Jaša Dalmatin/II

← I

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  II. Perperi autor: Ivana Brlić-Mažuranić

III →

Dinje i lubenice, poslagane u dvije omašne visoke hrpe, zapremale su veliki dio nepravilnog trga. Svojim jakim, slatkim mirisom i svojim bojama te su dvije hrpe (jedna svijetlozelena sa nekoliko jarko crvenih prorezanih lubenica, a druga žuta kao carski dukat) nadvladale cijeli okoliš da se zapravo nije mogla osjetiti sva rugoba toga malog, neravnog trga koji se spuštao nešto nizbrdice. Kućarice kojima si lako mogao dohvatiti otrcani daščani krov, spremišta u koja si kroz napuknute daske mogao pružiti ruku, ograde kojekako skalupljene od čađavih stupova i dasaka što bijahu preostali iza brojnih požara u tom predgrađu - takova je okolina stvarala ovaj trg. U jednom uglu blještave boje dinja i lubenica, a u drugome neugledni sivi čopor od kojih tridesetak magaraca i mazgi pod praznim samarima.

Goniči i baštovani bijahu toga dana donijeli plodove svojih bostana i nudili ih u tolikoj množini da je cjenkanje i prepiranje baštovana i pretrglija bilo zaglušno.

Ovaj ne da, a onaj uzima. Nasilno hvata pretrglija svoju žrtvu za ruku i pljeska svojim dlanom o njegov, ali baštovan ne pristaje, i otuda natezanje, graja.

A mudra magarad, navikla na ovu vrevu, sagnula je glave i mirno izabire slamčice što leže u prašini među krupnim kvrgama kamenog pločnika.

Mali petogodišnji Alija stajao je pred jednom od drvenjara na prevaljenom sanduku. Svojom zamusanom ručicom zahvaćao je iz bakrene zdjele krupne sjemenke misirače i sipao ih polako u izduben trešnjev panj koji je stajao na ovisokom stupu. Mali se Alija nadvirivao da vidi kako sjemenke padaju na dno.

- "Dosta je!" - reče Jaša. Brižno odmaknu ruku djeteta s ruba panja te stane laganim jelovim batom oprezno udarati po sjemenkama da im ne razbije jezgru, poslasticu turskih obroka. Dotle dijete izvadilo iz njedara malen omot uvezan u krpu, a u njemu nekoliko zrnaca, crnih i laganih kao ugalj.

- "Što je ovo?" - upita iznenađeno Jaša svog gospodara Selima koji bijaše izišao iz dućana.

- "Ne znam! Uzeo sam dolje na obali nekom Etiopljaninu iz torbe."

- "Raste li to ovako?" - promatrao Jaša zrnca.

- "Kaže čovjek da je to paljeno na žeravici."

- "A što im je to?" - upita Jaša.

- "Šta ja znam!" - kratkorjeko će Selim.

Jaša istrese iz panjića sjemenke misirače, a dijete, radoznalo nad crnim zrncima, baci ih u panj. Za čas pod udarcima bata zapucketa šuplje i zvonko. Jak, ugodan miris pržene kave podiže se iz panja.

- "Dina mi, čudo kako to miriše!" - reče Selim. Opojan i prijatan miris kave prevari Osmanliju. Dohvati iz panja one mrke prašine i metne u usta. Neslano, bez slasti, bez sadržine, melja se po ustima! Ljutito pljucne Selim.

- "Pogane li stvari! Baci to!"

- "Dobro je za onu etiopsku divljačinu!" - nasmije se Jaša. Izbaci na put crnu prašinu te pomno izbriše panjić koji je uporno mirisao. - Skoro naiđe novi čopor magaraca. Utapkaše, razgaziše i raznesoše na svojim kopitima prvu "crnu kafu" koja bijaše zalutala u Carigrad. Selim uniđe opet u svoj dućan i sjede na rogožinu. Odatle je sa zadovoljstvom promatrao svog sinčića Aliju gdje otpuhuje žutu tanašnu pljevu sjemenki sa svojih ručica. - Turci nada sve cijene odraslost, pa i za dječjih godina uzgajaju u svojih sinova ozbiljnost kao muževno svojstvo. - Jaša je bio odlučan i vedar u svom ponašanju, a ipak suzdržljiv i škrt na riječima. - Kad bi govorio, njegov je glas bio izglađen i mekan, a oči su mu uvijek ravno gledale u oči onoga s kim je govorio. Sve ove odlike željkovao je Selim za svoga sina, pa ga je zato rado ostavljao pod Jašinom paskom.

Nikada, za dvije godine svog boravka kod Selima, nije Jaša napomenuo ni riječi o svom rodu, o rodnoj kući ili o svome porodu. Je li to bio prirođeni oprez? ili bol? ili ponos? Svakako je mladi sužanj na dno svoje duše zauvijek pokopao tajnu svoga doma. No Selim bijaše opazio da Jaša jednako znade suspreći i bol i radost. - Vidio je da mladić mirno prima pohvalu i nagradu, kao što znade s mirom podnijeti kazne, neminovne u životu roba. Pa je iskusni Selim iz svega Jašinog držanja zaključio da je Jaša starog plemena i dobrog koljena.

Dinje i lubenice bile su prekupljene. Kupio ih Grk po imenu Kale, onaj koji je najglasnije zvektao bakrenim sitnišem. Sada je trebalo prenijeti obje hrpe sa trga u Grkovo dvorište. Kale domahnu preko trga Jaši, a Jaša kimne glavom. Jaša podigne malog Aliju te njega i punu zdjelu očišćenih sjemenki pruži sa trga preko tezge Selimu. Zatvarao se dućan noću samo daščanim kapkom - sada je kapak bio odignut i poduprt motkom.

- "Zove me Grk" - reče Jaša.

- "Idi!" - odvrati Selim i prihvati dijete. Selimu nije bilo krivo da Jaša zaradi koji bakriš. Ako od svoje zarade kupi somun za dva perpera ili alve za perper, toliko će manje u kući pojesti. - A s druge strane: pročuje li se da je Jaša valjan radnik, i cijena će mu porasti.

Jaša se brzo pogodio sa Grkom. Za četiri perpera prenijet će mu u dvorište obje hrpe. Koliki je ovo napor? Koliko vremena treba za to? Svejedno! Za Jašu je bilo važno tek jedno: da dobije bakriš i da sutra kupi Višku olova za strelice.

Jaša uhvati košare. Radio je hitro i okretno, a urezivao kod svakog koša oznaku u ljeskovu šibu. Hrpa na trgu bivala je sve manja, a hrpe u Grkovu dvorištu rasle su pravilne, naprama vrhu sve šiljastije.

No kada je stari Jusuf nešto kasnije prolazio uz dvorište Grka, naišao je na dva rvača. Jaša bijaše oborio na pločnik dugokrakoga odrpanog Armenca kojemu se u padu četiri perpera prosula iz šake. Klečeći jednako na svom protivniku, pokupi Jaša perpere dok je pritisnuti Armenac ležao mrk i bijesna pogleda.

- "Evo! To je tvoje!" - reče Jaša i dobaci mu perper od milostinje. Armenac dohvati novac. Ali uto se Jaša, koji bijaše ustao, zagleda zamišljeno u njega. A onda mu dobaci i ona ostala tri perpera.

- "Evo ti i ovo! Ali da nisi više dolazio gdje ja radim."

U vrevi i zaposlenosti trga nitko do starog Jusufa nije pazio na borbu obaju mladića. Jusuf je pak motrio sa smijehom kako je Jaša oborio Armenca i platio mu perper.

Ali kada je Jaša Armencu dobacio još i ona tri perpera, začudi se Jusuf. Bijaše Jusuf dao Jaši samo dvije kape suhih smokava za spas svoje brodice, a Jaša eto bez nužde baca cijela tri perpera! - Starac pođe za Jašom i upita radoznalo:

- "Neka si mu dao onaj jedan perper! Ali zašto si mu dao još i ona tri?"

- "Svuda mi se upliće, bitanga! Sada mi od Grka ubrao prevarom svu zaradu. Pusti li me odsada na miru, nisam ga skupo platio!"

- "Gle! Račundžija si ti! nećeš propasti u svijetu" - usklikne stari zadivljeno tresući glavom. Ali se odmah ugrize za jezik i pogleda naprama Selimovu dućanu nije li ga Selim čuo.

- "Baš sam stara budala" - prekori sam sebe stari Jusuf gegajući se niz trg. - "Hvalim glasno onu robu koju će drugi na pazar iznijeti."