Kako je Marko Kraljević poljubio vjerenicu a ona ga nije poznala

Kako je Marko Kraljević poljubio vjerenicu a ona ga nije poznala autor: nepoznat

Zapisao Jozo Betondić u Dubrovačkom rukopisu, prva polovica 18. st.

Svilen šator raspleo mladi Marko Kraljeviću,
on je šator raspleo na livadi od Budima.
Jutro rano podranile Budimke mlade djevojke,
jutro rano zajedno na hladenac hladne vode.
Mimo šator prohode mlada Marka Kraljevića;
svaka Marku djevojka dobro jutro nazivaše.
Koja bješe najmlađa među njima i najljepša,
ona Marku junaku dobro jutro ne naziva;
nego bješe u zemlju crne oči obrnula.
Pođe Marko Kraljević toj djevojci govoriti:
"Od koga si, djevojko, lijepa roda i plemena?
Zašto meni, mlađahna, dobro jutro ne nazivaš?
Ali si se podnijela tvojom prelijepom ljepotom?
Ali, mlada djevojko, prstencima zlaćanijem?
Ako si se podnijela prstencima zlaćanijem,
da bi tvoje prstenke druge tvoje radovale,
ako li se podnosiš tvojom prelijepom ljepotom,
da bi tvoju ljepotu crna zemlja obljubila."
Ali mlada djevojka Kraljeviću odgovara:
"Hod' otole, hurjatine, nemoj vele govoriti.
Ja sam draga sestrica mlada Pavla Banovića,
i meni je bratučed od Budima svijetli kralju
i ja ti sam vjerenica mlada Marka Kraljevića.
Ako k tebi, hurjatine, pod šatore ja ušetam,
hoću tebi zaisto kordu tvoju ugrabiti
paka ću je odnijeti rođenomu bracu momu,
čijem ću haštrit naranče po đardinu braca moga."
Kad je Marko Kraljević tu djevojku razumio,
brzo bješe izišo ispod svilena šatora,
i nju bješe uhitio, mlađahnu, za desnu ruku,
tere ti je uvede pod njegov svioni šator,
i jednom joj celov da u rumeno bijelo lišce.
Tadara je djevojka mladu Marku govorila:
"Neka dođeš, hurjatine, ka lijepu Budimu gradu,
ja se hoću moliti od Budima svijetlu kralju,
neka tebe objesi o vratijem od Budima!"
Ali Marko Kraljević tom djevojci odgovara:
"Pođi, mlada djevojko, sa drugami na hladnu vodu,
kad se s vode ti vratiš ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu Banoviću,
mladu Pavlu Banoviću i budimskom svijetlu kralju:
"Drago vas je po meni oni junak pozdravio,
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce!"
Ona mlada izide ispod svilena šatora,
ali neće da ide sa drugam na hladnu vodu,
neg' se brzo povrati ka Budimu bijelu gradu,
tere ide ovako bracu svome govoriti:
"Koji je ono hurjatin na livadi od Budima,
koji svraća pod šator Budimke mlade djevojke,
kad prohode donijeti sa hladenca hladne vode,
jutroske me, djevojku, za desnicu uhitio
i mene je uveo pod svoj šator pod svileni,
pak me pita od koga sam ja roda lijepa i plemena.
A kad mu sam, mlađahna, svekoliko povidjela,
tada mi je celov d'o u rumeno lišce moje.
I još mi je, djevojci, ove riječi govorio:
"Kad se budeš vratiti ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu bracu tvomu,
mladu Pavlu bracu tvomu i budimskom svijetlu kralju:
drago vas je po meni ovi junak pozdravio
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce."
Jeda ti se ja mogu, mili brate, umoliti,
da se pođeš moliti svijetlu kralju od Budima
da objesi hurjatina vratijem od bijela grada?"
Ali Pavo Banović sestri svojom odgovara:
"Nije ono hurjatin na livadi pod šatorom,
ono ti je vjerenik junak Marko Kraljeviću."
Kad je mlađa djevojka braca svoga razumjela,
na to ti mu ne bješe ni riječi odgovorila,
nego se je mlađahna u lišcu zarumenila,
i ka zemlji bijaše crne oči obrnula.