Ja pucam!
| ← Naslovnica | Ja pucam! autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1909. godine. |
Kako je poznato, Hrvatska obiluje velikim ljudima. I Krapovec ima svog velikana, pa se spremao već godinama da mu podigne spomenik, mada Krapovčani nisu znali što je upravo veliki Krap učinio za otadžbinu. Glavni trg ponosi se njegovim imenom i sedam kuća bore se za čast njegovog rođenja. I ljetos se, kao gotovo svake godine u lipnju, potaknu misao za neviđenost Njegova spomenika, pa jedne nedjelje nagrnu iz cijele domovine prama Krapovcu nekoliko domoljubnih društava i dosta radoznala svijeta.
Pored svog velikana ima taj gradić, malen prostorom i velik slavom, dosta inih znamenitosti. Prije svega znameniti potok Krapišće, tekući, gmižući kroz rodoljubivo mjesto, obrćući točkove i mlinske žrvnjeve, kvaseći volujske kože domaćeg mesarskog i kožarskog obrta, pa darivajući svakoga darom egipatske šuge tko bi se usudio u vrijeme zrele konoplje okupati se u mlačnoj idili tih glasovitih valova. Šetalište na uzvisici, iza starodrevnog samostana, usred vinograda sa vinskim klijetima, sa šumicom u kojoj ima čak i drveća, puno je klupa, kamo noću ne bi sio ni za živu glavu nijedan domorodac u strahu za — svoje hlače.
Nad trgovištem i šetalištem visi kostur pamtivječnog grada Oslovca, punog otrovnica, kopriva i paprati, odakle nekad, u staro vrijeme, strmoglavljivaše niz kulu svoje romantične ljubavnike romantična Doroteja Šterc, udova romantičnog Šterca, baruna oslovačkog. U mjestu cvate trgovina, naročito dućan mješovite robe Moritza Feigenstocka, koji stiže ovamo tamo prije dvadesetak godina kao pokućar, da postane vlasnik i parcelator obližnjeg grofovskog imanja Gudovca. I dvije štedionice krasno napreduju, mada trgovište vrvi zajmodavcima i zajmovima sa dvostrukim samo kamatama. Posao trojice odvjetnika također sjajno napreduje, hvala razvijenom pravnom osjećanju našeg složenog puka. Župnik, velečasni Bobek, bivši saborski kandidat i poznati rodoljub, ima samo tu manu, stoje u vječnoj kavzi sa cijelom pastvom i što se sa protivnikom katkada pobije na javnom mjestu. Čitaonica služi, naročito zimi, psihološkom sportu kartanja. Rodoljubiva politika uspjela je razbucati Krapovec samo u tri dušmanska tabora, a okolišnom je narodu toliko omiljelo putovanje, naročito u Ameriku, da komisija za vojno novačenje ne nalazi više novaka i da sva djeca kotarskih sela nalikuju krapovečkim financima, žandarima, trgovačkim pomoćnicima, pisarima i kapelanima.
I filozof Sertić krenu iz Zagreba za Krapovec, ali ne toliko zbog zabave u korist već pedeset godina projektovanog spomenika, već izleta i promjene zraka radi. Rođen negdje tamo na Kordunu, siroče bez roditelja i bijedni krajiški stipendista, najbolji historik i geograf među sveučilišnim drugovima, pošao je na taj kratki put s oduševljenjem mlada naučnjaka što će prvi put ugledati nepoznat historijski kraj, sa nasladom seljačkog sina što će iza duga vremena i opet ugledati drago ladanje, i sa zanosom pustinjačke mladosti kojoj su jedine zabave instrukcije i naporna učenja. Čuo je da će u Krapovec i neki njegovi kolege, pa ih je htio iznenaditi, uštedjevši za taj cilj lijepu svoticu.
Proslava trebaše početi popodne oko pet sati, ali on stiže već izjutra prvim krapovečkim vozom, jedinim što u Evropi ide pješice, obiđe lijepu brdovitu krapovečku okolicu i mjesne znamenitosti i zaplače od milja i oduševljenja na brdu odakle puče modri vidik na gore i doline, sela i šume, na srebrnu rijeku i žute ceste. Odozdo iz gradića zvoni na misu, a on jeca od patriotske ganutosti nad ljepotom djedovske zemlje, zavjetuje joj mladost i svoju budućnost opetujući u sebi mjesta iz Preradovića i Šenoe pa sjećajući se bolno na svršetak pjesme svog pravničkog pobratima Majstorovića:
Zemlje, gore naše — kao mrtve sise,
A na njima gola, gladna djeca vise.
Gostionica gdje će ručati već je puna vatrogasaca, veteranaca, prvih izletnika i otrobojničenih članova domaćeg pjevačkog društva »Frule«. Čudio se kako još nema njegovih zagrebačkih drugova i, dosađujući se, ode preko puta u kafanu, jedinu u Krapovcu, na crnu kafu. U praznom lokalu nađe kod istog stola elitu, cvijet, kajmak krapovečkog društva.
Tu je krivonosi barun Schmutz u tirolskom lovačkom odijelu, »štrcan« iz časničkog zbora zbog nečistih afera, obrijan i sa glavom kao »feldflaša«. Zanimanjem je — bez zanimanja. Tu je sudbeni pristav Futač, nazvan Wright, jer čezne za balonima ne mogući imati automobila, zadovoljavajući se za sada biciklom. Koža mu je kao u mrkve, kosa kao u četke, a podrezani brci kao četkice za zube. Odjeven je, naravno, kao chauffeur. S njim razgovara o gospođi Odilon Kravarić, upravo Eduard Cravarich, sin glavnog krapovečkog kamat-nika, bivši tehničar, sada štedionički činovnik, plaćajući još uvijek mjesečne obroke za tuđu, kako veli, djecu svog gradačkog, praškog i bečkog desetgodišnjeg plodnog đakovanja. Po pravom svom zanimanju on je daleko poznati glupan i bavi se bezuspješnim zavađanjem učiteljica i poštarica. S uzdignutim, napomađenim brkovima i crvenim kao ekcema licem alkoholičara, on je tip narednika u civilu. U inozemstvu je zaboravio, veli, hrvatski. Inače simpatiše sa socijalizmom. Kafanaricu, ljepuškastu i debelu plavojku plombiranih zubi, napola dekoltiranu, obujmio je desnicom oko struka, dok joj muž, mršajlija s iznurenom glavom konobarskog invalida i zlim, upalim očima profesionalnog kockara, namješta s konobaricom na buffetu gramofon, i kafanom tresnu, zakriješte zvuči iz Vesele udovice.
Društvo krapovečkih optimata prijeđe na razgovor o veselim đacima, stiglim još sinoć iz Zagreba, što učiniše rusvaj u nekoj krčmi, a Sertić, misleći e su to njegovi očekivani drugovi, zapita, tarući rupcem stidljivo filozofske svoje naočare:
— Pardon, oprostite, gospodo, možete li mi reći gdje je ta gostiona s tim đacima?
— Tko ste vi, derane, što se nepozvano miješate u naš razgovor? — nabrekne ga Futač sa nadimkom Wright.
— Molim, ja u toj kavani ne vidim derana! — ustane Sertić i mrtvački pobijeli. — Vidite li ga vi, gospodine, imat ćete za to jamačno razloga, i ja vam mogu tek od srca čestitati.
Svi skoče i nahrupe proti đaku, mršavom i zgurenom u modrom, bijelo kariranom jeftinom ruhu, tanke plave kose preko izoranog krupnog čela, anemijskih očiju iza staračkih naočara, s grčevitim posmijehom ispod mršave žute bradice.
— Za vas su batine, zagrebački dotepenče! — urliče Kravarić, upravo Cravarich, i hvata stolicu.
— Zar tako? — rekne Sertić promuklim glasom, krikne mahnito: — Ja pucam! — i turi ruku pokretom očajnika u grozni, u stražnji džep. Još nije desnice ni izvukao, a Kravarić, upravo Cravarich, već je pod biljarom; barun Schmutz se bacio u nužnik i tu se ubarikadirao unatoč nečijem glasnom prosvjedu, a kasirka, kafanar, kafanarica i Futač, nareče-ni Wright, zaglaviše vrata derući se preko bijelog, sunčanog, vrućeg trga:
— U pomoć, revolver, pucaju, u pomoć!-------
Za tren oka nahrupi u kafanu veteranac, vatrogasac, sokolaš, pjevač, seljaci, građani, panduri, i dok mesar Funtek, ljudeskara u vatrogasnom odijelu, zakorači svirepošću bikoubioca prama filozofu koji još uvijek blijedo i žuto stoji sa rukom u kobnosti stražnjeg revolverskog užasnog džepa, Sertić zavapi:
— Ja pucam! — te naperi svečanim i groznim pokretom ruku proti mesaru, koji čučne nabivši sebi na glavu stolicu i — —
U Sertićevoj desnici sinu mjesto smrtonosne cijevi nekakva — bog da prosti! — štrcaljka, a kroz gužvu, kletve, smijeh i metež začu se nemoćan plač: kafanarica od grdnog straha rodila!
U taj čas stupahu junački preko bijelog, sunčanog, vrelog trga, prispjevši baš sa kolodvora, deputacije pjevačkih društava, i dok razjareni mesar, kafanar, Cravarich i Futač alias Wright udarahu nesrećnog đaka šakama i biljarskim štapovima, zaori iz sto oduševljenih grla zanos stare, rodoljubne pjesme:
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina — —
Himna odjekivaše, a Sertića izbaciše izdrpanog, krvavog, polumrtvog, na rodoljubni trg velikana Krapa: kao prebijenu mačku.
Naravno, krapovečki veliki čovjek Krap ne dobi spomenika ni iza ove vrlo uspjele narodne proslave.
| Povratak na vrh stranice. |