Jama/VI.

← V.

Jama —  VI. autor: Ivan Goran Kovačić

VII. →

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.

Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,

Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.

Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!

U jami sam — tom ždrijelu našeg mesa;

Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,

Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,

I spas sa jezom iz leda me vine:

Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.

Okrenuh se, u groznici tad k vrisku

Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga

Nad leševima stala da se skuplja;

Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja

Lubanje zaboh prste; tijela naga

Ko da su sva zavrištala u jami —

Sav pakô jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;

U grču strašnu zgrabih rukom niže.

Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo

Sa mnom i na me počeo da kliže.

Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;

Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena

Sad zagrljajem druge svoje smrti:

Kako joj koža lica nagrbljena...

Starice! Bako! I uzeh joj trti

Koščate ruke, i žarko ih ljubih.

Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,

I poželio ludo da oživi.

Sve leševe tad molih oproštenje.

Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi —

Obeznanih se. Kad sam opet skido

Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

Sljedeća stranica→