Janko Borislavić/XVIII.

XVII. Janko Borislavić XVIII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XIX.


XVIII. uredi

Janko dao zakrenuti ravno u Muhakovec. Došao onamo već prema izmaku dana. Evelinu nađe kod klavira kad je upravo svršila napjev: Mira la bianca luna.

Kad je Janko ušao, skoči Evelina sa stolice i izlane pridušeni »ah« koji je imao biti veoma čuvstven i izreći svu tobožnju njezinu zahvalnost. Raskriljenim rukama pozdravi ga i pokroči nekoliko koraka k njemu.

— O — hvala vam! Znala sam ja da ćete mi molbu ispuniti. Sirotica naša mala, ah, tko da izrekne koliko je trpjela!

— A je li ovdje? — nestrpljivo upita Janko.

— Ta kamo mislite? Kako da bude ovdje?

— Da, da, pravo imate. No kada ću je vidjeti?

— Ja ću nastojati još sutra. Izmislit ću ma što da je staromu zmaju, njezinoj babi, otmem za čitav sutrašnji dan. Pa onda da ste skupa. Ah, sretni ste, i vi i ona. I meni bi bio Čimboraso mojih želja da imam uza se srce koje za me udara, dušu koja me razumije.

Janko je nije dalje slušao nego se naprečac oprosti i odveze prema Jazveniku. No na pô puta zapovjedi kočijašu neka stane. Iziđe iz kočije, pošalje kočijaša kući, a sam zakrene u brda. Za kratak čas bio je na običnom mjestu u jagodovačkom voćnjaku. Nadao se da će je vidjeti kao prije. Ali baš taj put nije se Dorica pokazala i prozor sobice njezine ostao je taman. No makar da je bolno trpio što je ne može da vidi, opet mu je bilo nekako utješljivo što se barem nalazi u blizini njezinoj. I već davno iščezle sjene sa zemlje i zvjezdice se sve više utapljale u svitanju blijedoga jutra, kad je Janko tek pomislio da pođe kući.

Drugi dan već zarana pođe k Evelini te je umoli da pošalje po Doricu. Evelina međutim već otpravila ceduljicu u Jagodovac.

— O, mislim ja na sve više nego vi! — stala se hvaliti.

Sreća za Janka što je Dorica taj dan imala posla na jednoj livadi koja je bila upravo pod Muhakovcem. Tako se je mogla odlučiti da pođe k Evelini, jer stara majka teško bi je bila pustila, ponajprije zato što su bile zbog spremanja otave pune ruke posla, a najviše stoga što je starica počela sumnjati da žalosti Doričinoj od ovo nekoliko posljednjih dana zacijelo nije nitko drugi kriv »nego ona luda muhakovečka frajla. I jest, istina, Bog bi znao kakvih li ludorija nije ona bena djetetu nabajala!«

Ovako, dakle, što je išla na livadu, mogla je poslije podne odanle skočiti u Muhakovec a da nije nitko o tom ni sanjao.

Evelinu nađe gdje piše u svoj dnevnik nekakve njemačke pjesme. Stara usidjelica nije se dala buniti već pošalje djevojku nakon kratka pozdrava, niti ne ustavši sa stolice, u bašču.

— A zar nemate glasa od njega? — zapita neodlučno Dorica.

— Ajte, ajte u bašču, čeka vas ondje nešto radosno!

— Zar možda -?

— Ta ne pitajte, vidjet ćete!

Dorica poleti sada iz sobe, preskoči u dva-tri maha stube i potrči u vrt.

Ondje bijaše Janko koji se ovamo ugnuo pred Evelininim čavrljanjem o ljubavi. Odmah poslije ručka pošao je u bašču.

Kad ga je Dorica opazila, nije mogla više trčati kao da su joj koljena stala klecati. U prvi tren bila bi najvoljela od radosti kliknuti, no previše razmahani osjećaji zatomiše joj svaki glas u grudima i grlu. Zatim počne odmah sumnjati, ne ljuti li se Janko na nju kad je onako ujedared otišao. Krasne joj modre oči čisto se bojažljivo, a opet od silna čuvstva razdragane i orošene vlagom upru dugim pogledom u nj.

On stajaše uz nasad rezeda i poziraše na sitne cvijetke iznad kojih su letjeli i ukrug se lovili leptiri. Ljubav ih dvoje po dvoje vezala.

Gledajući njihovu veselu, čas obijesnu, čas dražesnu igru, u kojoj vrše tek neodoljivu zapovijed prirode koja im nalaže nastavljati svoj rod, on je osjetio ogavnost s te ludosti i neopravdanosti bivstvovanja i šaptao s gorkim izražajem u licu: »A ta ista priroda koja eto ovdje zavodi, mučit će i one ljubovnike i njihov plod gladom, vjetrom, šišmišima i lastavicama, a najposlije priredit će im kukavni prestanak u mrazu jesenskoga dana! Čemu, čemu sve te tolike muke?«

I on padne opet u istu zbunjenost i neopredijeljenost osjećaja, kao ono prekjučer u Belini. Pomišljaše i na svoju ljubav. I premda je bila čista kao rosa što iz neba pada, mada je s ljutinom i mržnjom tjerao od nje svaki poriv požude, opet je osjećao u taj čas da i takva ljubav nije nego instrumenat one iste sile koja evo dva leptira goni u neprekidni, nikad nesustali nemir.

»Oh, što je taj naš duh! Kako sitan, kako nemoćan prema toj svemožnoj, makar nerazložnoj prirodi!«

I toliko nezadovoljstvo, gotovo očajanje zahvati ga čitava, da je žalio što je ovamo došao.

U taj čas zamijeti šuštaj Doričine suknje. Ogleda se i videći je tako krasnu i tako tronutu, zaboravi sve. Nestade njegovih crnih sumnja pred milim sijevkom njene nježne prikaze, kako nestaje inja već u prvom zaljevu sunčanoga traka.

— Dorice! — klikne veseo i začaran, i u isti tren bijaše jedno drugome na grudima.

— Jeste li se vi, jesi li se ti možda ljutio na me? — blaženim šaptom upita ga ona i mekanim dlanom čas mu gladila lice, čas joj se prstići u bradi njegovoj gubili. On je obujmi objema rukama oko pasa.

— Ta zašto, kako to pitaš? — odvrati on tek mimogred, ne pazeći na dalja joj pitanja, jer je toliko bio opet začaran divnom joj ljepotom i tako sav utonuo u užitak što ga je nalazio gledajući je kako se to lastovnim načinom k njemu privinula, posve povjerljivo, posve bezazleno.

— Ah, kad si otišao — uzme opet ona — i nisi kazao ništa, ja sam pomislila da sam te uvrijedila ili ti se omrazla. Što mogu ja! Prosta ladanjska djevojka, a ti toliki umnik. O, kazivala je meni gospođica Evelina kako si silno učen, a ja — no da — pa sam se bojala i bilo mi je strašno teško, oh, morala sam mnogo, mnogo plakati. A sada eto te ovdje, o hvala Bogu! — i tronuta do suza ne mogaše dalje nego, blaženim pogledom podignuvši krupne oči k njemu, nasloni sretna i zadovoljna glavu na njegova prsa. Oko usta jednako joj titrao tihi bezglasni smiješak.

— Oprosti mi, oprosti mi, dušo moja! — dirnuto mogaše on tek kazati.

— Ma nemoj, što da ti imam praštati, neću te ja koriti. Kako bih ja to smjela! Sama sam kriva, no zato sam i trpjela. Ali sad je dobro, sad je dobro!

Silna zahvalnost obuzme njenu nutarnjost i, ne znajući što radi, uhvati Janka za ruku pa mu je stane žarko cjelivati.

— Oj, kako je Bog dobar! Jučer sam mu se pomolila, a danas već te imam. I za tebe sam se molila!

— Dobra dušo!

— No da, ja znam da vi muškarci toga ne činite, a zašto ostavljate Boga? Gle kako je milostiv i dobar! Već danas dao nas je jedno drugomu.

— Ti si dobra, ti si — izlane tek od uzbuđenosti i zanosa Janko.

Dva ili tri koraka dalje stajaše sjenica jorgovana. U njoj bijaše klupa. Dorica ga nedužnom povjerljivošću pozove da stupe u tiho mjestance, i već korakne. I on htjede da se makne, no tada se sjeti da bi mogla njime nesretna strast premahnuti pak ostane na mjestu. Dorica ga šaljivo uzme koriti što je tako lijen i uhvati ga za rukav pa ga nježno potegne za sobom.

— Ne idimo unutra — rekne na to Janko, blijed u licu.

— Zašto nećeš? — i pogleda ga ravno u lice.

— Ostanimo na mjestu! — odvrati tek Janko ponovno. Isti čas dakako bilo mu nekako kao da bi htio da pođe u sjenicu. No Dorica također ne bi bila išla unutra. Ujedared je savlada silan stid i javi se prijekor što je mogla zaželjeti da bude u tako skrivenom mjestancu sama s mladim čovjekom. I pade joj na um stara mama! Prenerazi se od te pomisli. Ah, ali taj mladi čovjek jest Janko — s njim je htjela da bude nasamu — ta mili, dobri njezin Janko! Pa u taj tren bude joj posve jasno da nema ništa na svijetu što ne bi Janku za volju, njemu za ljubav, učinila. I ne prestraši se pred tom pomisli, ne, njoj bude usuprot nekako slatko u srcu, zanosno u duši, ah, ona je u sebi osjećala da bi za njega drage volje dala i život svoj. Sjajno i veličajno bude u duši njezinoj i u zanosu svome pade mu oko vrata te ga stane vruće i žarko cjelivati.

Uto se na ulazu bašče pokaže Evelina. Spazila je dobro zagrljaj zaljubljenih, no pričini se kao da ništa ne vidi i prije se glasno nakašlja nego što je bliže pristupila.

Odsada nisu bili više sami. Janku bilo to sasvim po ćudi. Ipak se još bojao svoje strasti mada je veliko zadovoljstvo sa samim sobom osjećao što je mogao danas ostati u visinama čistih osjećaja.



Sljedeća stranica