Janko Borislavić/VI.

← V.

Janko Borislavić VI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

VII. →

VI.

Od toga dana prometnuo se Borislavić dobrano u drugoga čovjeka. Filozofije gotovo netragom nestalo ili barem nisu ga više morile pređašnje sumnje i ona vječna pitanja. Sada nije na drugo mislio niti što želio nego se sjećao prizora u šumi i čeznuo za njim. Dozivao si po sto puta svaku sitnicu, svaku crtu tijela male ljepotice i uvijek ponavljao da je mora još jednom vidjeti, te bi čitav dan hodao okolicom u nadi da će je sresti. Noću pak odbjegavao ga san, a žudnja za divnim mladim stvorom sasvim ga razgarala; sav se je tresao od strasti, a zubi mu kao u groznici cvokotali. Kad je napokon teškom mukom usnuo, omamili bi ga raskošni prelesni sni za kojima je ujutru kod uranka žalio i trpio bolno što bijahu tek sni. Od slijepe želje sve se više rađala jasna misao da djevojka mora biti njegova. Malone pravio osnove kako će je zadobiti, a sva mu krv strasno buktjela kad je samo na to pomišljao. Ta silna pohota u koju je posve upao, učini ga potpuno gluhim za svaki glas savjesti koja je, uostalom, u razrovanom duševnom raspoložaju njegovu mogla biti tek posve slabašna. Nije, uostalom, uzalud prošao sve faze skepticizma. Odakle sada najednom da mari za kakve moralne dužnosti!

Bilo je karakteristično po nj što se pokraj sve one silne volje i požude za djevojkom ipak nije mogao odlučiti da koga pita za nju i da tako sazna barem za ime njezino. Ne dao mu stid, ponos, bojazan, da se ma tko bavi njime, i napokon oteščavalo takav korak ono stanje u kojem se nalazio radi toga što nije općio ni s kim u čitavom kraju.

I tako nije znao što da čini, već bi svaki dan zalazio u šumu na mjestance gdje je prvi put djevojku vidio. Išao je danju često onamo. No sve uzalud. Nje nema — pa nema.

Jednom sretne u šumi svoga lugara. Došao taj upravo s protivne strane, preko brvna. Opaziv gospodara, skine žurno šešir i htjede odmah dalje, znajući da gospodin ne voli ni s kim da govori. Ali taj put sustavi ga Borislavić, pitajući šta je tamo radio. Janko bo je znao da nema njegovo vlastelinstvo preko potoka šumâ. Lugar se naočigled zbuni na pitanje i tek nešto promuca. Nije mu bila čista savjest. Odnesao on prijeko u susjedstvo divljačine pa se uplašio nije li gospodin možda saznao što više; nosio on to prijeko u Jagodovac, k staroj gospođi Jagodićki, a ljudi govorili da ta gospođa i jazvenička gospoda žive u nekakvu neprijateljstvu.

No Janko nije opazio lugarove zabune, niti je slušao što mu ovaj odgovara. On je ustavio lugara jedino zato što je vidio da dolazi s protivne strane vode i što se je sjećao da je onomadne djevojka odanle došla i onamo prošla. Zato kad se lugar htjede odmah udaljiti, Janko ga ne pusti nego ga stade o svem i svačem raspitivati. Lugara čisto kao da su srsi prolazili. Sveudilj se plašio i gotovo bio siguran da gospodin sve to pita poradi divljačine ili — jao! — možebiti pače poradi one četiri bukve što ih je prodao kriomice bez znanja šumarova Blažićevu Petriću.

Janko pak nije znao kako da ga pita što je namjeravao. Nije mu se dalo da naprečac pita. I on — daj da mu lugar kaže čija li je tamo prijeko ona zemlja, tko li ima ondje kakvo imanje? Slučaj je htio da je zemlja u koju je Borislavić prstom upro bila baš Petrićeva, a najbliže imanje bilo je jagodovačko. Sad se lugar čisto prepao i ni da bi bijele ni crne nego ludo bleji preda se. Borislavić stao se ljutiti zbog gluposti momka.

Zato se najposlije nestrpljivo obrati k njemu i ne gledajući mu u oči upita ga: — Reci mi bar, ima li ovdje u susjedstvu kakva lijepa gospa? ili možda gospođica? Ovdje negdje sasvim u blizini?

Lugar pogodi sada da se ne radi o bukvama i donekle se sabere, pa ne trenuv ni okom uzme glupom ozbiljnošću nabrajati redom sve »frajlice«, i Boškovićevu, i Rankovićevu, i dvije Šturove i Šarkovićevu i tri Friškove, ali ne spomene da i u Jagodovcu ima jedna. Svejednako nije se jošte posve primirio.

Janko ga sada stane ispitivati za svaku pojedinu kakva je. Iz opisa lugarova brzo se uvjeri da nije na pravom tragu. Jednoj nije bilo daleko od trideset, drugoj pucalo odijelo od »snažne debljine«, treća imala vranu kosu, četvrta škiljila i brojila šest prsti na svakoj ruci i tako dalje.

— Pa zar nema više nijedne? Možda i od nižega roda? Zar nije nikakva posve mlada djevojka ovdje negdje?

Lugaru dođe sada misao ne želi li se gospodin ženiti, i strah radi divljačine također iščeznu.

— Je — ima tam prek vode. Al ja retko zalazim tam — danas imal sem onde nekaj malo posla. Naši ludi — mi retko zalazimo u prečane. Em zna nihovo gospodstvo.

— Ali kaži mi, poznaješ li ondje kakvu djevojku još mladu po izgledu?

— Poznam, nihovo gospodstvo — prekine ga lugar. — Ovde blizu, kakovih tristo korakov, dobra puška nosi do tam. Za šumom — onde je Jagodovec. To je stare gospe Jagodićke. A taki — opet kakvih tristo korakov dale — je Muhakovec — spada »frajli« jednoj. — Eh, poznam ja i tam vse kak i ovde. Pokojni gospodm držal je ona lovišča v zakupu; graničiju ovde z našimi.

— Pa kakva je gospođica u Muhakovcu?

— E — znaju nihovo gospodstvo — ni baš grda, nekak je suha i bleda, — ali ni mlada više.

— Pa zar sam te za tu pitao? — okosi se ljutito Janko.

— Molim, nisem ni mislil na tu frajlu. Htel sem reći da je vu Jagodovcu jedna. Al ta je lepa kak jabuka. Vnuka je to gospe Jagodićke. O, i stara gospa — istina — preveč je skupa — ali opet gospodarica vredna!

— Eto ga opet! Ali šta je s mladom?

— Gospodična je dobra, marljiva — o — dala bi človeku sve kaj hoče, ali samo stara gospa brani.

— Beno! Što naklapaš toliko, a nisi rekao ni kako joj je ime.

— Mislim, Dorica! Je — je — Dorica. Kak se zove — nek mi nihovo gospodstvo oprosti — to ne znam. Al mislim, da ne onak kak stara gospa.

— A kako izgleda ova gospođica?

— He, mlada. Kuliko joj je let, gdo bi baš mogel znati? Ali još nedavno bila je pravo dete. Lasi su joj plave, a lepa je, lepa, tenka kak jela v planini, a popeva kak da je vila z gore. Naši seljani samo staneju pak slušaju, al i ja — čul sem vu soldačiji dosti toga — nu tak kaj — krsti se pak gle čuda!

— Ona je — ona! — klikne veselo Janko, čisto zaboraviv lugara. Tada upita da li se može gdjegod vidjeti?

— E bogme stara su gospa strogi, najzadnič — kaj ja znam. Makar je gospodična mlada kak vsaka druga, opet mora delati v kuči, v bašči, kod težakov. Oh, a dobra je — Bog dragi — ne da se zreči kak. Jemput donesel ja jagode — nabrala moja puca — mislim kam bum s tim — pak hajd v Jagodovec, a gospodična meni čašu najbolšega vina. Istina, stara gospa lutila se na to, karala gospodičnu — no ja sem svoje dobil, pak bog.

Borislavić otpusti lugara i duša mu se sada razigra. Ni časak nije sumnjao da je saznao što je želio.

Sada je pomišljao na načine kako da se upozna s Doricom iz Jagodovca, a lugar Štefo morao mu svaki dan govoriti o njoj i svaki dan isto mu pripovijedati. Zapovjedi lugaru da strijelja prepelice i drugu divljač, da bere gljive i vrganje, a sve to mora nositi u Jagodovac. Janko bi tada svaki put jedva dočekao povratak Štefov i vazda mu spočitavao da predugo izostaje, a opet toliko ga pitao da bi Štefo morao ondje sav dan ostati ako bi htio da sve ono sazna.

Što je više čeznuo za djevojkom, što ga je više morila slatka raskošna a opet razorna muka koja je u njem uskrišavala svaku spomen na djevojku, što je više gubio dane u vječnoj žudnji i čeznuću a noći provodio u lamanju gorostasne strasti, to mu jasnije bivaše kako ima sto i sto zapreka da uljeze u Jagodovac i da se tako s Doricom upozna. Uzalud se mučio da nađe bud koju formu da to udesi. A i prilike kao da mu se izmicale. Tako prođoše do tri tjedna, a on ništa nego kao i dosele. Gotovo svaki dan morao Štefo s darovima u Jagodovac. Dakako, strogo mu Janko zabranio da kaže u čije ime sve to nosi. Znao je da starica Jagodićka mrzi sve što je Borislavićevo i da je pokojnog mu brata držala za pravoga pravcatoga antikrsta i lutorana. Pripovijedao mu Štefo da je Dorica prije često išla u crkvu, ali kako je starica jednom saznala da je i pokojnik bio ondje, odmah je zabranila djevojci polaziti crkvu premda je onda bila gotovo još dijete.

Janko samo što nije očajavao. Do sada tek bi se usudio da se prošeće sve do Jagodovca.

Sljedeća stranica→