Job (Šarić)/Glava 30.
| Job (Šarić) |
1 A sada me ismjehavaju ljudi, koji su danima mlađi od mene, kojima otaca ne bih bio metnuo sa psima stada svojega.
2 A na što bi mi i bila snaga ruku njihovih? Sav im je mozak ispijen,
3 Od oskudice i gladi istrošeni su, jer glodaju suhu zemlju; pusta pustinja mati je njihova.
4 Oni beru lobodu po pustarama i smrekovo korijenje za hranu.
5 Iz naroda ih gone, viču na njih kao na lupeže.
6 Po strašnim uvalama moraju stanovati, po jamama u zemlji i u klisurama.
7 Riču po grmovima, skupljaju se među trnjem.
8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičem istjerani iz zemlje.
9 I njima sam sada postao rugalica i služim im kao poslovica.
10 Gnušaju me se i ne ustručavaju se pljuvati mi u lice.
11 Jer je on odriješio konop od šatora mojega i srušio me, zato i oni pustiše uzde iz usta svojih proti meni.
12 Zdesna ustaje rulja, gurne mi noge, iskopa putove proti meni, da me upropasti.
13 Raskopaše putove moje, idu da me unište, i nikoga nema, da ih zaustavi.
14 Kao kroz širok prokop naviru, pustošeći navaljuju.
15 Strahote sve se okreću na mene, kao u vihoru raznosi on sreću moju, prolazi moj spas kao oblak.
16 I sada se u meni izjeda duša moja, stigoše me dani nevolje.
17 Noću me probada u kostima ne počivaju muke, što me grizu.
18 Svemoć je pokvarila odijelo moje, i kao ogrlica košulje steže me.
19 On me je srušio u blato, postao sam kao prah i pepeo.
20 Vičem k tebi, ali ti me ne slušaš; prestanem li, tada snuješ osnove proti meni.
21 U ljuta si mi se neprijatelja pretvorio, udaraš me teškom šakom.
22 U vihoru dižeš me visoko gore, goniš me; u vrtlogu me olujnom uzdrmaš me.
23 Jest, znam: u smrt me hoćeš goniti, u mjesto, gdje se skupljaju svi živi.
24 Ali ne pruža li se pri padu ruka, i ne viče li se u potrebi za pomoć?
25 Zaista, plakao sam, ako je drugima bilo zlo; srce me je boljelo za siromahom.
26 Nadao sam se sreći, - ali je došlo zlo; čekao sam svjetlost, - a došla je tama.
27 Puši se u meni bez prestanka, zadesiše me dani muke.
28 Tužan, bez sunca vučem se okolo, dignem se i vičem pred svima.
29 Šakalima brat postadoh i drug nojevima.
30 Crna se guli koža od mene, kosti moje plamte u groznici.
31 Citara se moja pretvorila u pjesmu tužaljku, frula moja u gorko jecanje.
| Job (Šarić) |