Jagor/I

← Naslovnica

Jagor —  I. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

II →

Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom - a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.

Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"

Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.

- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.

- "Nisam", odvrati ona.

- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.

- "Nisam ni ja", odvrati koza.

- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"

- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.

- "A kuda ode?" upita Jagor.

- "Eno ga u snopu pšenice."

- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.

- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.

- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.

- "Od pedeset godina."

- "A tko ga je tamo vrgao?"

- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.

- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"

- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."

Kad bušica ovo ispripovjedi, ogleda se Jagor po pojati i budne mu nekako drago na srcu i zbog djeda i zbog Bagana i zbog snopa pšenice u pleteru.

A bušica još reče:

- "Ako ćeš mene poslušati, ti sadjeljaj jaslice; neka nisu veće nego pedalj u širinu, a palac u visinu. Namjesti ih, neka nitko ne zna, pod naše jasle. Pa kad budeš večerom nama krmu polagao, ti baci i Baganu rukovet krme u jaslice, a kad budeš nama steljio, i njemu nastelji. Tako radi i ne boj se ničega."

Poslušao Jagor bušicu, izdjeljao i namjestio jaslice, polagao Baganu krmu i steljio mu ležaj. Od toga dana djetetu u pojati bila hrana i obrana. Tamo noćivao, onamo se zaklanjao. A kravica, kozica i Bagan, kako obrekli, onako i držali. Ako noću vjetar vije, Bagan sijeno uz ušake navaljuje, da malome bude u pojati toplo; a kad maćeha ujutro dođe, da podoji kravicu i kozicu, one ne daju sve mlijeko, nego samo polovicu, a drugu polovicu za Jagora drže.

Stao Jagor rasti kano bor u gori. Svatko se živ čudio, gdje dijete uz maćehu onako raste. A maćeha sve se kini i izjeda, jer vidi, da djetetu naškoditi ne može.

Mislila ona, mislila za mnogo dana i za mnogo noći i napokon nešto smislila. Te kad se jednoga dana u zoru muž spremao, da ide stelju kositi, reče ona njemu: "Ne nosi, diko, ručka sa sobom. Poslat ću ti ga u podne po djetetu."

Poslušao muž, uze samo kosu i ode na steljište. Kad bi podne, skuhala žena lonac kaše, ispekla hljebac, metnula u kotaricu i rekla Jagoru: "Eto kotarica, nosi ocu ručak."

Ode Jagor, a maćeha izašla na ljesu, da gleda za njime.

Znala ona, što će od njega biti, i tko na njega vreba o podnevnom vrućku.

Vrućak udara sa nebesa, travka se pod travku podvlači, a sve živo uteklo il u grm il u trn, da se zakloni od sunca. Sam Jagor ide stazom preko livada - nigdje ni truna hlada, a zrak igra pred očima kano zlatna vodica.

Kad Jagor bješe izašao na ljesu, čučnula onkraj plota baba Poludnica nad svojom jazbinom. Ime joj je baba Poludnica, jer samo u po dana izlazi iz jazbine, blaži se kano guja na ljetnoj pripeci i vreba, koga da ošine koprivom.

Opazila, ele, baba dijete, natrgala brže bolje struk kopriva, potrčala za njime, niti joj čuješ korak, niti sjenu baca, dognala ga na stazu u raži na najžešćem suncu i ošinula ga koprivama po zatiljku. Kako ga koprivom ošinula, onako djetetu mrak pokrio oči, pao po stazi i više za se ne zna. Uze baba lonac: jedanput srkne, svu kašu posrka; uze hljebac: jedanput gutne, sav hljebac pojede. A onda prebaci Jagora preko ramena, kano da je vreća, odvuče ga u svoju jazbinu.

Maćeha sa ljese sve ovo vidjela, protrla ruke i rekla: "Dobro je. Taj se više ne vraća." - A baba Poludnica, kako Jagora uvukla pod zemlju, tako ga vukla kroz mračni rov, dok ne dođe do mjesta, gdje su strašan žar i vrućina strujali odnekuda. Stane baba, hukne u Jagora, a on se prene oda sna.

Uze baba dijete za ruku i povede ga dalje, te odmah dođoše na jedan prostor pod zemljom, koji bijaše kano jedno gumno strašno veliko, a nad njime svod. od pečene gline kano velika pokljuka. Oko gumna dvanaest peći: šest crvenih, iz njih crven plamen bije, šest žutih, iz njih žuti plamen bije. Gumno sve utapkano, koliko se slugu ustrčalo oko pećiju. U crvenim pećima ovnove peku, u žutima hljebove žare: sve babi Poludnici za jedan obrok.

U onoj vrućini nitko živ ni dahnuti ne bi mogao, jer bi mu grlo progorjelo - ali na Jagora bijaše baba huknula, pa mu ovaj žar ne mogaše nauditi. - "Uhu", - reče Jagor, kad se nađe pred ovim čudom.

- "Ne boj se!" - odvrati baba Poludnica.

- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko. Ova jedna peć veća nego moja koliba i pojata."

Nasmijala se baba Poludnica, nos joj se spustio, brada uzdignula do nosa, a usta uleknula.

Odvede ona dijete preko gumna, te opet kroz jedan rov i dođoše u neki prostor pod zemljom, koji bijaše kano tor strašno velik, a nad njime svod od crvene zemlje. U toru ovce jedna do druge, sve crvene vune, a svaka velika k'o najveće goveče.

- "Uhu", - reče Jagor, kad ugleda grdne ovce.

- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.

- "Ne bojim se, nego se čudim, koliko su velike ovce. Ova jedna ovca veća nego i kravica i kozica moja, da ih zajedno metneš." Nasmijala se opet baba Poludnica i učini se još ružnija. Povede ona dijete kroz tor, te ispusti ovce. Ovce nasrnuše u treći rov, koji sve pod zemljom vodio strmo uzbrdice, a baba s djetetom za njima. Dugo išli kroz rov, te onda izašli na drugi otvor iz jazbine. Našli se navrh krša na jednom polju kamenitom, strašno velikom. Sa dvije strane digle se litice, a sa dvije strane ploče gvozdene, tako te iz tog polja nema izlaza ni ulaza nego kroz rov babe Poludnice.

Leži polje kano kotlina zatvoreno, a po polju neko bilje, silno i veliko, svaki list kano tri sloga dobra polja, a svaki se prelijeva kano bakar na suncu. Sunce raspalilo kamen i biline, vrućina u kotlini, da živ kršćenik ni dahnuti ne bi mogao, a da mu grlo ne izgori. Ali dijete ne osjeti ni ove vrućine, nego samo od čuda velikoga reče:

- "Uhu!"

- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.

- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko; veći onaj jedan list nego polje i bašča moja."

Opet se nasmijala baba Poludnica i učinila se tako ružna, da pod suncem takove još nije bilo.

- "Po volji si mi, momče", - reče zatim baba. "Meni pastir treba, pa ćeš mi biti pastirom. Sjedi ovdje i čuvaj stado. Nego dobro pazi, kako ćeš me poslužiti, jer bude li štete, zlo po tebe."

Tako reče baba i nestade je opet u jazbinu. A dijete osta samo u onoj silnoj kotlini, gvožđem i kamenom opasanoj. One se grdne ovce razasule širom polja. Sagnule glave pa pasu ono bilje, a kako griskaju golemi list, što se bakrom prelijeva, tako im plamečci oko glava prskaju.

Sjelo dijete na kamen pod onu visoku gvozdenu zagradu i zagledalo se u svu rugobu ovu. Sve što bješe vidio, slegnulo mu se tako u dušicu, te ni zaplakati ne može. Samo jednu te jednu misao po glavi prevrće: kako je malo i umiljato sve ono dobro njegovo, kojega ga je maćeha lišila, a kako je veliko i strašno ovo zlo, koje je za njega izmislila.