Jutarnja kiša

← Naslovnica

Jutarnja kiša autor: Antun Gustav Matoš

Augustu Harambašiću

Kiša sitno sipi, sipi i rominja,

Pa nam priča sne i bajke djetinjaste

Spavaju još tvrdo gospojice laste;

Sitna kiša sipi, svijeća mre i tinja:

Sve još mirno leži, nema žamora,

Tek se čuju krila — krila Amora.

Sad i ti već spavaš, moja suđenice,

Dobra moja Psiho, palmo moga mira!

Čuješ li kroz kišu, kako uz harfu svira

Anđeo il vila, što ima tvoje lice,

A na harfi tužnih zvijezda padanje,

Mrtvih, kao naše pusto nadanje.

Kiša priča i priča: to je priča stara,

Dosadna i teška pričica o kesi.

Ja sam mator, ubog, bogata ti nijesi,

Partija sam gora od svakoga mesara:

Spavaj, snivaj, dušo, i gledaj hramove,

A pred hramom svate i zlatne hamove...

Kiša suzi i suzi, a zora zla i žuta

Ulicom i krovom ko mamurluk zijeva,

Pored mene, mjesto moje drage, snijeva

Bolno bijelo mače, spaseno sa puta,

Pa sa oštrim, morskim, groznim očima

Grede kao maska mojim noćima.

Kiša sjetno sipi, sipi i rominja,

Šapćući mi sne i bajke djetinajste,

Već su budne moje komšinice laste,

Sjetna kiša sipi, srce mre i tinja,

Stanovi se bude i usred žamora

Pekar nosi u kujnu koš, pun Amora.