspeo se na prozor (prozori su sada bili nad glavom) i pobjegao. Sjetih se da je prije njega isto učinio kondukter; onda učinih isto i ja i nađoh se na kamenju. Sve je to trajalo nekoliko sekunda; ali rekonstruirajući čitavi prizor, vidim tako jasno sve sitnice, te mi se čini kao i čitatelju da je sve to moralo trajati bar pola sata. Eno, sjećam se i toga: padanje, činilo mi se, trajalo je dugo; ja sam vrlo opširno dokazivao suputniku glumcu Babiću i njegovoj ženi, kad smo prestali padati, da je sada sve dobro. Sve je to trajalo; ponavljam, nekoliko sekunda: padanje i debata!

Evo nešto za razjašnjenje: često snivam o bojevima. Jedamput snivah čitavi roman: revolucija, ruši se državni poredak; ja sam general; pravimo utvrde; narodna me skupština proglašuje diktatorom; bombardiranja; ja imam vjerenicu; izađoh tek iz njenog zagrljaja; debatiram s jednim reakcionerom; jašim na konju; proglašuju me kraljem; krunidba; brat me odvraća od revolucije; ja se opirem; narod aklamira; neprijateljska se vojska približava; mene vješaju... I kad se probudih, uvjerih se da je sve to što bih morao pripovijedati nekoliko sati trajalo tek nekoliko minuta.

Drugi sam put snivao da sam umro: dizah se visoko, nad zemljom; imao sam tijelo, ali lako kao dah; dugo plivah u zraku; zemlja — magla; amosfera — magla; sve nekud smeđi, laki, prozirni oblaci. Mene je tresao nujan smiješak, sjeta i bolesno zadovoljstvo. Onda dođoh u veliki park, mrtav ko grobnica; polutaman ko zora, beskonačan ko vasiona. Bio sam sâm; sjetniji, nujniji; kao razočaran; ali nijem, smiren, rezigniran. A boje su drveća, zemlje i zraka nepomično održavale moj dugi, mutni, pospani pogled. Bio sam obišao svemir i tu sam imao ostati za sve vijeke vjekova i nije me nimalo mučila pomisao, kad će sve to prestati, hoću li naći čovjeka, hoću li dočekati promjenu. Ovako ostah stoljeća... Kad se probudih, nije bila još ni ponoć.

Treći put — a to biva često — snivah da letim: samo manem rukama i eto me u zraku; manem još i eto me do zvonika; manem i ne vidim više zemlje. Onda se vraćam; obično obletavam kupole i crkve, plivam, tonem, dižem se i najzad ostavljam za sobom gustu crninu, zemlju, noć i prošlost i poput ptičice zaletavam se u staklo vaseljene i uzdišem za zemljom, krovovima i trotoarom.

I čemu da duljim: ovaka duševna stanja kod velikih događaja, rata, paleža, katastrofa, zločina i heroizma — sva su ravna snu; mi činimo nešto strašno, grozno, heroično i to nam je u dotičnom momentu nešto obično, lako izvedivo i jasno: naša intenzivnost i ekstaza čini te snivamo revoluciju, ubijamo ljude, vidimo boga, govorimo s dusima, a da pritom ne prezamo, ne dršćemo, ne malakšemo. I danas kipar Cifariello ne zna, zašto je ubio ženu, ali detaljno pripovijeda, kako ju je ubio, i još se svađa sa svjedocima, nije li, je li bio u sviticama. Kad je zamišljao zločin, da ga je uopće zamišljao, morao se je boriti sa zdravim razumom, logikom i posljedicama — i čitavi kaos! — ali kad ga je izveo, on je bio sav zaokupljen svojim poslom i ničim drugim... Međutim bio sam se našao na kamenu: željeznica se je bila skotrljala niz nasip, samo je mašina bila zastala u tračnicama i vagoni ostadoše tako viseći. Užasna bura mi nije dala uspraviti se. Uspinjah se potrbuške. I drugi su činili valjda to isto, ali ja ih ne vidjeh. Lokomotiva je bez prekida zviždala očajno vapeći i bura joj je komadala krik. Ja sam samo jedno želio: uspeti se do tračnica i samo sam vidio svoje ruke, ispaljene od zime, i kamenje. Čas mi se pričini da je to uspinjanje, upiranje i plazenje čitavi moj život, da je to moje zanimanje, moja svrha, moje zvanje i da nisam za čitavog života ništa drugo činio. Uklanjao sam se baš vještački zamasima bure lijegajući potrbuške, sasma; dizao sam se vrlo pozorno i baš sam instinktivno znao, kad će vjetar popustiti, kad opet ojačati. I sve je to moglo trajati najviše četvrt sata!

Kad se uspeh do tračnica, prepah se prvi put: sprijeda i straga imao sam strminu; u lice mi je udarala bura; za plećima me stadoše plašiti oni povaljeni vagoni i ravna, kosa trokutna ploha, obrubljena šikarjem, sastajući se dolje na dnu u jednu točku.

Pogledah bolje: tamo je dalje bio tunel, u tunelu ljudi. Ali svi su šutjeli, ne mičući se i gledajući isto tako kao od slučaja i dosade na mene. Tu zagledah i Pankracija. Smijao se, ali usne mu bijahu uske, suhe, blijede. Smijao se i gledao kao da je nenadano došao iz tmine u svjetlo ili kao da ga je nešto nenadano probudilo. Sjetih se da je u vagonu bio naišao na košaru s jajima i da ih je sve pogazio; onda naišao na kup novaca i dao ih jednoj ruci koja se je stvorila pred njegovim nosom. Ali mu ništa ne rekoh.

Babić me je zvao rukama. Bio je predebeo i nije se mogao provući kroz vrata ili prozor. Ja ga i Pankracije stadosmo izvlačiti. Udarasmo ga po trbuhu — bez razloga. Onda mu otkopčasmo prsluk i ovratnik i opet zakopčasmo. Babić je na sve pristajao. Onda izvukosmo njegovu ženu; i ona se je svemu prepuštala s rezignacijom ili uvjerenjem. Tad ju je valjalo dovesti do tračnica, u tunel. Pankracije se i ja dadosmo na posao s velikim marom i ozbiljnošću, bez žurbe, kao da nam je do toga da posao obavimo solidno i u redu, pa i žrtvovali više vremena. I kad bi zapuhnula bura, padasmo kao po taktu potrbuške; nju smo bacali kao vreću i ona je bila uvjerena da sve što mi činimo mora biti i da je ona i vreća, ako to mi pronađemo shodnim. U tunelu nađosmo nekoliko njih; dolazili su i drugi; ali ne primijetih nikakve žurbe ili osobitosti. Kao da je taj tunel kavana, gdje se dnevno sastaju gosti, tarući ruke, nijemo buljeći, priviknuti do dosade na ista lica. U isti mi se mah pričini da nije ništa ni bilo; i mada je ta nijema poza buljenja i dosađujućih se pogleda bila trenutačna, meni se sad čini beskrajnom.

Onda je jedna žena stala miljiti do tračnica; nekolicina nas stadosmo ljubopitno gledati njezine naporne kretnje kao u cirkusu, ali nitko se ne mače. Ona se međutim nije skotrljala, što možda očekivasmo, i mi stadosmo ponešto razočarani gledati isto onako dosadno u nebo, mutno, gusto i nisko. Dim se je mašine pršio na rubu dimnjaka; zvižduk je trajao; zviždala je sada bura.

Onda smo se konačno odlučili; valjalo je krenuti; mračilo se. Mnogi otiđoše, neki tu, neki tamo i nitko nije pitao za drugoga. Tu mi se približi čovjek. Nije govorio; poput nijemaka stao je upozoravati rukama na sebe. Priđoh. Ruke su mu bile blatne; nos mu je visio; lice puno grešpa, krvi, krasta, zemlje i sline. Mislio sam da me upozorava na nos. I ja sam sada gledao istom pomnjom na njegovo lice kao ono na svoje ruke i kamenje. Slegnuh ramenima: "Nije se dalo ništa napraviti". Ona je uvijek upozoravao; oči mu bijahu pune krmelji. Onda čuh slabi i hrapavi glas: htio je da mu svežem kravatu. Ja učinih bez čuđenja; dapače se začudih kako nisam mogao shvatiti odmah da tome čovjeku, kojemu nos visi na tankoj niti kože i tmasta, krvava, slinasta zemlja poput lijepa drži na okupu brkove, trepavice i lice — da tome čovjeku kravata ne stoji, kako se pristoji. On mi je kretom zahvalio i izgubih ga s vida. Drugi je jedan čovjek otirao čelo rukom kao da se je uznojio; ja si odmah opipah podražavajući ga mašinalno lice; ruka mi je bila krvava. Otrh opet čelo; rupca nisam vadio; nisam ga htio omrljati. Onda pljunuh i stadoh čačkati zub. Bila je Babićeva žena, što me je povukla za rukav. Pankracije je rupcem otirao cipele i hlače. Zovnuh ga. On se nije odmah odazvao; prije je isprašio šešir, dao mu formu i čas stao ko pred ogledalom. Jedan je žandar vodio jednu ženu: ruka mu je jedna bila crvena; ali to je bio rubac. Priključismo se njemu. I kao da je to moja familija, s kojom sam oduvijek živio i s kojom ću morati zauvijek živjeti, krenusmo svi zajedno. Žandar nas je vodio do prve postaje; žena Babićeva nije pitala za muža; bura je žestoko duvala; valjalo joj se opirati i ovo nas posve zaokupi; mi zaboravismo na sve što je bilo i ne pomislismo ni izdaleka na ono što će biti.

Kod prve postaje dočekasmo liječnike, komisiju, policiju i druge neuredne, prljave, blijede ličnosti, za koje se konačno uvjerismo da su i one bile u vlaku. Koliko ima mrtvih? pitahu. Ja sam znao manje od njih. Kako se je dogodila katastrofa? pitahu dalje. "Bura", rekoh odmah i stadoh se sjećati svega, čega dotada niti ne primijetih. "Bura je užasno bjesnila. Svi osjećasmo da vagoni skaču; kao da plešu čardaš. Nekoliko puta mišljasmo: gotovi smo. Zamasi bure bijahu dugi, uporni. Uto se je čuo jedan i odmah razumjeh da neće proći samo tako. Vlak se je uistinu srušio; izgubio uporište i onda se vagoni stadoše sklizati i najedamput — moj je vagon udario u klisuru i stao. Ja sam odmah shvatio, na čemu smo. Ali da se još bolje orijentiram, uspeh se na prozor; bura mi nije dala izaći. Međuto pogledah, nije li mi se što dogodilo, pregledah džepove, utješih suputnike i zađoh da vidimo; što bi se dalo najprije napraviti. Tad se vratih i izvukosmo ostale napolje. Htio sam još pregledati ostale vagone, ali "jedan" mi je rekao da je sve uzalud: tko se je spasio, taj je već izašao. Ja sam međutim morao nastojati spasiti gospođu Babić, jer je bila potpunoma izgubila svijest..."

I drugi su opširno pripovijedali; "željeznica je plesala čardaš" upotrijebiše svi. I što sam se udaljivao više od samog događaja, stadoh ga sve življe i opširnije opisivati. Pankracije je velikim glasom, gotovo izvan sebe, pripovijedao, kako je iz puste komedije, da okuraži druge, razbio nekakva jaja. Jedna je djevojka ležala na fotelji i uzdisala. Liječnik je žalosno mahao glavom: lice joj je bilo izranjeno, tu i tamo ko ofureno, a k tome je bila zadobila ozbiljnih nutarnjih ozledina i smrt je bila neminovna. Ja sam je hrabio i sokolio; i svi ostali, koji izađoše čitavi, stadoše je bodriti veselo, raspoloženo i šaljivo. Što smo se dulje osjećali na sigurnom, postajasmo sve objesniji i stadosmo bučno uvjeravati jedan drugoga, kako se nismo a ma baš ništa prepali i kako smo zadržali ozbiljno lice samo iz obzira prema onima koji su drhtali od straha. Tu nam liječnik šane povjerljivo, u po glasa: "Ne tako. Recite, da ste se užasno prepali, jer je to samo vama u prilog. Dobit ćete odštetu za pretrpljeni strah." Pankracije je osjećao bol na desnoj ruci; saslušav liječnika stao se previjati. On radi svog ponosa ne bi mogao reći: "Prepao sam se strahovito". Možda je i zato stao urlati od boli i hvatati očajno desnu ruku. Ja sam mislio: "dakako: prepao sam se za komisiju radi odštete" i namignuh Babiću. On je baš uto namignuo i meni, gurnuo me u rebra i šanuo gušeći se od smijeha: "Đavla smo se prepali".

Ona je djevojka sred naših veselih i ironičnih usklika neprestano uzdisala i plakala. Lice joj je bilo nagrđeno i pluće povrijeđeno. Ali ona nije marila za pluće, za ono što se ne vidi; bijedno je i očajno pitala, hoće li joj one rane na licu zacijeliti? hoće li joj komadićak nosa narasti? hoće li i opet postati lijepa, kako je bila? i hoće li je tko ovako unakaženu pogledati? Mi smo si namigivali. Babić je šaptao: Ja bih bio dao drage volje čitavi nos za nekoliko tisuća. A ja sam mislio: što ti je žena! Mi volimo život s novcem, one ljepotu bez novaca da tad mogu svojom ljepotom kupovati i naš život i naš novac...

Ovako smo bučili jedan sat očekujući drugi vlak da nas odvede u grad. Žene odlučiše da neće putovati: sablast ih je porušenih vagona još proganjala.

Ja sam osjećao veliko zadovoljstvo i nisam ni pomišljao na one bijednike visećih nosova i povrijeđenih pluća drukčije, no kao na bogati materijal, iz kojega ću moći vući dugo i dugo kamate — pripovijedanja i uspomena.

Kad smo prispjeli u grad, bilo je već kasno. Ja i Pankracije pođosmo sve onako neuredni i kaljavi ravno u kavanu. Svi nas saletješe pitanjima i mi se stadosmo ljubomorno i zavidno natrkivati s pripovijedanjem i onaj smo čas željeli jedan drugome, što nismo željeli zacijelo sebi. Govorili smo sve opširnije. Mudro bismo prečuli upite: "Koliko ima mrtvih i ranjenih", jer o tom smo znali vrlo malo. Dapače! Mi nismo znali ni kako leže vagoni; jesu li se valjali ili sklizali; koliko su udaljeni od tračnica; koji je vagon najoštećeniji; tko je sve bio u vagonima... Mi smo faktično o samom događaju imali i krive pojmove: sad mi se je činilo da vagoni vise, sad da je naš vagon zadržala klisura; tvrdio sam samo da je razmrskan. Mi smo naprotiv opisivali sve ono što je bilo sporedno i što možda nije bilo ni istinito; strahotu bure, krvava lica, kriku žena. Pankracije je opetovao do dosade svoju komediju s jajima; ja, kako sam vodio onoga s visećim nosom, kako su bile užasne njegove boli, grozno njegovo lice, i strašna moja hladnokrvnost... Onda smo dalje pričali o čudesnoj sili bure: kako smo se jedan sat uspinjali do tračnica, kako nas je bura nas trojicu dizala u zrak i onda bacala na zemlju... Pankracije je međuto stao osjećati uistinu bol na ruci i povedoh ga u bolnicu. Tu sretoh žandara.

— Dakle, ima i mrtvih! — žandar se je začudio. Ni on nije znao ništa.

Sutradan doznah iz novina da je njih šestorica teško ranjeno, a jedan starac da je ostao na mjestu mrtav s lulom u ustima. Sad sam u pripovijedanju bio sigurniji i ja se stadoh zanašati:

— Nije mi ni žao, što sam to prošao. Zamislite samoću, oblake, buru, kamen. Željeznica zviždi. Bura urla. A tamo lelek, zapomaganja, kletve. Dolje ponor, gore ponor, a bura neumolna, divlja, mahnita. Da, ja sam u tom uživao — u tim velikim strastima prirode, gdje se čovjek rastvara u duši orkana, groma i smrti. To opija! To je delirij! Ekstaza!!

Slično pisah svojoj majci. Treći je dan ona djevojka bila mrtva. Svanuše i razglednice: "željeznička nesreća". Ja sam ih gledao dugo, duže no onda porušene vagone i ostah osupnut, kad najposlije otkrih svoj vagon. Prepoznah ga samo po tome, što sam znao da je bio po redu — drugi. On nije bio ni četiri metra udaljen od tračnica! To me je odmah oneraspoložilo. Ali sad sam mogao biti u pripovijedanju još sigurniji — ma kao da sam uistinu i bio — na licu mjesta!!! Iako su do danas bila moja pripovijedanja puna humora (ne snalazeći se još od udarca, udarca što mi ga je zadala katastrofa, htio sam pokazati svoju hladnokrvnost), odsada su bila puna zanosa. I što je događaj odmicao, zanos je rastao; što je zanos više rastao, pripovijedanja su bila sve točnija, punija refleksija, komentara i kritike. I kad smo pročitali novine, mi stadosmo tumačiti — ljudima, kako je razlog čitavoj nesreći u tome, što je putnika bilo malo, vagoni laki, bura jaka; i kako je u tome bila ujedno i sva sreća, jer da su vagoni bili teži, a putnika mnogo, bili bi povukli sobom niz strminu i lokomotivu i ne bi mogli ostati ovako viseći...

I danas, kad o tome pripovijedam, ja najradije spominjem kako je na mene najdublji dojam ostavio onaj starac, što je ostao na mjestu mrtav s lulom u ustima... I svi potvrđuju da je to bio najstrašniji prizor... A mrtvoga starca vidješe samo oni koji su bili s njime u vagonu i to, ako se ne varam, prije, no se je katastrofa dogodila... Mi smo za njegovu klasičnu smrt saznali iz novina, a njegovi su suputnici isprva pripovijedali da ga je netragom nestalo... Da smo za njegovu smrt bili saznali istoga dana, bili bismo zacijelo pred komisijom prikazali samu katastrofu crnijim bojama, s više gestikulacije i — humora...

Ali kad se dublje zamislim, čini mi se još uvijek da je onaj pad od 2—3 sekunde trajao vrlo dugo i da je moj život od ovo 25 godina protekao vrlo brzo. I činjenice — 2 sekunde i 25 godina — kako grdno protuslove mome utvaranju i makar sam uvjeren u istinitost fakata, moje uvjerenje ne može da uništi mojeg — utvaranja. I ovo bi zamračilo sve moje predodžbe i razum da me ne osvjetljuje Pankracije koji još i danas pripovijeda pun zanosa i cinizma, kako je iz komedije razbijao jaja, i da se navrijeme ne uvjerih da sam uživao u orgijama i deliriju prirode i katastrofe i da je mrtvi starac s lulom u ustima bio dostojni finale velike tragedije koju vidjeh svojim zdravim očima i u kojoj odigrah svoju ulogu savjesno, temperamentno i bez treme...

Spomenuh da smo bili sigurni za odštetu. Novinstvo je dokazivalo nepobitnim argumentima da se je nesreća dogodila, jer se je morala dogoditi, jer oni koji su uzeli graditi željeznicu nisu uzeli u obzir prilike atmosfere i položaj i proteste urođenika i općina, koji su dokazivali da ovako laki vagoni i uskotračna pruga ne mogu izdržati jače bure.

I kad sam nakon tjedan dana gladovanja, neopran, bez kreveta, dobio svotu od 500 kruna radi — "pretrpljenog straha", ogrlih svog druga Pankracija. I imajući u džepu ovoliku svotu novaca, zasluženu preko noći jednim nesretnim slučajem koji smo nas dvojica slučajno sretno preturili — naš se je umni sustav poremetio: do danas zalagasmo i prodavasmo za groš, sekser, ili lanac ili cipele ili kravate i naša je misao i rasuđivanje ušlo u ovakve malene i svejedno velevažne svote novaca i mi smo se bavili oko pitanja: bi li bilo unosnije za naš želudac i egzistenciju uzeti topli krevet ili objed, komad kruha ili kestenje, juhu ili vino, rakiju ili duvan. Sad smo najedamput stali baratati s velikim svotama: i objed i duvan i vino i krevet — sve smo to mogli imati, i više: novo odijelo, ženu, izlet u Nizzu. Najposlije ta je svota bila došla kao napojnica i mi smo s njom mogli raspolagati po volji (za dnevne potrebe dobismo od kuće novaca). Kako dakle došla — tako prošla. Ali baš ovo: "kako je potrošiti", nismo znali. Nikada nam se nešto takova nije još dogodilo: imati 500 kruna koje su suvišne našemu načinu života. A tu — u mene — toliko želja koje bi se porodile na pogled žena, likera, vina; na pomisao velegrada, kazališta, Pariza; želje uživanja, sporta i komoditeta. I kako sam morao paziti, kako izgleda birtija, u koju ću ući (po izgledu pogađaš i cijenu); koliko traži žena, s kojom ću spavati; koliko košta vino kojeg ću se napiti — tako sam od danas mogao bez straha i premeditacija ući, gdje sam htio, i uzeti, što sam htio. I pođoh brijaču: dadoh mu tri krune; pođoh na večeru; platih i ne uzeh ostatak od desetače; pođoh u kavanu i opih se likerima, poboh u bludište spavati — san pravednika, jer sam bio totalno pijan; kupih si odijela bez pogađanja i trgovac me je poslužio vrlo nesolidnom robom; uzeh stan u hotelu i zaspah pijan na klupi; iznajmih jednu elegantnu sobu i otputovah drugi dan u prvoj klasi; kupih violinu, za kojom toliko žuđah, i niti se je ne dotakoh, jer nakon petnaest dana založih i violinu i salonsko odijelo i pobjegoh ne plativši stanarine neobrijan, bez kaputa i objeda.

I bio bih se ubio da me nije spasilo moje duboko uvjerenje koje stekoh iskustvom da će opet doći nešto, kakva nesreća, lutrija, tisuće, milijuni i da ću onda znati nakon ovog iskustva novac bolje potrošiti i više ga se naužiti. I prečesto, kad nemam ni krajcare u džepu, idem ulicom i mislim: "možda ću slučajno naći stotinjarku"; kad imam krunu suviška, uzimam srećku: "možda ću slučajno dobiti"; kad nemam posla, kombiniram pisma kakome miljarderu u Americi ili naslućujem po snovima da me čeka nenadana baština.

I ja čekam strpljivo, pun nada, planova, vjere i idealizma i nikakva me novčana stiska ne može natjerati na samoubistvo. Dapače! Strah je smrti u mene tako velik, te malo putujem, a ako je bura, ne bih za sve blago ovoga svijeta ušao u željeznicu...

I to mi ne oduzima vjere u sretni slučaj; to me naprotiv uvjerava još više da se slučajno može naći hiljadarka i na cesti...

Torino, 30. 10. 1908.

Povratak na vrh stranice.