Janko Borislavić/XXII.

← XXI.

Janko Borislavić XXII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXIII. →

XXII.

Kad je jučer Janko od Dorice otišao, ostala je ona sjedeći za stolom, neprestano suze roneći i samo što nije od stida — od žalosti izdahnula.

Ah, kako je to bilo! Još sada joj zvuči u ušima onaj njegov užasni glas koji mu se iz grudi istisnuo kad se je naglo, gotovo surovo, iz njezina zagrljaja istrgnuo i strašne riječi govorio, dok je ona, slomljena od težine svoje žrtve, posve nemoćna sjela za svoj stolić i briznula u plač. Tek u onaj tren došla je ona posve k sebi i sva grozota događaja stala joj pred dušu. I kad je poslije toga odmah Janko kao očajan odbježao iz sobe, ona to nije pravo ni opazila.

Njezine boli i moralne muke, pa nedogledno duboka potištenost čisto je do ludila gonila. Ona djevojačka, gotovo svetačka nepristupnost i onaj uzvišeni ponos kojim je dosele uvijek u svojoj duši svoje čisto tijelo obvila, sve joj se to sada gubilo unepovrat. Kad je pomislila da je sada isto što i nesretna djevojka Jagica iz sela, za koju joj je ono jednom Klarica pripovijedala i koje od onoga časa nije više mogla ljubiti kao prije, ah, ona tek što si nije uzela kosu čupati i morala je glasno zajecati.

I koji smrtnik da opiše njene boli? One su bile preburne, neizmjerne. Lomilo se to, previjalo se i u duši njezinoj i u tijelu, pa je iz silna nerazrješiva kaosa tek neprekidno — strašno — neumolno odjekivalo u nutrini njezinoj da je »poštenje izgubljeno«. Dobra njena vjerska duša kočila se u strahu i sramoti i posve zamirala od preteške bijede. No — opet — od časa do časa — u najdubljoj dubini nutarnjosti ljeskao se neki sijevak radosti, zamnijevala struna nekakva entuzijazma, slična slastima mučenika. Uz gorke svoje boli ipak je osjećala neko blaženstvo, da se je njemu žrtvovala. »Njemu — njemu -!« — stala zanosno i podajno šaptati — ali dakako svaki joj put stao pred oči njegov očajnički lik, kako je od nje pobjegao — i suze poteku još jače, još bujnije niz bolno napregnute crte lišca. Tako je udilj bilo. Uzalud su dolazile sluškinje — sad Jana, sad Klarica — pitati redom radi kućnoga posla. Ona se nije mogla niti obazreti pa im nije ni odgovarala. Oh — za sav svijet ne bi mogla nikome u oči pogledati. A pomišljajući tek na staru majku posve je zazebe u prsima, utroba joj se svijala, a od straha i plač joj se ustavi, da onda iznova još većom snagom navali.

Tako je cio dragi dan ostala na istome mjestu. Ni na ručak nije išla. Kad ju je stara Jana došla zvati, jedva joj je mogla reći da je glava boli pa da neće ništa jesti. Stara žena kimala nekako, vidjela jutros posve dobro kako je Janko niz stube silazio.

Podvečer vrati se gospođa Jagodićka. Još u kolima moglo se je vidjeti da je osobito dobre volje. Špan je nije još ni snimio s kola, i već mu stade pripovijedati da je njivu dobila tako rekavši za ništa, a sve je također obavljeno, molbu za prijenos pred njenim očima poslao fiškal u gruntovnicu. Ta ne možeš bolje! — Zato je i svakome donijela po kakav darak, Dorici pače kupila zlatan križić što se na vrpci oko vrata nosi. A kupila još i prsten za nju, ali — neće joj toga dati odmah nego kasnije kad njezina najnovija osnova dozori. Saznala je naime starica kod davne jedne znanice u gradu da imade mlad čovjek, baš kao stvoren za gospodarstvo i za Doricu, koji bi se htio u kuću priženiti. Taj je imao skoro doći u Jagodovac da vidi djevojku. »A sviknut će mu se dijete — lijepa je ona!« slavodobitno pomišljala starica. Da li će se izabrani mladić djevojci sviknuti, nije gospođi Jagodićki došlo nijedan čas na pamet da se pita.

Čuvši Dorica za dolazak stare majke, protrne po čitavom tijelu. Pokuša da se digne, ali pade opet na stolac. Međutim bila starica već na stubama i baš je pitala za nju. Dorica je to opazila i sad se s neopisivim napregnućem trgne iz svoje nemoći i iziđe teškom mukom na hodnik.

— A tak — ti mene ni ne dočekuješ! A gde si, dete? — upita je starica dok je još nekoliko stuba niže nje bila.

— Oprosti, nisam čula — odvrati Dorica drhtavim glasom, sileći se na posmijeh. Pred očima sve joj se maglilo i jedva se na nogama držala, tako su joj koljena klecala. »Jao, mamica će sve pogoditi!« — mislila je u sebi i zbilja se bojala da joj se sav njezin grijeh u licu čita.

No srećom starica bila je previše razmahana od veselja što joj je posao u Zagrebu uspio. A morila je nestrpljivost da što prije razgleda je li u kući sve u redu. Zato nije spazila kako Dorica izgleda. Nije joj udarilo u oči da je djevojka zaplakana i blijeda.

Ni kod večere nije joj drukčije bilo. Dakako, Doricu ni to ne umiri. Svake se riječi bojala, a najviše je mučilo što mora pred staricom hiniti pokoj, razgovarati s njom o kupljenoj njivi i slušati njene račune o tom što je potrošila, a kod toga se je tužila da je negdje izgubila jednu forintu. Ah, Dorica se sva potrese, ovdje izgubljena jedna forinta, a kod nje — kod nje — Bože dragi — smiluj joj se!

Pogotovo teško joj bijaše kad ju je stara majka pohvalila da je sve u redu držala. Zamalo što se djevojka nije na koljena bacila i sve ispovjedila.

Starica je jedva iščekivala svršetak večere da može početi dobivene darove dijeliti.

— Jer vidim da je sve u redu išlo otkad me nije bilo kod kuće, ja sam donijela — starica nije znala kako da udesi. Nije ona bila vješta takvu poslu. Nekako sva usplahirena ustane i pođe u sobu po stvari.

Kad je Dorici dala u svilenom papiru zamotanu stvarcu, ostala je djevojka sva osupnuta. Ne što bi je dar bio iznenadio — ona nije pravo ni znala što se s njom događa. »Još i to!« tek u misli izreče, a izgovoriti ne mogaše niti jedne riječi hvale, ni da poljubi ruku starici, ama ništa, čisto kao da nije taj čas znala drži li što u rukama ili ne.

Stara gospođa tumačila to u prvi čas tako kao da je djevojka odviše dirnuta i obradovana, pa se i sama veselila što je tobože dobro pogodila, a cijela je stvarca stajala gotovo neznatnu svotu. No kada Dorica nije sveudilj ništa govorila a ni otvorila zamota da vidi što je u njem nego upiljila oči preda se, tada se starica ponešto razljuti i ponešto zadivi, pa je kao uvrijeđena upita da li joj se možda dar ne sviđa?

Dorica se lecne na staričine riječi i sad se tek sjeti da se mora zahvaliti. Sumornim korakom pristupi bliže i poljubi joj ruku. Kazati štogod ne mogaše ni sada. Ta morala bi onda sve ispovjediti.

Starica, od puta umorna, pođe odmah u svoju sobu da legne. Nije ni čekala da je Dorica po običaju poljubi u ruku. Dorici bijaše to po volji. Još prije — za večere — bojala se toga.

Kad je vidjela da je u sobi stare mame mrak, uzdahne nešto olakoćena. Sad barem nije trebala više da se pretvara i da suze silom ustavlja. Sada suze potekoše curkom.

— I baš sada tako je sa mnom dobra! — gorko se sjeti Dorica, pomišljajući na ljubežljivost, na pohvalu i na dar stare mame. Još sad ga u rukama držala, a pekao ju je — pekao kao usijano željezo.

I u tamnoj noći bivali potresaji duše sve strašniji, sve je uzimalo gorostasne razmjere. Srce samo što se ne zgnječi od tolikoga bremena.

Neki stid i nekakva bojazan ne dopuštahu joj da se ide svlačiti. »Ta ovo tijelo — oh!« — dalje nije smjela ni misliti. Odjevena sruši se nasred postelje. Isto tako nije mogla da se po svakidašnjem običaju Bogu pomoli. Doduše podigla se nekoliko puta i sklopila ruke, ali uzalud, uvijek ju je smeo nutarnji glas koji joj je šaptao da nije zavrijedila da pred Bogom govori.

»Grešnica — nevrijednica!« govorila bi sama i svaki put to jače navalile joj suze; najposlije i one su presahnule te ju je sada još strašnije žegla i pekla bol.

Cijele noći nije ni oka stisnula, ali pored svojih strašnih muka nije se ni jedan čas požalila na Janka; naprotiv, on joj je u toj dalekoj tami duše bio jedino i sve svjetlo. Tek se pobojavala neće li se i on od nje jadnice odvrnuti. Ta — Bože dobri — kako da ona takva muža zavrijedi! »Ali — ne — ne — Janko je tako dobar!«

Drugo jutro — već u zoru — ustala gospođa Jagodićka. I Dorica morala je također izići. Sad je starica opazila silnu promjenu u licu djevojke.

— Što ti je? — zadivljeno upita gospođa i sklopi ruke od čuda. Male joj očice kao da će iskočiti. Dorica nije mogla ništa odgovoriti nego se još više smete i uzalud pokuša da izgleda kao mirna.

— Ta ti si blijeda kao zid. Oči ti nabreknule kao zaplakane. Govori — za dragoga Boga — što ti je? — nastavi starica posve zabrinuta.

Dorica ni sada ne odvrati ništa, ali nije mogla više nikako podnijeti blizine stare majke, niti je mogla sobom vladati, pa brizne u plač i pobjegne u svoju sobu.

Starica od čuda nije mogla ni s mjesta. Tad se ujedared probudi njena sumnjičava narav. »Nije li što razbila?« — i tiho pođe u srednju sobu k ormaru gdje je spremljeno staklo, posuđe i srebro. Nađe sve čitavo i ništa nije falilo. »Tu nije« — promrmlja, no pohiti u kuhinju i uzme ovdje pretraživati. Našavši i tu sve u redu, stane ispitivati staru sluškinju Janu koja je kosala travu za živad.

Sluškinja se na prvo već pitanje sasvim izgubi i, tresući se kao šiba na vodi, ispovjedi da je jučer u zoru čula kako netko izlazi iz sobe frajličine i vidjela ga kako je niz stube trčao. Po izgledu, rekla bi, da je bio gospodin iz Jazvenika. Gospođa Jagodićka u prvi se mah malone okamenila. Sve davne bojazni, sva silna mržnja na Borislaviće, sve to navali na nju i krv joj udari prema glavi — no ne — onda se kao u ludilu grohotom nasmije a najposlije stane grozno psovati Janu kako može takve ludorije kazivati. Pomisli da je sluškinja kradomice došla do vina i opila se pa tako pijana bogzna što mislila da vidi. — Oh, ta glupača, ta živina! — i starica bome dva-tri puta udari šakom po sluškinji, ne pazeći kuda posiže. Onda potrči gore k Dorici. Nije ona sumnjala da je sve to laž — ali ipak — ovi Borislavići — oteše joj oni i prvo dijete, ah, ne, ne — no opet — što bi to moglo biti?

— A što to pripovijeda Jana? — navali starica na djevojku još s praga.

Dorica ležaše napola na postelji, licem sakrivena u jastuke. Na riječi staričine makinalno odskoči i, videći čudnovati i od ljutine plamteći obraz njezin, prestravi se, čisto je uhvati vrtoglavica i, dršćući po svem tijelu, prikrije si lice objema rukama.

— Govori što je to bilo? Govori, gle kako izgledaš! Jana veli da je vidjela -, govori odmah! — I starica od ljutine, od straha, primakne se posve blizu, u prsima hripalo joj disanje i oči samo što ne iskočiše.

Dorica pak, kao da joj se začepilo grlo, ne mogaše ništa reći.

— Govori! Čuješ li da te pitam, ta jesi li poludjela? Za Boga jedinoga, govori! Ili ja ću te — uh — zar je napokon? — i starica nije mogla izreći ono što je mislila, te je djevojku nemilice pograbila za rame i počela je drmati.

— Oh, majko, oprosti! — izlane napokon bolno i slabo Dorica.

— Što, što? Zar da praštam? Oh, Bože moj! Naposljetku je ipak istina. Zar si imala — ovdje — u sobi — koga? Govori!

— Oprosti, ja sam kriva!

— Ti si kriva, ti si kri — kriva si! Uh, nesretnice, dakle i ti mi sramotiš kuću kako ju je sramotila tvoja majka. Ah — jao — ti si prokleta — ti si nezahvalna — ja ću te — ja te proklinjem — proklinjem te — budi prokleta — ah — ta — ta — nosi se ispred očiju mojih, nesrećo ja te proklinjem! — i hrapavim oporim glasom kidala se kletva za kletvom, jedna strašnija od druge, užasne od bijesa nesvjesne riječi. Naposljetku zaleti se starica na djevojku koja je stajala sveudilj kao okamenjena i ukopana na istom mjestu, pa je pograbi i na vrata napolje istura.

— Van, ja sam te proklela, pod moj krov ne smiješ više!

I bez svake svijesti spusti se djevojka niz stube, iziđe na dvorište i tu ujedared žurno pokroči.

— K njemu — k njemu! — klikne glasno i pohiti najkraćim putem prema Jazveniku.

Kad je po uskom brvnu u šumi morala prekoračiti potok, bilo joj za jedan čas kao da je nešto vuče dolje k zelenim valovima. No sva njena religiozna ćud usprotivi se tome te joj strašnom težinom legne na dušu pomisao da je prokleta. Uhvati se za tjeme i učini kao da traži nije li trag prokletstva ostao na njoj.

— Ah, Janko će me spasiti! — Sva se njena energija opet uspravi i mogaše podvostručenim korakom hrliti put Jazvenika.

Onamo je došla u času kad je Jankova kočija krenula iz aleje.

Sljedeća stranica→