Jaša Dalmatin/XI
| ← X | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — XI. Mahmud Begr autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XII → |
Zaista Mahmud Begr nije bezbrižno sjedio niti u svojoj riznici niti nad svojom državom. Mlada država i mladi osnivač njezin morali su da podnesu primjenu svih onih sredstava kojima obiluje Istok kad treba da se osujete novi zahvati u stari poredak.
Bijeli i novi zidovi moćne Kambaje pokoravali su sebi redom bližnje i daljnje pokrajine, mladi vladar Gudžerata sticao je iza svakog bojnog pohoda nove saveznike, knezovi i plemena javljali su vjernost i pokornost još prije negoli je do njih doprla ruka mladog sultana. No upokorene kneževine popuštale bi opet pritiscima sa sjevera ili istoka, a pokrajine, tek nedavno pripojene, otpadale bi neočekivano - i tako se granica države Mahmuda Begra talasala gotovo dnevno kao nemirno more. Tlo, juče još spokojno pod okriljem Kambaje, dizalo bi sutradan bezbroj jasno modrih svilenih barjaka uz nosila starog Radže koji bijaše sašao sa pustinjskih Aravali-planina da zlatom i slatkim pićem prikupi i opije narod za otpore protiv Mahmuda Begra. Aravali planine koje svojim poređajem naslaga i sastavom svojim pokazuju da su prve među svim gorskim kosama digle svoje velebne nabore iz utrobe zemlje - ove planine, a i mnogi klanci i prodoli brdovitog zaleđa Gudžerata, slali su svoje drevne, davno zaboravljene kneževske porodice u borbu za tisućljetnu vlast i slobodu.
Večer se primiče. Prošao je za Mahmud Begra dan pun brižno smišljenih zapovijedi iz kojih će, kao iz zrna šipka, iskočiti stotine podzapovijedi. Dan pregovaranja, dan u kom je carski pečat, pun teških odluka, mnogo puta udaren, dan u kom su ćate ispisali i uresili divnim rukopisom i šarenim uresima mnogo riječi sultanovih. Bez uresa i bez boje, svaka od ovih riječi značila je ili golu smrt, ili tešku zadaću, ili zlatno runo bilo kome u državi.
Prošao je dan. Tiho se Mahmud Begr povukao, nakon vježbe kopljem i skokom, u malenu odaju. Nema uresa na njenim zidovima. Samo se teško sjedište od crnog drveta i isto takav, niski stol sa debelom bakrenom pločom odižu od bjeline mramora. Na zidu se tek vidi jedno: prastara pastirska kabanica, pletena od dugoljasta lišća, a uz nju velik, priprost štap, kakvog nose pastiri u brdima. Štap se tijekom dugih godina izlizao uporabom te sjaji posebnim žutim sjajem starine. Ures na dršku prikazuje glavu majmuna razvaljenih čeljusti, izdjeljanu pastirskim nožem.
Nema ovdje više teških i opreznih razgovora. Stari Pantit sam je uz Mahmuda. Pali su sa sultana okovi lukavosti i patvorenje dana. A ipak, o čemu će da se govori, nego o onome što je na umu i caru i starcu?
- "Svakako ne žalim, ako im se tako zbilo! Premda je toliko daleko da nas se i ne tiče. E! još nekoliko takovih zgoda, pa da ih more nikada ne pusti bliže, negoli su bili!" - reče Mahmud - a za čas:
- "Znaš li, Pantite, bolja nam je stotina kavgi s onima koje poznajemo, nego jedno prijateljstvo s onima kojih ne poznajemo!"
- "Da, care!" - nasmiješi se Pantit - "ali ne poznaju ni oni tebe!" Ipak Mahmud Begr nestrpljivo mahnu rukom kao na neprijatnu predodžbu.
- "A što si o tome čuo, pripovjedi potanko" - reče zatim.
- "Doista čudesa, pa ako hoćeš da ti sve pričam?" upita Pantit.
- "I hoću" - skoro zlovoljno će Mahmud. Bolje da sluša ono što - bar zasada - ne treba da upisuje u svoje sutrašnje brige.
Portugalci već stoljećima traže širom svijeta, a sada i širom mora, putove do svih bogatstava svijeta, pa i do Gudžerata. I gle! - opet jednom se čuje da su im se nade razbile. Dobro je ovo za večernji odmor.
- "Pričaj!"
No Pantit reče: "Dopusti, care, da ti pročitam. Teško se pamte ovolika strana imena i strane vijesti, a Portugalac svećenik kojemu si dopustio boravak u dvoru primio je iz Damaska pismo od jednog zemljaka o toj zgodi. Umolio sam ga da mi ga dade prevesti. Čudio sam se koliko može valjan čovjek svuda na zemlji da ponese nesreće, a da ne smalakše!"
I Pantit čitaše odlomak pisma: "... a sada, u Isusu brate, da ti javim ono o čemu sav Portugal priča. Juan i Rodrigo, kako znaš, opetovano prilazili kralju sa molbom da im opremi brodove. Poznato ti je koliko su se vremena spremala i koliko su iskustva stekla ova dva moreplovca. Kroz mnogo godina žudjeli su da i oni poduzmu istraživanja novih putova i novih bogatstava koja bi poslužila slavi Portugala. Poznaš ih, brate u Isusu! Pravi odani ljudi, snažni i spremni. No kralj Alfonzo, kome je nakon tolikih jalovih pokusa i nakon tolikih krvavih gubitaka, tek prije dvije godine uspjelo da zauzme Tanger, kralj, izmoren ratovanjem i opet je odbio proljetos molbu i ponudu Juana i Rodriga. Ali oni, tvrdi kakove ih svi znadosmo, ne uzmakoše. Juan na sretnom trgovačkom poslu, a Rodrigo pomoću prijatelja, sastaviše nakon velikog truda i nakon mnogo muka dovoljnu svotu, kupiše dvije stare ali čvrste fušte i dadoše se u ime Božje sa šačicom iskusnih ljudi na svoj opasni put. No zahvati ih odmah nevrijeme i oluja te ih nakon teških napora i pogibli sa njihovim fuštama baci na Azore gdje je, kako već davno znamo, stjecište i gnijezdo svih vjetrova, te otuda se vjetrovi razilaze i raspoređuju na sve četiri strane svijeta. - Tu opraviše svoje brodove, i dočekavši povoljan vjetar, krenuše put juga. Za nekoliko nedjelja bijahu doprli dalje na jug negoli ikoji naš brod dosada. Oplovili naime Zeleni rt što ga prije osamnaest godina po prvi puta dostiže portugalski barjak, pa gonjeni sveudilj povoljnim vjetrom, pozdravili ovu dosada krajnju točku portugalskog posjeda i puni nade krenuli dalje. Za neko vrijeme nađoše se uz obalu koje još nitko kršten ni vidio, ni prošao, ni opisao ne bijaše. Kraj divan, obrastao zelenilom, okićen krupnim voćem što je izdaleka mamilo, a bogat životinjom i vodama. Nakon vožnje od dva daljnja dana, usidriše se sa fuštama podalje od obale. Juan i Rodrigo željeli su oprezno promotriti ima li urođenika i kakovi su. No nigdje nikoga. Sam divotan kraj i neobične, dugovrate životinje, koje bi plaho izlazile iz bujnog zelenila, i na najmanji štropot sa fušta strelovito nestajale. Tiha, kao raj, prostirala se kićena obala.
Na fuštama osjećala se nestašica pitke vode. Dogovoriše da Rodrigo sa čamcem pođe na obalu gdje se svjetlucao potok. - 'Malo nas je' - reče Rodrigo. 'Zašto da bacamo više nas u nepoznati kraj, dok ga jedan ne izvidi.' - Pođe čamcem, dobro oboružan, a pseto povede sa sobom. Došavši do izvora mahnu Rodrigo dogovoreni znak. - 'Sve u redu, voda pitka!' - A onda, po dogovoru, nestane u zelenilu da izvidi kraj.
Prođoše sati, prođe pola dana. Kad se sumrak spustio, Juan, teško zabrinut, opremi drugi čamac. No u taj tren zapliva do obale prema brodu pas Amigo. Plivao je iz svih sila i dašćući izdizao umorenu glavu iz valova. Sluteći na zlo, dočeka ga Juan čamcem. U limenoj kutijici, koju je pseto nosilo u ovu svrhu o vratu, bilo je pismo. Rodrigo javljaše:
'Otplovite hitno! Ne izlazite! - Ima ih kao skakavaca, svi oboružani. Čamci su im iza okuke. Pišem u časovitom zaklonu - no traže me. Moja je sudbina zaključena. A vi spasite brodove! Juan! Posljednja mi je želja da naše fušte pokloniš kralju. - Mi smo učinili svoje. Neka na ovim fuštama sretniji od nas nastave naš posao - Rodrigo.'
Juan uzbuđen krzmaše čas. A onda zapovjedi da se spuste dva čamca. Htjede da zavesla put obale, no u to se tamo uz viku i zavijanje urođenika odigra krvav prizor. Dovučen na obalu poginuo je na očigled posade pod toljagama divljaka hrabri Rodrigo..."
Pantit zaklopi pismo i reče: "I zaista: onaj drugar poginulog Portugalca dovede oba broda na dar kralju portugalskom." Načas vladao je muk.
"Da! Da!" - odahne zamišljeno Mahmud, te upita: "A na kojoj se obali to zbilo?"
"Tko će točno znati! No Ruvengora pokazao mi je mjesto do kojega su, po njegovu mnijenju, bili stigli ovi Portugalci. Daleko je, Bog te pita! - a osim toga Ruvengora drži da se odande morem baš nikako do nas ne može."
Posljednje riječi izgovorio je Pantit krzmajući, a onda pristupi bliže sultanu i šapnu tajanstveno i zabrinuto: "Tako kaže Ruvengora. Ali mi pripovijeda svećenik da kod njih ima monah učenjak što živi na nekom otočiću u njihovu 'srednjem moru'. Taj je monah izradio golemi nacrt svijeta, pet sežanja u širinu - i na tom nacrtu urisao, kako se na jugu, daleko ispod Arabije i daleko ispod Habeša, naše more sastaje sa morem kojim plove Portugalci." Tu Pantit bijaše posve spustio glas.
Nasta zamišljen muk koji potraja nekoliko časaka.
- "Da!" - kratko će onda Mahmud, kao da hoće da prijeđe preko ovog pitanja. "Nego bilo kako bilo: kralj od Portugala, ako imade ovakovih ljudi, neće popustiti od svojega nauma. Kad nađeš pravog čovjeka, oživi ti svaka nada, i nijedan pothvat nije nemoguć." Stari se Pantit nasmiješi. Sjedio je on opet na dušeku na kamenom podu, dok je Mahmud Begr, sjedeći na teškom drvenom sjedištu, lupkao prstima po brončanoj ploči.
- "Što se podsmjehuješ? Govori!"
Pantit pogleda upitno mladog cara. Zatim prekrsti ruke na prsima - i progovori skromno, a ipak lukavim smiješkom:
- "Kažeš, care: kad nađeš pravog čovjeka! Ali u tome i jest grijeh! Niti može vladar Portugala, a niti drugi koji vladar lako da sazna tko je pravi čovjek.
Ovaj mu jedan junak poginu od divljačkih toljaga - a drugog će zemljaci podgristi. I neće mu pomoći sve fušte ovog svijeta! - Kleveta i zavist znadu svuda naći putove do carevih ušiju."
Opet se zamislio mladi sultan. Sve žurnije tuckali su njegovi prsti po bakrenoj ploči kao da su Pantitove riječi pogodile dušu vladara.
- "Dobro! - pa što da onda radi onaj koji vlada državom?" - upita Mahmud nakon ponovne stanke.
Jednako skromnim, a mudrim smiješkom gledao je starac u vladara i šutio je. A Mahmud Begr proslijedi nekim podrugljivim, a ujedno ogorčenim glasom:
- "Kažu da je Rašid, kalif od Bagdada, hodao noću po ulicama grada, odjeven kao siromah ribar. Ovako je tražio da vidi i upozna prave potrebe i valjane ljude grada i pučanstva. Što veliš, Pantite, da mi nabaviš krabuljno odijelo? Truljavu košulju i pokrpan gunjac, pa da izađemo noćas ti i ja?" Uzbuđenim, kratkim smijehom poprati Mahmud Begr svoje riječi.
Pantit odvrati i opet tihim i mudrim pogledom staračkih očiju. Onda dva puta digne glavu i opet je spusti. Na istoku ova kretnja glave znači "Ne!". - "A zašto ne?" gotovo razdraženo će sultan.
- "Ne! care! Jer oni najlukaviji i najgori doznali bi prvi za tvoju krabulju i namjestili bi ti prizore u svoju korist!"
- "Gle, vidiš" - gotovo bijesno će Mahmud i digne se sa svog sjedala onolikim mirom koliko je mogao da si ga nametne. Premda je svoju jaku i naglu ćud pokorio vlastitim zaptom, to je u ovaj čas trebao pokreta, kretnje, napora da odvrati uzbunu duše. Njegova moćna, ispravna duša, počela je da sve češće osjeća gnušanje s onih malih i velikih zloba, spletaka i podlosti koje su već prijetile da ispune njegov mladi i blistavi dvor. Osjećao ih je i slušao oko sebe i niže sebe, kao što za sparne noći slušaš rojeve nevidljivih komaraca što ih rađaju baruštine.
Stisnutih obrva i naglije negoli je želio ustao je Mahmud Begr. Uspravio je svoje krepko i strojno tijelo, othranjeno u boju i u bojnim igrama. Kao da su sada svi njegovi mišići zaigrali od potrebe napora - sada kada mu se duša osjetila tako jadno sputana sitnim i niskim nevoljama svakog vladara. - A onda, kao da hoće teret duše da prebaci na mišiće tijela, sagnu se mladi sultan i podmetne desnu ruku pod bakrenu ploču stola. Teška, prastara cedrovina i debela bakrena ploča činile su stol tako teškim da su dva roba bila potrebna kad je valjalo stol prenijeti.
No Mahmud Begr, podmetnuvši desnicu pod ploču, stane polaganim, jednomjernim i savršenim pokretom da podiže stol na dlanu jedne ruke. Lako, jedva zamjetno, treptile su crte njegova lica, dok su noge, nešto raskoračene, stajale čvrsto i bez drhtaja pod neobičnim teretom. Polagano uspravljala se ruka, prorezan rukav dolame pao je na rame sultana. Mišići ramena i ruke, brončani i silni kao i ploča nad njima, caklili su se sada, napeti od tereta koji je na njima ležao. Postepeno, kako je dizao svoj teret, vedrilo se lice sultanovo. Kad je ruka bila potpuno uspravljena, a teret lebdio u potpunoj visini, sinule su oči Mahmuda Begra blaženim sjajem. Obradovalo se istinskom radošću dijete koje drijema na dnu svake velike duše.
Polako kako ga bijaše digao, spusti sultan stol opet na kameniti pod. Pantit bijaše ustao. Motrio je dizanje stola, a licem mu se hitro prelijevahu izrazi: to udivljenje, to očinska samilost nad ovom djetinjarijom, to staračka zavist i uspomena na nekadašnju vlastitu snagu. No prije svega: udivljenje nad ovim divnim gorštakom u kojega kroz desetke pređa bijaše sašla prvotna i netaknuta krepčina Radžputa. Pastirska kabanica, koja je kao obiteljski amanet visjela tamo na zidu i koju je bog te pita koji šukundjed-pastir pleo u brdima za svoja široka pleća, ta je kabanica i danas padala kao salivena na leđa sultana Mahmuda Begra. Sultanu su sada bile trideset i tri godine, a stari ga Pantit bješe proveo kroz teške dane djetinjstva i prve mladosti, te su sve misli i svi dani starčevi, sva njegova udivljenja i sve njegove brige bile usredotočene u sultanu.
Ali Mahmud Begr, odahnuvši snažno dva puta, uozbilji se i opet, te reče:
- "O Pantite! - koliko je lakše dignuti na dlanu brončanu ploču, negoli skinuti sa duše podanika tanku koprenu koja ti prikriva zloću ili čestitost!"
- "Ne boj se, sultane!" - gotovo pobožno prozbori sada starac koji se opet bijaše približio Mahmudu. "Gospodar kad sije žitak, bira i vrijeme i radenike po vlastitom razboru, a kada požanje, on dijeli plod među svoju družinu: niti po sjetvi, niti po žetvi, nego po svojoj savjesti i pravednosti. Više ne možeš ni ti učiniti."
Mahmud Begr stajao je sada uz visoki uski luk prozora. Misao, koja ga bijaše čas prije zaokupila, i opet je ležala na njegovu čelu. Bacio je pogled preko zida koji se dizao oko palače. Već tamo su oni, podanici: gavani, jadnici, brahmani, sudre, parije, pridošlice, vjernici, nevjernici - već tamo leži more duša koje treba znati uhvatiti, zarobiti, iskoristiti, ali i zadovoljiti. Uto se neki nemir i graja dignu s onu stranu zida. Poslušavši časak, okrenu se Mahmud Pantitu:
- "Pantite! - hoću da saznam što je tamo dolje!"
Starac se nadviri nad rame sultanovo.
- "Eto vidiš, care! Ako i saznaš ovo, opet nećeš pravo saznati!"
- "Kažem ti: hoću da saznam." Mahmud Begr, državnik i osvajač, bijaše ovdje pošao u tešku potjeru za sitnom, golom istinom.
Dolje je bilo ovo: Ahmed sa Jašom stajao je pred zidom carske palače, a bijahu ih tamo doveli njihovi trgovački saveznici i oni službenici sultanova dvora po kojima bijaše konačno uspjelo Ahmedu da za sutradan dobije pristup k padišahu.
Ahmed bijaše sa Jašom došao da prime posljednje upute. Na koja vrata da uniđu? Gdje da se smjeste njihovi ljudi? Kojim redom da se nose darovi?
I tu pod zidom carske palače dogodilo se za Ahmeda ono nečuveno!
Jaša bijaše, kroz ovo dvije godine putovanja, svojim tihim muževnim vladanjem sve polako stekao toliko povjerenje Ahmedovo da se u odnosu ove dvojice saputnika gotovo više nije ni zapažalo da je jedan od njih sužanj, a drugi njegov gospodar. Od zgode sa razbojničkim napadajem bio je pak Ahmed zamislio sa Jašom nešto zasebno što je držao, osim svega ostaloga, vrlo probitačnim za svoje osnove kod Mahmuda.
A sada kada je već bio na cilju svojih napora, baš u tom času zgodi se posve nenadana, gotovo smiješna zapreka. Jaša Dalmatin, uvijek krotak i samovladan, suprotstavi se iznenada ovdje, pod zidom Mahmudove palače, zapovijedi ili zabrani Ahmedovoj.
Ahmed bijaše toga dana ujutro saopćio Jaši svoju nakanu. Njega - Jašu - kanio je Ahmed sutradan pokloniti sultanu Mahmudu Begru zajedno sa tovarima koje Jaša bijaše spasio. Poseban čar treba da bude u tom živom poklonu, a posebne milosti očekivao je Ahmed od toga osebujnog prida. - Tiho, bez prigovora, bez jedne riječi ili pokreta, primio je Jaša ovu vijest. Je li ona odgovarala nadama mladog sužnja? Ili je pala, teška kao olovo, da zamuti sve njegove nade? Ništa se nije moglo razabrati iz nepokolebivog držanja mladića. Ahmed odmah ujutro nabavi za svog sužnja odijelo - pristalo i čedno, propisom određeno - i takovi predveče dođoše pod zidove palače da dogovore posljednje. I tu buknu među sužnjem i gospodarom, kao grom iz vedra neba, nešto nečuveno: svađa. Napeti i izmoreni živci izmakli su obojici baš u odlučni čas. Njihove nade, malene ili velike, do ovoga su trena u tišini i tajnosti njihovih duša, usporedo tekle - i sklad među sužnjem i gospodarom bio je duboko utemeljen. - Sada na dohvatu nečega što je za Ahmeda bio važan odsječak života, a za Jašu začetak zamišljenog života uopće - sada su se njihove osnove sukobile, razišle, pobijale. Malena, neznatna, gotovo smiješna bila je u suštini stvar radi koje se sukobiše - no sukobile se u njoj važne predodžbe, koje si i Jaša i Ahmed - svaki za se - bijahu za ovih dugih mjeseci učinili o sutrašnjem poklonstvu sultanu. I na toj, za obojicu tako važnoj točki, buknule su dvije vruće, neslomive ćudi, koje su u svagdanjem životu uvijek bile suzdržavane.
Na neku uputu carskog upravnika glede odijela i pribora Ahmedovih ljudi, Jaša glasno i bez okolišanja reče ovomu:
- "Ja hoću da pred sultana dođem sa svojim lukom." Njegov glas zvučao je oporo i izmijenjeno. Bilo je jasno da je mladić unaprijed spreman na ogorčenu borbu. Novi nepoznati Jaša stajao je nenadano pred Ahmedom. Zadivljeno, zabezeknuto pogleda Ahmed svog sužnja. - "Jesi li s uma sišao?! - Ne slušajte budalu!" - obrati se Ahmed carskim ljudima.
Plamen se dignu u obraze Jašine: njegova je sudbina u taj čas sama preuzela vodstvo svega što se imalo da desi.
- "Kažem ti, Ahmede! Ja polazim pred sultana sa lukom i sa strelicom - ili nikako. Neka me života stoji!"
Smiješna, nevjerojatna drskost sužnja, podsmjehivanje i žamor arapskih službenika - bijes koji je konačno prodro na bijelo, mramorno lice Ahmedovo, sve se to obredalo u tili čas i prekinulo je čare koji su držali u zaptu strastvenu ćud Turčina. Izobličena lica navali Ahmed objema rukama na svog roba i kiša udaraca, nemoćnih od samog bijesa - poče padati po glavi i licu Jaši. Vikom, šakama i štapovima umiješali se prisutni da rastave roba od razbješnjelog gospodara.
Zbunjenim smiješkom vrati se sluga u odaju Mahmudovu i šaptom saopći Pantitu što bijaše doznao.
I Pantit se nasmiješi.
- "Malenkost, care. Ne tiče nas se. Neki stranac trgovac kaznio je svog roba."
- "Ne tiče nas se!" - nestrpljivo će Mahmud. "A što se ne tiče mene u ovoj zemlji?" - A zašto ga je kaznio?" - obrati se sultan izravno na slugu.
Ovaj krzmaše, očito ne znajući što smije da saopći.
- "Reci sve što znaš!" stisnutih će obrva Mahmud.
"Drskost, care!" - gotovo prošapta sluga kojemu se sada kada je trebao da saopći izravno caru ovu zgodu, ona više nije činila smiješnom. "Dječak hoće da pod oružjem bude pušten sutra k poklonstvu."
Iznenađeno zastane sada i Mahmud. I njegovo se lice prekrije gotovo zbunjenim smiješkom. Zaista: nečuven slučaj!
- "A kakav je to dječak?" - upita sultan nakon kratke stanke.
- "Kažu ljudi da je na Eufratu obranio karavanu od razbojnika i dognao natrag tovare koje bijahu Arapi oteli njegovu gospodaru."
Nasta mala tišina. Mahmud Begr još se uvijek smiješio. Očito mu se svidjela neobična drskost i neustrašivost tog mladog stranca-sužnja.
- "Odlazi" - reče on sluzi - "i reci upravniku da sutra na poklonstvu želim vidjeti toga roba pod oružjem." - "I neka mladić prenoći ovdje s našim ljudima" - viknu još sultan za slugom, te doda smijući se prama Pantitu: "Kako gospodar ne bi do sutra učinio kašu od njega!"
Ova nevažna zgodica obuzela je i zabavila sultana. Svakog dana primao je on redovito jutarnje poklonstvo. Zamorna, dugotrajna, a neotkloniva dužnost. Za vladara: svakdanja povorka dršćućih, skrušenih, upokorenih ili licemjernih poklonika, a za podanike: dan i čas o koji se za njih vezivao niz uspjeha, spletaka, sreće i pada.
A sada neki dječak, jadnik, sužanj, započinje svoj poklonstveni pohod drskošću, ludom drskošću. Ovo je u najmanju ruku zabavno za večernji odmor.
Mahmud bijaše opet sjeo, smijući se još uvijek zgodi.
- "A ja ću ti, Pantite, kazati, kako je do toga došlo. Dočuo je valjda deran priču o mojoj neranjivosti. Pa se sjetio momak svoje strelice! A da ga vidiš kako će zinuti sutra kad se nađe u povorci! Ni rukom, ni nogom neće znati maknuti! Sigurno ne treba postavljati ljude da paze na jadnika!"
- "Sigurno da ne treba!" - nasmije se starac u svu šir. Time bjaše za sultana otpačan čas odmora.
- "Idi, Pantite, javi Ruvengori da ću večeras doći u njegovu kulu. Neka spremi svoje srebrene ploče da mi pokaže putovanje onih Portugalaca."
- "Slušam care!"
Ali izišavši iz careve odaje dozove Pantit najprije upravnika i zapovjedi da sutradan tri posebna čovjeka kod povorke paze na svaki pokret trgovca iz Carigrada i njegova roba koji po nalogu sultana ulazi oružan.
Ahmedovo poklonstvo stalo je od ovog časa pod sretnu zvijezdu. Nekoliko časaka nakon sukoba gospodara i roba, a neposredno nakon zapovijedi sultanove da Jaša treba da prenoći među slugama dvora - bili su i Ahmed i Jaša predmetom razgovora svih robova i slugana, a zatim i dvorskoga činovništva. Osjetio je Ahmed zanimanje koje ga je u tili čas okružilo. U njegovoj, čas prije zaprepaštenoj trgovačkoj duši izgladili se začudnom brzinom valovi; njegovo lice, opet glatko kao brušeni mramor, i njegova bradica koja kao da se sama opet poredala i mekane, krotke kovrčice - sve njegovo obličje odisalo je spokojstvom čiste savjesti i blage duše.
- "Idi!" - reče bez naročitog naglaska Jaši trudeći se da potisne ostatke svog uzbuđenja. "Idi! Luk i strelicu dobit ćeš sutra."
A Jašu, nakon odsudne borbe kroz koju bijaše prošao, obuze živa, gotovo nesavladiva radost velikog uspjeha! I u njemu likovalo je veliko dijete, a na ovakovim radostima temelje se svi smioni pothvati! Jaša pođe, vedar i uspravan, kao što se ide na teško dočekani posao. Kroz konake robova proletjela je vijest o mladom sužnju koji se pobio sa gospodarom, a koji sutra treba da pod oružjem pristupi caru. Sakupljeni pod trijemovima čekali su robovi da vide divlje i neukroćeno čeljade koje šakama i kijačom mlati oko sebe. Mlađi i prkosniji dogovarali se kako će ga noćas naučiti pameti.
Otvore se vrata, a u trijem uniđe snažno, plavokoso momče i nazove glasno i ispravno sveti večernji pozdrav.
Ipak nadglednik robova upita novo pridošloga, kako je po pravilu bilo nužno:
- "Koju vjeru ispovijedaš?"
- "Islam, što je 'Predanost Bogu'" - odvrati ispravno Jaša.
No uz to neopazice pritisnu lijevu ruku uz tijelo. Tamo, pod lijevim pazuhom, nosio je mladi sužanj modri, maleni križić, upisan iglom i biljevnom bojom pod kožu.
Odmah, još kod vrata, uletjelo Jaši među noge djetence koje je u prenatrpanom trijemu pokušavalo svoje prve korake. Uplelo se Jaši pod noge i posrnulo da padne. Sagnu se Jaša, uhvati za vremena mališa, digne ga u naručaj i sjetivši se svog nejunačkog doba kad je pjestovao Selimova sinčića, poljulja Jaša malog Indijca i zapjeva raspoloženo:
- "Šutkaj! šutkaj! Alija!"
Mali se nasmije, a Jaša ga predade materi. Dijete se zaista zvalo Alija. Mati zadivljeno pogleda plavokosog stranca. Tako već prve večeri sužanj Jaša u trijemu robova zapremi neko zasebno mjesto.