Ja putovah ljetni dan do podne

Ja putovah ljetni dan do podne autor: nepoznat

Erlangenski rukopis, zapis br. 69, iz oko 1720.

Ja putovah ljetni dan do podne
s one strane više Šibenika.
Nit me srete jelen ni košuta
već lijepa gizdava djevojka.
Na glavi joj dva zelena v'jenca.
Jednog iskah, ne kte mi ga dati,
kupovah ga, ne kte ga prodati.
Svrgoh s vranca, uzeh oba venca.
A kad sjutra beo dan svanuo,
poručuje lijepa djevojka,
poručuje zlato materino:
"Dušo draga, momče neženjeno,
jal mi dođi, jal pošlji v'jence!"
Poručuje momče neženjeno:
"Ah, djevojko, materina rano,
ah, djevojko, draga dušo moja,
dosta sam te poljubio junak
ukraj druma na zelenoj travi,
nit ću doći ni poslati v'jence,
već poslati mog vranca na hranu.
Al ga rani kako i meneka:
opleti mu jasle od bosiljka,
poj ga, zlato, vinom i rakijom
i zobi ga sa mora biberom."
Poručuje lijepa djevojka:
"Jao, momče, rano materina,
ako konjik na konjicu dođe,
plesti ću mu jasle od bosiljka,
poi' ću ga vinom i rakijom,
zobi' ću ga sa mora biberom.
Ako konjic bez konjika dođe,
plesti ću mu jasle jadikove,
kako mu je i srce jadovno
kako, dušo, moje za tobome.
Poi' ću ga gorkijem čemerom,
neka mu je i srce čemerno
kakono je moje za tobome."
Poručuje momče neženjeno:
"Ne budali, lijepa djevojko,
konjik će ti na konjicu doći."