Kako je Potjeh tražio istinu/VI

← V

Kako je Potjeh tražio istinu —  VI. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

VII →

Iskoči bijes iz kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.

- "Oje oj!" zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - "Oje oj! danas selim, brate moj!"

Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:

"Oje oj! Oje oj! dovršen je posao moj!" - ciči bijes.

Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao.

Al kad se već bijaše umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude.

Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu je tko zapovijedao. A sad pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.

Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada. Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao i bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao.

U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun. Bijahu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo.

Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide kožuh Potjehov i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogod zaglavio.

No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.

Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.

Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekim, zavija i reve, i samo se vidi kako dlake frcaju.

- "Razdere ga strašno zvjere!" viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga.

Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:

- "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za dugo ne znađahu da se cvili.

Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.

A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.

Ljutiša i Marun pak po prvi put nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti mah učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.

Pogledaše se kao u bezumlju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grehotu na djedu počinili.

- "Brate! rode!" - kliknuše jedan drugome - "da poletimo, da spasemo djeda." - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine.

Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena. Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na međinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.

Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita:

- "Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?"

- "Nismo, djede", - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. "Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi."

Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.

- "Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo."

Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka.

Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.

- "Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini", - šaptahu braća.

Al starac Vjest samo reče: "Hajdemo, djeco, kud put ide."

I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave.

Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.

Al Svarožić nit uživa niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji.

Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemili pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače.

Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh. Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: "Što je tebi, dijete moje?"

"Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio" - odvraća Potjeh.

Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.

Pogledaše Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka. - "Umrijet će nam starac pred ovom strahotom", šaptahu oni jedan drugome.

Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče:

"Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu."

Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup.

Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li ovo djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?

Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj, radosti moja, gdje obuhvati djed unuka. Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.

Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.

Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.

Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom.

- "Da siđemo, brate, na našu krčevinu", - šapnu Marun. I okrenuše i sađoše. Smućeni od tolikoga čuda, stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.