Jaša Dalmatin/XIII
| ← XII | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — XIII. Potres u Carigradu autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XIV → |
Mršavi carigradski psi kasali su danas podvijenih repova kroz uličice i preko buništa Carigrada, a da nisu tražili otpatke niti se zaklanjali u svoje običajne rupe. Zora bijaše svanula tamnocrvena, a iz nje se odvijao dan maglen, težak, bez sunca, naličan sablasnom sutonu. Galebovi se zalijetali u uličice, u kojima ih nikad nije bilo, i gaktali uplašeno kad bi se našli u tjesnacu među kućama. Iz staja i oborova koji su bili izmiješani sa drvenjarama siromašnih četvrti čulo se tjeskobno blejanje ovaca i mukli glas bivola koji su, privezani uz jasle, trzali da se otkinu. U ljudska srca zasjela je ili klonulost ili nemir. Sve živo htjelo je da nekuda bježi - da nečemu, što je prijetilo, umakne, ili je osjetilo neku nemoć i nepokretnost i ostajalo kao sputano čekajući nepoznatu opasnost.
U noći toga dana zatutnjila je pod zemljom jaka i mukla grmljavina, a čas zatim žestok udarac potresa zaprepasti, uskomeša, baci u bijeg i u vrisku stanovništvo Carigrada.
Potres, koji bijaše već često tijekom prošlih stoljeća nemilo oštetio Carigrad, posljednjih pedeset godina nije se javljao. Stoga je ove noći zavladala tolika strava, iako sam udarac nije bio ni žestok, a niti od zamašnih posljedica. Ipak se u zidanim, raskošnim četvrtima Carigrada osula hrpimice žbuka i kamen sa uresa i nakita kuća. Gdjekoji bijeli glatki zid pokazao je pukotinu, gdjekoji blještavi i teški krov zatutnjio kao zvono svojim bakrenim pokrovom. I to bijaše dovoljno, te se usred noći na ulice nenadano prospe uz povike osebujno i šaroliko društvo, posve neobično i neviđeno: žene sa tek prebačenim feredžama, u lakim noćnim rukavima pod mantijama od teška sukna, pa robovi i sluge, te starješine i mlađarija.
No stega, odgoj, propisi, ponos, održali su, usprkos stravi, i ovdje na širokim popločenim ulicama svoju moć. Sluge i robovi trčeći su nosili povjerene im predmete; stari ugledni Muslimani, ne gubeći dostojanstva, nastojali da na široke ploštine četvrti što brže izvedu svoju kućnu družinu, a vrisak i jauk čuo se tek iz usta mlađarije koja je u svilenim košuljama i šarenim dimijama, bosonoga ili u vezenim papučama, trčala uz plamen svjetiljki što su ih svu noć budni i uvijek spremni robovi nosili ne gubeći s vida svoje gospodare. Dakako, većina strogih i nepopustljivih vjeroispovjednika islama nije dopustila da se ni u času pogibelji raspe po ulicama njihova obitelj i njihove žene. Kod njih se u uskim kamenim dvorištima palača čuo metež i plamsale su baklje.
I u baščama i u nasadima carskog Saraja bijaše zavladao strah. Zanjihali se vitki kameni stupovi, a jedan golemi obelisk, rastavljen za popravak, stropoštao se kidajući drvlje i granje u bašči. Teške kamene ploče rasule se iz visina i uhvatile vanjski luk haremskog trijema. Lomnjava, prašina i potpun mrak, povećaše stravu. Slijepa Irina potrčala u bašču. U općem bijegu i stravi otvorila se sama od sebe vrata harema i kao da je čudotvorno skršena stoljetna stega. Niz stepenice poletjele plačući služavke, djeca, robovi i ropkinje. U bašči uhvatila se u najvećoj gužvi jedna ruka slijepe Irine.
- "Irino! Irino! Vodi me, vodi!"
I u vanjskim dvorištima i u prolazima rastvorile su dveri svoja krila. Nitko nije vidio tko ih je otvorio ni kud se bježi iz ovog mora kamena, bakra i teških, urešenih balvana. Tražilo se prostora, tražilo se visokog i širokog neba koje, premda mračno, stajaše tiho i nepodvižno dok je zemlja pod nogama tutnjila i titrala. Trčeći vodila je djevojčica sljepicu, a ova je riječima upravljala put. Niz obronke, među niskim kamenim ogradama, sve niže dolje gdje prestaju teške zgrade, stupovi i palače. Irina je poznavala put. Dolje do mosta pa preko u jadnu četvrt. Dugo je godina tamo prebivala.
- "Oh, kuda ćemo, Irino?" - sve trčeći i hladna od drhtanja pitala je Mirjam.
Strašan je zaista bio za nju ovaj bijeg. Nad glavom posve mrkla noć, a pod nogama zemlja - zemlja koja se nenadano bijaše pokazala nestalna, nepouzdana i prijetila kao strašilo koje će sada na razvaliti ralje! Pa ipak! Za Mirjam nije ovaj bijeg bio gonjen samo stravom. Nada, vruća i željna, miješala je svoje tople srhe u drhtanje djevojčice. Od godine do godine budila se u Mirjami sve češće neodoljiva čežnja za širokim rodnim vidicima, za valovljem šuma, za uvalama i grebenovima koji su joj i budnoj pred oči dolazili. A sada joj se činilo da nepoznata dubljina i neizmjernost ovog mraka krije negdje u svom krilu sve one divne sanje. Pa kad jutrom sunce sine - - oj! koliki će se prostor raskriliti pred njenim očima! Prostor slobodan, širok do plavog obzorja, putovi koji nigdje nemaju kraja, koji vode kudgod zaželiš. Želja za slobodom, za širinom, probuktala je u djevojčici - a što li je ono malo strave prema divnim obećanjima slobode! - Dok je Mirjam trčala vodeći sljepicu, sve je ovo hitrim i razbacanim mislima sijevalo kroz njenu dušu.
U predgrađima i u siromašnim četvrtima potres je djelovao na poseban način.
Kućarci i kućice nemilo se zaljuljale na valoviti udarac. Drvenjare zaškripile i pucketale svojim gredama i ušacima kao bokovi broda pod udarcima oluje - a onda, raskopavši donekle zemlju oko glavnih svojih stupova i izbacivši po koje nakrivljene vratnice, sjele su opet na svoja mjesta, neoštećene. Samo se sa krovova u pojedinim uličicama osula množina drvenih dimnjaka koji su sada svojim čađavim, trulim daščicama pokrili izrovani pločnik i priječili bijeg ukućana. Nekoliko baklji, kojima su trčeći lamatali pojedini bjegunci, osvjetljivalo je na mahove uličicu. Sve je kipjelo, sve vrištilo u tom tjesnacu drvenjara.
Kroz uskomešanu gomilu probio se čovjek. Bijela poveza oko fesa činila ga vidljivim unatoč mraku. Kako je žurnim korakom hrlio niz ulicu i udarao štapom o kamen, žene i djeca, tražeći spasa, klicale su:
- "Hadži Osman! Hadži Osman!
Hadži Osman bio je jedan od onih neobičnih ljudi koje neočekivano nalazimo u svakoj sredini, a koji su, kao rijetke i tihe svjetiljke, razasuti po čitavom čovječanstvu. Neka vrst tihog mudraca, dobrotvora i proroka bio je Hadži Osman. Iako bijedan kao i svi u ovom predjelu Carigrada, liječio je on mnoge bolesti i jade, rane i nevolje kojima je obilovala njegova okolina. Njegova uska i visoka kućica, posve trošna i stisnuta na dnu tijesnog dvorišta, odizala se pomnom čistoćom od neizrecive prljavštine predgrađa, i to je bilo sve. A bijela poveza njegova fesa donosila bi svuda svjetlo i smirenje. U ovaj tren prolazio je Hadži Osman kroz uplašenu gomilu hitro i zabrinuto.
- "Još će jedan udarac! Na prostor preko mosta!" - viknuo je.
Preko vode, mutne i široke koja je dijelila predgrađe na dva dijela ležao je drven most. Suprotna obala bila je pusta i neizgrađena. Hrpimice poleti gomila iz stiješnjenih uličica na most. Velikim koracima predvodio je hadžija. Proste, pomično postavljene grede mosta poigravale su i kucale pod topotom tolikih nogu bjegunaca i pod kopitima mazgi što su u hitnji bile natovarene nejakom djecom. Kao uvijek u stravi i u bijegu, trčali su ljudi bez smjera i bez izbora, jedni ovamo, jedni onamo. Tako se i sada sa suprotne strane mosta žurnim korakom uputile preko mosta dvije žene. U mraku se tek zapažalo kako mlada vodi za ruku stariju i kako im je bijeg usporen nesigurnim hodom starije.
- "Bježite! bježite! još će jedan udarac!" - klicala je gomila što je hrlila mostom u susret objema ženama. Uz plač djece i slabo plamsanje baklji prodirao je ovaj povik mrak i maglu.
Tada - u času kada je hadžija, hrleći naprijed, doveo bjegunce do pola mosta - u tom času, strašno i razorno zatutnji drugi podzemni udarac, okomit i snažan. Potpornji i stupovi podigli se tek nešto u sredini mosta, te je most na tren stajao kao da je uzdignut u luk - a onda se sva građa iznenada opet spusti. - Nasta lomljava, kršenje, pucanj i štropot - most, slomljen u svojoj polovici, rušio je grede, daske i stupove u mračne i mutne vode, u tminu i u propast. Nastala je nasred mosta provalija, dok su obje strane mosta, do desne i do lijeve obale, ostale čvrste i neoštećene. Bez glasa, bez povika, propao je u provaliju jedan lik - povučen daskama i gredama. Survao se i poginuo Hadži Osman. Njegov štap bijaše iznenada udario u prazninu provalije, njegova bijela poveza sinula je načas u teškoj lomljavi drveta - a onda je nestalo zauvijek svetog i pravednog hadžije, umnog i nesebičnog vođe bezglavih bjegunaca! Tko će pitati zašto?
Zaprepaštena stala je načas gomila - a onda je jauk i vrisak sviju koji su ostali na neoštećenom dijelu mosta kazivao glasno i kliktajući: "Živi smo! eto nas! živi smo!"
Tako je prošao taj drugi udarac potresa i progutao u svom zlobnom naletu baš onoga koji ga bijaše prorekao. I našlo se odmah na desetke vođa da određuju povratak. Kao stado bježali su čas prije i oni sa ostalima i slijedili pravog vođu bez razmišljanja, dok je pogibelj držala njihovu sitnu dušicu u bezumlju - a sada, nakon minule pogibli, svi su oni vodili natrag da povećaju uzbunu, zaplete, pljačku i mržnju.
U svojim domovina naći će ukućani mnogu tešku tavanicu urušenu, a ognjišta zasuta opekama i teškim grudama ilovače. Sve će ovo kazivati da je Hadži Osman spasio brojne živote.
A ipak će Hadži Osman u posve kratkom roku biti zaboravljen - ili će tek postati priča, nejasna priča carigradskog predgrađa. U ovaj tren još tamo dolje u mutnoj vodi svjedoči bijela poveza njegova fesa o istinitosti ove priče. No za nekoliko vremena pitat će se, ako se uopće bude pitalo: "Je li ovo pričanje istinito? Je li zaista živio ovako pravedan i svet čovjek, i je li zaista on jedini naišao na okrutnu smrt u času kad bijaše gomilu spasio od pogibije?" - -
- "Jao!" viknu Mirjam koja je kroz maglu i mrak jedva očima uhvatila u lomljavi drveta jedan lik kako pada u dubinu. I jurnu djevojčica, vukući za sobom sljepicu, natrag spram obale od koje bijahu došle. Bez riječi, bez pitanja, slijedila je sada Irena, a pod nogama titrao je objema udarac potresa koji bijaše prošao, no koji se još uvijek tiho lelijao na oba ostatka mosta. Kad bijahu stigle na obalu, uspore bijeg - a onda stanu, još uvijek bez riječi.
- "Irino! Što ćemo? Što ćemo?" - šapnu konačno jedva razumljivo djevojčica. - Obje sjedoše uz zapuštenu česmu na prevaljen trupac nad kojim je tinjala mala ulična svjetiljka - jedina na daleko i široko.
Sljepica uhvati šuteći Mirjamu u svoj naručaj - i držaše je dugo tako. Tek kada je drhtanje djevojčice počelo da se stišava, prijeđe sljepica rukom preko njenih očiju. Suze su tekle, obilate i blagotvorne, niz obraze Mirjamine.
- "Što je ovo bilo, dijete?"
- "Irino! strašno, strašno! Provalio se most u svojoj polovici. Vidjela sam kako jedan čovjek propada u dubinu; vidjela sam ga kroz mrak - imao je bijelu povezu oko fesa. Strašno! Irino, strašno!"
U slijepoj djevojci munjevito zaredaše slike - slike kojima nitko, nego i opet slijepac, ne može shvatiti sastav i bit. Kako je sljepica od poroda zamišljala sebi sve ono što joj se sada pripovijedalo? Kako si ona zamišlja sve slike iz prošlosti? Kako sve one slike koje želi za budućnost ili pred kojima strepi u budućnosti? Pa isti fes sa bijelom povezom koji se u padu vije među slomljenim gredama? Kako li je njegovu bjelinu i njegov sudbonosni pad slikala mašta slijepoj djevojci koja ne zna za bjelinu ni za boje i koja nikada nije uočila ni oblik ni pokret ničega?
No živo i jasno mora da se sve odigralo u duši Irine. Nakon nekog vremena reče ona tiho:
- "Poginuo je Hadži Osman, Mirjamo! Čula sam gdje zovu ime njegovo. Mirjam, mi moramo prijeko! Sačekat ćemo ovdje dana."
Tu, u mraku i samoći, pod mutnom svjetiljkom, ispričala je Irina Mirjami kako je prve dvije godine u Carigradu proživjela u Hadži Osmana učeći Zeinu, kćerku njegovu, kako se pletu slamni opanci i guste rogožine. Nemirno i krvavo doba bijaše otkinulo Irinu od njene domovine koja je već preko sto godina bila podložena turskim sultanima. Teško su Bugari još uvijek snosili nemile tjelesne i duševne povrede koje im je nanosila turska vlada. Sa skupinom bjegunaca koji su htjeli da se prebace do Ohrida pošla je Irina prije više godina od svog doma kraj Trnove. Ohrid, gdje je slavensko bogoslužje i domaće svećenstvo davalo bar neku utjehu podjarmljenom narodu, Ohrid je u ovo tužno doba bio jedino toplo utočište i jedino duhovno ognjište nesretnih Bugara. No već u okolini Sredice pretvori se skupina bjegunaca u skupinu roblja. Uhićeni po turskom upravniku pokrajine pod sumnjom izdajstva, budu ono svi, a s njima i slijepa Irina, poslani u Carigrad.
Stigavši sa ostalima, bolesna i nemoćna od strašnoga, dugotrajnoga puta, na kojemu je mnogo njenih saputnika ostavilo svoj patnički život, pala je Irina bez svijesti u uličici predgrađa carigradskog. Ovdje je kao suvišan teret ostaviše. Našao ju je i primio u svoj kućarac Hadži Osman. Mala Zeina priljubila se već od prvog časa uz sljepicu, te ova ostade u kući hadžije. Kad su sluge sultanovih haremova, nakon dvije godine, došli po Irinu, otkinula se Zeina teškim plačem od sljepice. Gatanja i proročanstva slijepe djevojke u kući Hadži Osmanovoj pročula se nadaleko, pa se netko od dostojanstvenika dosjetio da učini haremu neobičan i tajanstven dar - slijepu proročicu! Irina je morala da pođe. Pošla je iz mraka u mrak, ali i tišine i sabranosti Hadži Osmanovog kućarka u buru, u raspre i spletke carskih mramornih trijemova. Sve ovo ispripovjedi Irina Mirjani ove noći.
Dan je počeo da sviće. Most, koji je snosio promet između dijelova gradske četvrti, nije smio ostati neuporabiv. Za nuždu prebacili se potpornji, motke i teške daske preko provalije.
Irina i Mirjam prijeđoše preko ovog brvna. Tjerane svojim brigama, strahovima, nadama i očekivanjima, žurno su prelazile preko slabo udešenih dasaka. A susretale su i prestizavale isto takove skupine ljudi i žena, skupine koje su i opet sa vlastitim brigama, strahovima ili težnjama žurile bilo amo ili tamo preko ovog opasnog prolaza. Križale se tako sudbine - nepoznate jedna drugoj - i hrlile nad ovom slabo pokrivenom provalijom, premda ona bijaše tek sinoć progutala život čovjeka.