Jagor/IV
| ← III | Jagor — IV. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
Do toga i Jagor, bušica i kozica stigli na travnik pod ljesom. Koliba, pojata i sve dobro djetetovo na malenom humku, na ljesi stoji maćeha, iz rova škilji jednim okom baba Poludnica, al' na vratima pojate čučnuo Bagan na rub gnijezda lastavičjeg, a iza Bagana izviruju laste i lastići. - Sve uprlo oči dolje na travnik, kuda je stiglo siroče.
Obraduje se Jagor kolibi i pojati, a kozica upita bušicu:
- "Kako ćemo, drugo?"
- "Bome lijepo", požuri Jagor. "Ja ću prvi kroz ljesu, a vas dvije za mnom."
- "Neće valjati, dijete Jagore. Sami smo na svijetu, treba pripaziti."
Stala kravica i zagledala se u ljesu - dugo gleda pa onda reče:
- "Nešto mi je krivo. Ne idemo dalje." Zagleda se kozica, pa i ona reče:
- "I meni je krivo. Pričekat ćemo."
- "Hajde, sinko, ne boj se, prostila ti majka", zove slatko maćeha.
A Jagor željan svoga krova, hoće da pođe - al' ne dadu bušica i koza.
Odmah uvidi maćeha, što je i nasmijala se u sebi:
- "Tužne mene, kad ne bih znala nadmudriti onoga, kojega blago vodi."
I otvori ona širom ljesu, stade ukraj i stade mamiti:
- "Na, mila, na!"
Zamete se odmah pamet u bušice i u kozice. Gdje bi blago odoljelo svojoj ljesi otvorenoj? Digle glavu - zagledale se u ljesu i u otvorena vrata pojate, zaboravile za sve i pošle k ljesi - a Jagor radostan pred njima.
Zašutjelo sve, prićurila se u rovu Poludnica, stisla ruke maćeha, utihnula koliba; polje i baščica - učinila se posvuda tišina, a dijete sve bliže k ljesi.
I kad najtiše - uzdiže se iznenada cvrkut nad pojatom - raspršile se iz gnijezda lastavice: i leglo i stari. Ciče, stoji ih lepršanje pod strehom, križaju se i metu pred pojatom i jednako ciče, ciče.
Diglo oči dijete, zaustavila se iznenada i kravica i kozica, pa se ogleda i maćeha, zašto tolika cika.
Al' se iz gnijezda lastavičjeg stalo spuštati povjesmo preko vratiju pojate. Prekrilo vrata, pa se zanjihalo i rastavilo, a sred vratiju pokaže se starac. Brada mu sijeda i dugačka, košulja bijela i opasana, a pod pazuhom snop pšenice. Stoji starac, ne miče se, samo se smiješi i diže dlan spram djeteta, da ga sustavi nek ne ide. A povjesmo se tiho uz vratnice njiše.
Pobijelila maćeha od straha: niti za starca takova ikada u kući čula bijaše, niti znade, došlica lakoma, što su stari pleli u ove pletere. Ali se Jagor onamo sa travnika zagledao u starca, pa kad mu opazi snop pšenice pod pazuhom, odmah se dijete nasmiješi, pusti se na koljena, a starac sa vratiju pojate blagoslovi unučića i preko ljese i preko glave maćehine i preko rova propasnoga. A Jagor ostade klečeći na travniku i ne pođe dalje.
Stoji maćeha, okamenila se od čuda, ali kad nestalo starca, uhvati je jar i bijes.
- "Ovdje je u kući dijete jače od mene. Mađije su pod strehom, pa uz njega drže. Neka mi ne ulazi u kuću." Pa iznese onaj komadić hljeba, baci ga kroz otvorenu ljesu pred Jagora na travnik i naruga se siročetu:
- "Eto, to ti je otac namro. Nosi to, pa idi, da te oči moje ne vide."
Diže Jagor hljeb i upita:
- "Ima li još što moje, da mi dadeš?"
- "Ima", opet se naruga maćeha, "jedno zrno, jedna slamka i jedna dlačica. Silan ti, silni oni, pa se sastanite, ako možete." Nemilo se narugala, al' u zao čas po sebe, jer se prevršila mjera.
Jedva ona to izrekla, kad se preko travnika položila dugačka gužva. Svezali se u tili čas krajevi gužve za stupove s obiju strana ljese, pa se nešto upregnulo pod gužvu i zategnulo. Silno zategnulo, još jače potegnulo. Krenula se ljesa, krenuo se sav pleter i sve što je pleterom ograđeno bilo: povezla se i koliba i pojata, i njivica i polje niz humak. Kako se povezlo selište, tako se probio rov pred ljesom, pala maćeha sa ljese u rov, prešla kuća preko rova, zatrpala maćehu, odrubila glavu babi Poludnici, a dobro djetetovo sašlo lijepo i čitavo, kao na božjem dlanu, niz humak upravo do siročeta. A jedva se iz trave, kako je ovo bilo, štogod vidi, samo po travniku ostaju tragovi od kopitašca - nisu veći nego mišje nožice - kuda Bagan selište na gužvi niz humak povlači. - I stalo selište pred djetetom.
Ogrlio Jagor jednom rukom kozicu, a drugom bušicu i unišao s njima u dobro svoje. Pa kad stupilo dijete u kolibu, tada i klinčići zasjali i uljenica planula i preslica materina prosuzila - a slamčica, zrnce i dlačica došli, uspokojili se i legli do nogu siročeta u njegovu domu.
A Bagan? Eno ga u pleteru u svojem snopu pšenice i već spava. - A da što će, kad mu je od svih njegovih poslova ovaj ipak najmiliji.