Jaša Dalmatin/VIII
| ← VII | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — VIII. Noć na Eufratu autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
IX → |
Eufrat - pod raznim imenima - na svom mučnom i dugačkom putovanju probio se kroz klance i gudure Kavkaza. Više puta, zaletjevši se sunovratce među klisure, zastao bi nenadano, stisnut među dvije okomite stijene, i činilo se da njegovim buntovnim vodama odavde nema izlaza, nego da treba, uhvaćene u ova kliješta, da se propnu do neba ako hoće da nađu oduška. Onda bi opet - povaljavši koji golemi kamen - ostavio taj svoj teret na bilo kojoj klisuri, i bacio bi svoje burne vode u dubinu ponora širokim lukom koji je titrao u prugama sviju boja kao vezena zavjesa što se vije na vjetru. A onda - okrenuvši svoj hiroviti put - poletio je put Sredozemnog mora, nasilno i hitno, kao da želi što prije da dokrajči borbe i tegobe svoga puta. Ali nenadano, čudnovatom igrom tla, odvraćen je od svoga pravca k moru baš u času kad ga samo uska pružica kopna dijeli od njega. No rijeka, kao duša koja je u mukama vrludala po neizvjesnosti, baš se sada trgnula! Kao da je u tom času njezin put sinuo jasan pred njom. Dolje k jugu treba da proslijedi - k jugu, pa onda prema istoku. Uhvatila je kruti pravac, kao da tek sada znade kuda joj je poći. Bez okolišanja, hvatajući tek najkraće i najnužnije zavoje, a sve spokojnije i tiše teče ona svome cilju i polaže polako sve šire korito u mekano tlo mezopotamske ravnice.
Plitka a široka, posuta je rijeka mnogobrojnim pješčanim otocima koji su mjestimice tako gusti da se njihove nepravilne bijele plohe gdjegdje gotovo dotiču jedna druge. Po koja niska, okrugla kuća zemunica, neizglađena, a obojena crnom bojom, leži kao zrela kupina na bijelom prudu otoka. A tek katkada, nakon dan-dva putovanja, opazit će putnik neveliku, čudnovatu splav. Sabijena od čempresovih debala, povezana je splav gužvom od kore, a drže je na vodi janjeći mjehovi napunjeni zrakom. Spušta se niz rijeku tako polako da ni domisliti ne možeš kada i kuda može ovako da stigne.
Ovako je obdan. Ali sada se eto spustila noć, a Ahmedova karavana udarila logor nedaleko Eufrata.
Rijeka nevidljivo valja svoje teške valove. Ravnica i pješčana pustoš bez kraja, a šikara, šaš i rogoza u širokim pojasima. Noć sa zvijezdama, što krupne, sjajne i potpuno bez trepeta stoje na dubokom nebu sve do nedoglednog obzorja. Deve, spustivši se u krugu, žvaču pamučno sjeme. Oko slabe vatre jedva se razabiru likovi ljudi što drijemaju ili mučke sjede tik uz ugarke. Tko na dalekom svijetu misli na ovaj živi skup, na ovu skupinu ljudi i životinja što je pala u ovu samoću? Oni su sami sa ovom golemom samoćom, ona je u taj čas njihov jedini i istinski spoj sa životom.
Ali u maštama ovih ljudi, u njihovu drijemu, u njihovu polusnu i snu, razigrava se orijaškim bujnim razmjerima sve ono što je bilo u njihovu životu, sve ono što još treba da bude. Svaki u svom muku i polusnu raspreda pod nebištem goleme pustinje sve one krupne, sitne ili nikakve misli koje su ga dovele na taj put i koje ga podržavaju na njemu. Hoće li - kad se dokrajči ovaj beskonačni, mučni put, pun pogibli - hoće li onda sva ova maštanja ostati opravdana ili razočarana?
Polako, jedan za drugim spuštaju se ljudi na gunjce - polako, umotani u nedostatna pokrivala, zaspavaju pod ledenim vjetrom pustinje; samo još slabo plamsaju obje vatre. Usred logora za nuždu je podignut šator u kojem su spremljeni najvredniji omoti. U tom šatoru spava Ahmed, a tik uz šator Gjanek, najmljeni Sirijac, kojemu bijaše, kao osobito vještom vođi, povjereno vodstvo karavane. Svojim orijaškim stasom i mnogim brazgotinama koje su nagrđivale lice i smeđi, silni trup Gjaneka činio se on kao stvoren da uz Ahmeda vodi karavanu, a pogotovo da čuva sigurnost onih najvrednijih tovara koje Ahmed za cijelog puta nije ni načas puštao s oka. U tim tovarima bile su brižno omotane u pamuk, a ušivene u mjehove, rastavljene puške - ta nova čudesa koja se pale bez napora, vlastitom vatrom, i koja živim zrnom gađaju i probijaju drvo, ruše kamen i smrtno gađaju neprijatelja. Bile su one, u tom malenom, podesnom obliku, svojom razmjerno neznatnom težinom, nešto novo i divotno. Pojedini čovjek mogao je da nosi uza se vatreno oružje, da izrabljuje i da se koristi njegovom čudovišnom snagom. Što su dosada samo glomazni, nespretni i u svom baratanju mučni topovi mogli da iskoriste, to će odsada biti pokretno, lako i nedogledno u rukama pojedinog čovjeka. Novi izgledi spretnosti, novi poticaji na osobno junaštvo, nove nade na vojne uspjehe, vezale su se uz iznašašće ručne puške.
Ahmed je nosio tih pušaka u svim veličinama. Ukrašene neobičnim zlatnim i srebrenim okovom, teške od dragoga kamenja koje bijaše umetnuto u njihove kundake i okrugle ručke. No na njima nije ni ures, ni drago kamenje bilo ono najdragocjenije. Sultan od Gudžerata, kojemu bijaše namijenjen ovaj dar, imao je riznicu koja se poradi neprocijenjenog blaga nazivala "vrt božanstvenosti". Njemu nisi dakle mogao s draguljima da pristupiš. Nego ona nova ognjena guja koja je drijemala u cijevima pušaka i koja je mogla sipati i smrt i pobjedu iz svake pojedine ruke, ona je bila neobičan i divotan dar kojim je Ahmed nakanio steći i milost i mnoge povlastice za svoju trgovinu po Gudžeratu.
Ustrajno žvakanje pamučnog sjemena traje podjedno, kao posljednji odjek ovoga noćnog prizora. Uz slabi titraj vatre što je podržaje pospani stražar vidi se krug deva, i samo katkada spokojno kretanje njihovih glava što štrlje.
Na stazi miče se kroz mrak prama šašu teška spodoba. Deva pod vodstvom svoga čuvara. Mnoge staze vode ovdje kroz trstiku, jer su ovdje karavane uz Eufrat odvajkada napajale svoje životinje. Jaša vodi devu koja bijaše ozlijedila nogu do napajališta da je utjera bolnom nogom u hladnu vodu.
Noć je tiha i prekrasna. Zvijezde ulijevaju svoj puni sjaj u daleki mrak pustinje. Osim šakala, koji su svake noći negdje u daljini zavijali oko svoje noćne rabote, nije karavana na ovom odsječku puta naišla na zvijeri. Obdan su brojne šojke saksaulke svojim kreštanjem jedine prekidale tišinu pustinje trčkajući ispružena vrata od grma do grma te su svojim divno ružičastim prsima i svojim crno-crvenim glavama izgledale kao živi pomični cvjetovi saksaula. No sada su se i one povukle u svoja noćišta. U okolišu pak nije bilo ni naselja, ni pojedine nastambe koji bi mogli izazvati ikakvu sumnju ili oprez.
Ipak Jaša, djetinjastom gordošću i ljubavlju privezan uz luk i uz strelicu koje mu na ovom putovanju bijahu povjerili, nije ni sada pošao do napajališta bez oružja. "Pravo imaš" - bijaše povikao za njim porugljivim glasom trgovčić koji se upravo umotao u ćebe. "Ima tamo nešto da te ujede! Da nije bauk, mališane?"
Tlo je u šašu bilo gdjegdje opasno. Staza, pomična i titrava, ali žilava u svom sklopu, podrhtavala je na svakom koraku pod teretom životinje i njenog čuvara. Oprezno uvede Jaša devu u odabranu lokvu. Osjetivši na ranjenoj nozi blagi doticaj hladne vode, stajala je deva nepomično u bujnom šašu koji ju je nadvisivao.
U taj tren na rijeci koja je protjecala duboko usječena u ravnicu baš do ovog mjesta zapljuskaše tiha vesla - i još jedna. Nekoliko poluglasnih riječi dopre do Jaše. Obuze ga zla slutnja. Deva uznemireno nakrene glavu spram obale koja se kroz mrak i kroz trsku jedva naslućivala.
Po jednoj od mnogih staza hitro mune kroz trsku jedan lik - za njim odmah drugi i treći dok se na drugoj stazi u isti čas čulo jednako pucketanje suharaka. I tamo se nekoliko tamnih likova pomicalo spram logora karavane. Ni riječ se nije čula, a samo po sagnutim likovima moglo se naslutiti da ljudi nisu bez oružja.
Nemir i drhtanje deve poveća zle slutnje Jašine. Noćni napadaj razbojničkih Arapa. A Jašin položaj je takav da ga uzbuđenost i nedoumica odmah zahvatila sve do srži. Kako da javi karavani pogibao, a da ne padne u ruke napadača? Povratak u logor mu je presječen, jer tamo pred Jašom, na čistom prostoru, već u blizini logora, razabire se kroz mrak hitro pomicanje sumnjive družbe. A tko zna nisu li u zaleđu Jaše ostale u čamcima straže?
Čas krzmanja, a onda zvižduk, jak i rezak, zaori u tri maha iz šaša. Jaša je davao karavani ugovoreni znak za pogibao. Kao munja pao je taj zvižduk i u tabor karavane i u hrpu napadača. Zapanjeni, zaustaviše ovi načas svoje napredovanje, a onda, ostavivši na čistom prostoru dvije straže (jer tko zna otkud nenadani zvižduk u šašu i koliko ima tamo ljudi?), nasrnuše Arapi najhitrijim trkom uz poklike i psovke na noćište karavane. U karavani pako sve se bijaše trglo na prodorno zviždanje. Od naglo ubačene slame visoko planuše obje vatre. Tko je bio budan, uhvati oružje - drijemovni pak teturali bezglavo po logoru i hvatali nesvjesno bilo koji komad robe ili drveta. Ahmed, trgnuvši se iza sna, bio je za tili čas i budan i bodar.
Oružan skoči iz šatora, a šator, sklepan za nuždu, raspadne se od naglog skoka Ahmedova. Odsjev vatre titrao je sada i osvjetljivao otkrivene mjehove i dragocjene tovare.
- "Gjanek!" - viknu Ahmed iskočivši iz šatora. Ali Sirijca nije bilo na ležaju uz šator. Već pred noć bijaše on otišao da nasiječe tamariske za oganj veleći da će se kasno vratiti. Napadaj na karavanu bio je dogovoren sa razbojničkom družbom baš po Gjaneku. On glavom bio je vođa napadaja.
Dva Arapa nasrnuše, kako bijaše dogovoreno, na Ahmeda dok ostali zametnuše borbu sa putnicima. Gjanek pak, po osnovi, poleti naprama mjehovima u kojima bijahu ušivene puške. O ovomu se, za Arape neprocjenjivom blagu radilo.
Gjanek uhvati jedan od mjehova, pa onda drugi i treći, i prenese ih trčeći do ležaja deva. Borba među putnicima i Arapima bijesnila je, topot, psovke, jauk ranjenih i dozivanje pomoći ozvanjalo je, a vatre, zapuštene i zanemarene u navali borbe, posve su pale. Samo bi katkada slaba luč žeravice osvijetlila u blizini po koju ocjelnu oštricu u zamahu ili plamenu bradicu Ahmeda koji se ustrajno i bijesno borio sa svoja dva protivnika. A Gjanek, kao da i ne vidi metež i krv kroz koju prolazi, prenosio je žurno na svojim golemim leđima teške terete. Gjanek ovaj puta ne treba da steče novih brazgotina - njegova je zadaća veća, a odgovornost razbojničkog napadaja dostatna za pohlepu, pa i za slavu Sirijca. U jedan tren netko od putnika dospije da ubaci suvaraka u obje vatre, da osvijetli bojište. Nepomičan, tih, kao prikovan na svom mjestu u šašu, stajao je dotle Jaša uz svoju životinju, uhvaćen između čamaca na rijeci i obiju stražara na čistoj ravnici do logora. Kad vatre nanovo planuše, opazi Jaša kako se iz općeg meteža logora odvojila putem prema rijeci i prema njemu deva natovarena teškim tovarom. Uz devu ljudeskara koja se na jedan čas orisala u svijetlu plamena. - "Gjanek!" - pomisli Jaša, i cijela veza događaja u logoru bude mu jasna. Sve tijelo mladića zadrhta od navale gnjeva koji bi ga u takvim prilikama znao obuzeti do posljednje žilice kao munja tijelo koje pogodi. A tren iza toga sve se njegovo mišičje napne u budnoj pažnji. Ovaj tovar treba spasiti! Ne zato što je Ahmed tolikim ljubomorom pazio i čuvao ovo blago, niti zato što je i sam Jaša nekoliko noći prozebao čuvajući te dragocjene tovare u klancima u gudurama kuda se uz Eufrat bila probila karavana prije negoli bijahu najmili Gjaneka. Ne! Treba spasiti tovar prosto zato što podlom Sirijcu i njegovoj drskoj družbi ne smije pripasti ono što nije određeno za pogane razbojničke šake.
Uhvativši za uzdu svoju životinju, pokroči Jaša uzbuđen, ali oprezan, kroz šaš prema Gjaneku. Obje straže, razmaknute na pedeset koračaja, bile su okrenute leđima Jaši i zurile su na bojište u logoru kako bi uz slabi odsjev vatre razabrale na ovu daljinu uspjeh ili neuspjeh drugova. Trčeći uz svoju natovarenu životinju, hitro im se primicao od logora Gjanek.
- "Za mnom!" - vikne on na prolazu jednom od obaju stražara. Ovaj poleti uz njega naprama šašu da zaštiti plijen od svake opasnosti, a drugi - zanesen znatiželjom i pohlepom za pljačkom - ostavi svoje mjesto i potrči put logora.
Sirijac sa natovarenom devom i sa stražarom Arapinom hitro se približavao šašu gdje je stajao Jaša. Ponovni drhtaj obuze Jašu. U njega su dvije strelice. Svaka mora da pogodi. Natovarena deva treba da ostane neozlijeđena, ako hoće da se spasi tovar. Toliko je jasno sinulo u glavi mladića.
"Bože, pomozi!" - Srce mu zakuca kao gvozden mlat - ruka mu je nesigurna i uzbuđena. Prva živa borba mladića - a mrak, visoka trava i podrhtavanje plamena koji bi mu katkad od logora trepnuo u oči, ne dadu da uhvati jasan cilj. Ali samo časak - a onda smirenje oblije Jašu ledenim valom. Sigurno i nepokolebljivo namjeri strelicu. Zviždanje strelice, drhtaj i zuj tetive. Onda silan vapaj. I po drugi puta: zviždanje i opet brujanje tetive. Psovka i povik objave drugog ranjenika. Uplašena deva otme se sa tovarom iz ruku Gjaneka koji je klonuo na mjestu, ranjen u rame, dok je Arapin, potrčavši nekoliko koračaja, posrnuo tek u šašu.
Do toga časa znao je Jaša što čini. Nu štogod se zbilo iza toga, činio je mladić nesvjesno u ludoj, bezglavnoj hitnji, kroz koju je kao jedina uporna i goruća točka sjajila tek jedna misao: treba spasiti tovare. Sve ostalo tonulo je u moru i metežu uzbuđenosti koja je gonila krv kroz žile mladića. Tamo u močvari ležale su dvije prve žrtve, dva prva ljudska tijela koja je Jašina ruka oborila.
Ostavivši svoju životinju u šašu, trkom se zatrčao Jaša u mrak za natovarenom devom i dognao je na njenom prvom skoku. Nije bilo vremena da se životinju prisili da bi kleknula. Nasilno i hitro prihvati je Jaša za uzde i sagne joj glavu sve do sebe. A onda, obuhvativši objema rukama njenu glavu oko ušiju, pričeka tek tren. Načas svladana, uspravi deva odmah zatim naglo vrat, a Jaša, lebdeći čas na visokom vratu životinje, prebaci se vješto preko tovara kako je vidio da to čine Arapi u slučaju nužde. A dalje, tek po nagonu, tek po volji životinje! Niti u logor gdje je još trajao topot i metež, niti do rijeke od koje je bježala poplašena životinja, nego u mrak, u nedoglednu ravnicu, u nepoznatu, nesigurnu daljinu, besvjesnu kao što je bila besvjesna strava poplašene deve i uzbuđenost mladića na njoj.
Jaša, držeći se grčevito uz tovare, ipak bi na časak hvatao rukom pred sebe i iza sebe da se uvjeri jesu li svi mjehovi ovdje. No Gjanek bijaše svoj plijen tako kruto stegnuo da je deva, usprkos poplašenom kasu, nosila svoj tovar kao prikovan na leđima. Kuda i kakovom nepoznatom, dalekom cilju hoće da ga odnese ovaj divlji kas? Kako su već daleko od logora? Dugo je već trajao taj bezglavi kas kroz mrak, po jednoličnom tlu ravnice. A Jaša, još uvijek bez cilja i svrhe, stane od navike da pogledava od časa do časa na noćno nebo obasuto krupnim zvijezdama. I gle! Sad ovo, sad ono zviježđe prolazilo bi uz lijevi bok jahača. Zviježđa se redom izmjenjivala, dok nakon dugog, zamornog kasa iznenada sinu uz lijevu stranu jahača i opet ono prvo zviježđe koje bijaše svjesno zagledao. Polako se vraćalo Jaši opažanje.
"Deva kasa u golemom krugu oko logora. Uplašena životinja ne usuđuje se u logor, a nagon joj ne da da se udalji od svoje družbe." Zaista. Kao što mjesec - pratilac zemlje - kruži kroz prostore oko neznatnog svjetla kugle zemaljske, tako je deva orisivala po mraku i po silnoj plohi ravnice velike krugove oko logorske vatre koju sada tek, kao sitnu jedva vidljivu luč, zapazi Jaša daleko u ravnici.
"Dobro je!" - pomisli mladić i uzdah olakšanja donese mu prvo smirenje te on tihim riječima i treptanjem stane da smiruje životinju. Začas deva, izmorena, dršćući, uspori svoj kas. Konačno se zaustavi, okrenuta prema onoj maloj luči koja je, sitnija od najsitnije zvijezde, čas treptila, čas zamirala u daljini ravnice.
Nikakav glas nije mogao odande da dopre do Jaše. Što se tamo zbivalo? U čijim je rukama logor? Tko je sada uz onu vatru? Tko živ? Koga nema više među živima?
- "Ovdje treba sačekati dok se razdani" - odluči Jaša. Spusti se sa deve, sveže krajeve uzda oko svoje ruke i sad je stajao, svladan uzbuđenošću i događajima ove noći i nesigurnošću sutrašnjeg jutra. A onda golema samoća koja se prostirala u gluhi mrak probudi u duši i u mašti Jaše i opet likove Gjaneka i Arapina.
Iznenada učini se mladiću da tik uz njegovo uho biju u sav glas silni bubnjevi, a dva gorostasna crna lika počela da plaze potrbuške tamo iz najveće daljine prema njemu. Još tren i dogmizat će ove nemani do njega, pokrit će ga svojim bezobličnim crnim trupinama, ugušit će ga uz tutanj bubnjeva koji mu biju kraj ušiju.
- "Ne!" - otrese se Jaša. - "Ne! Svega ovoga nema. Znoj me oblijeva. Nestat će ih!" - Još iz djetinjstva bijaše Jaša upamtio narodno vjerovanje da utvare bježe čim znoj oblije kršteno čeljade. Da, i ovdje u ovoj dalekoj, tuđoj pustinji, u ovom tuđem mraku mora da tako bude! I zaista. Hladnim znojem obliven ostade Jaša zureći čvrsto u sitnu, ali istinsku točku logorske vatre. Bubnjevi stadoše da se odmiču sve dalje i dalje dok sasvim ne zamriješe, a crne utvare uvukoše svoja strašna tjelesa u mrak i rasplinuše se u veliku noć.
Deva bijaše legla. Oslonjen o njeno bedro čekao je Jaša. A onda mu se misli smiriše.
"Kad se razdani, moram u logor, bio tamo tko mu drago. Ovako sam na putu, sa ovakovim tovarom, svakako sam propao. Moram zorom u logor." Prestane da ga tišti neodlučnost. Pripravan je da prihvati sve što je trebalo da dođe nakon teških zgoda ove večeri i noći. A mozak, izmoren napetošću i stravom posljednjih sati, odvede nezamjetno svojim čudesnim putovima Jašu na prijatnije polje. Da, i ona noć u sarajskim bedemima bila je dugačka - raspredale se misli njegove. Tko zna trče li i sada u sarajskom vrtu djevojčice oko ljuljačke i smiju li se onako slatko? Tko zna čuju li se i sada tamo papuče male Mirjam? - I sjeti se Jaša lišca Mirjame, sjeti se kako se ona okrenula k njemu na polasku i šapnula umiljato: "Čuvaj se, dobro se čuvaj!"
A onda: čega mogu da se čuvam? Tko zna šta će još biti do Indije! A tamo - sultan od Gudžerata, kažu da ima brkove toliko dugačke da ih plete oko tjemena. Othranjen je on od najmanjih nogu zmijinim mesom i otrovom. Zato njemu nikakav otrov i nikoja strelica ne može da naškodi. A vele da je dobar i milostiv. - Lako! - Kad nitko ne može da mu naudi! - U njegovoj riznici ima jezerce zlatne vode, na jezeru pliva sud od ružina drveta, a u sudu dragulj, velik kao naranča. Ne možeš da podneseš njegova sjaja, nego treba da sa sobom poneseš dva mlada lista sa dudova drveta, pa da kroz njih pogledaš u ono čudo. - Indija! - Ima tamo, kažu, zmija tako velika da čitavog jelena proguta, a jaja su joj golema kao bundeve. Kraljica Aka, kažu, podmetnula svoju rođenu kćerku u praznu ljusku takova jajeta i metnula je pod zmiju. Zmija othranila djevojku uz svoje mlade, a ono postala djevojka ljepote kakove nigdje nema. No njeno tijelo i njezin dah toliko su otrovni da svatko izgubi život čim je poljubi. Ali - eto - u Indiji - - -
Sjedeći na zemlji, oslonjen leđima na devu koja ga je zaštićivala i grijala svojom toplinom, zaspi Jaša Dalmatin, sam pod nebištem eufratske ravni, čuvajući blago koje bijaše spasio za sultana gudžeratskog. A da tamo, sa dalekog žala dalmatinskog, mogu da ga ugledaju u tom času, bilo knez, bilo kmet njegova rodnog sela, prekrstili bi se oni puni strahopočitanja i šapnuli bi:
- "Hvala Ti, veliki Bože! Svašta si ti dao pod kapom nebeskom!" Jaša se probudio od micanja deve koja je htjela da ustane. Sunce bijaše na pomolu.
U logoru je međutim napadaj bio odbijen. S manjim ili većim ranama, s manjim ili s većim plijenom povukoše se napadači čim Gjanek sa tovarom bijaše odmakao. Samo jedan Arapin, teško ranjen, ostade ležeći bez svijesti u logoru. Metež je trajao, ranjeni putnici zvali u pomoć i jaukali za svojim gubicima, a poplašene životinje ludo trzale na svojim povezama i bacale se nogama.
Tih i nepomičan, a blijed mrtvim bljedilom na svom bjeloputnom licu, kutrio je Ahmed kraj ranjenog Arapina kao da ne čuje ništa oko sebe.
- "Donesi mu moj dušek" - govorio je ciganki Leki, travarici i čarobnici koju, što od smilovanja što od sujevjerja, povedoše iz Beiruta.
- "I daj mu vode! Obriši mu lice tim tvojim lijekom!"
Ciganka naspe iz tikvice tekućinu, rujnu kao rujno vino, na pamučnu krpu. Crvene latice plivale su u tekućini. Ocat sa ružinim listom. Lijek od sunčanice i od svakog zla u glavi.
- "Drž' ga na životu, ženo! Nećeš požaliti!"
Ahmed, koji u tovarima sa puškama bijaše izgubio temelj ovoga svog mučnog i opasnog puta, Ahmed je prolazio sve zdvojnosti i sve muke nemoćnoga gnjeva. Njegovi se palci grčili od boli rana koje bijaše zadobio u boku i na ruci. Ali mnogo više patile ga duševne muke. Ipak lice njegovo nije gubilo onog izraza pokoja, glatkosti i slatke nježnosti; samo kao da mu se bradica oko tog lica još jače rasplamsala. Djelovalo je gotovo strašno kad se Ahmed, ovakav, sagibao nad ranjenog razbojnika.
"Drž' ga na životu!" - reče i opet ciganki gledajući joj pravo u garavo lice.
U ovom ranjeniku bila je sva nada Ahmedova. Jedino po njemu živome mogao je dobiti veze sa otimačima, ili bar ući u trag svom blagu. No kako je noć odmicala, onako je disanje Arapina bivalo sve teže. Zora zarudila, a Arapin je, trznuvši u svom teškom žutom plaštu, izdahnuo. Ciganka i Ahmed, sagnutih glava, zurili dugo u protegnuto, nepomično tijelo.
- "Nosite ga iz logora!" - naredi zatim kratko Ahmed. - "Spremajmo se! - Posipaj mi rane tim tvojim listom." Koliko je spokojnije govorio, toliko je njegovo lice bivalo bljeđe.
Dok se logor komešao u uzbuni nesređenog odlaska nakon ovakove noći, dotle je Ahmed legao nepomičan i izmoren. Rane, zasipavane praškom od lista koji je ciganka drobila među dlanovima, strahovito su pekle. Gnjev, bol, briga i zdvojnost morile ga. Treba da od temelja promijeni svoju trgovačku osnovu. Jer sve što dosada bijaše smislio učiniti u Indiji, imalo je početi onim časom kada će tovare sa puškama položiti pred sultana Mahmuda Begra govoreći: "Evo, padišahu, ovo sam ti donio na dar ja, trgovac Ahmed iz Stambula." - A sada? Ništa od ničega!
U logoru, međutim, nastade nenadano skupljanje putnika, a zatim nagađanja, povici, nadvikivanje. - A onda patuljasti dječačić Libijac poleti trkom u susret devi koja je kasala put logora.
- Jest dina mi, on je! - klicao je i vrištio zanešeno dječačić, te skočivši kao munica, ovjesio se o vrat Jašinoj životinji. Od radosti kesio se i pištio patuljak prodorno lamatajući crnim bosim nogama.
Tako uletješe u logor.
Pola sata iza toga na Ahmedovu dušeku, podalje od svih ostalih, sjedio Jaša uz Ahmeda. Položivši jednu ruku na Jašino rame, a drugom gladeći tovare koji su mu se vratili kao čudo sa nebesa, slušao je Ahmed pričanje Jašino. Nevjerojatna promjena pala je na njegovo glatko lice! Strastveni, mrki žar razorio je sada naučenu blagost i slatku nježnost njegovih crta. Nenadana radost rastrgala je koprenu s ovog lica i ono se oblijevalo neprestanim tamnim valovima pohlepe, osvete i častohleplja.
A ciganka, vežući svoje truljave svežnjeve, obazre se na onu dvojicu i reče malom Libijcu:
- "Uhvatio je noćas Dalmatin svoju sreću za oba uha."