Izjava Hrvatskog kulturnog vijeća 17. listopada 2012.
| Izjava Hrvatskog kulturnog vijeća 17. studenoga 2012. autor: Hrvatsko kulturno vijeće |
Naša domovina opet prolazi kroz teška iskušenja. Gospodarskoj krizi i njezinim posljedicama po život čovjeka i obitelji pridružuju se tendencije sve očitijega duhovnoga i kulturnog osiromašenja hrvatskoga naroda, kojima je cilj promijeniti etičku matricu narodnoga života poništavanjem ili relativiziranjem vrijednosti koje su Hrvate održale u povijesti. I sama povijest hrvatskoga naroda i stvaranja hrvatske nacije nastoji se revidirati HKVneznanstvenim načinima s razvidnom svrhom da se jedan ponosan, državotvoran narod duge i bogate tradicije pretvori u neodredljivu i razuđenu gomilu nesvjesnu svoje prošlosti i neponovljive autentičnosti svoga bića, u ljude bez korijena koji bezvoljno promatraju kako im sadašnjost postaje sve više nalik vremenu hrvatske neslobode. Hrvatski su građani izloženi ideološkom nasilju manjine čije su zasade u opreci s težnjama, voljom i osjećajima naroda.
Nametanjem svjetonazora protivnoga hrvatskoj uljudbi vlast se otuđuje od naroda te i sama postaje narodu tuđom. Donošenjem zakona koji nemaju uporište u hrvatskoj tradiciji, vlast izražava prijezir prema našim posebnostima ali i univerzalnim vrjednotama duboko usađenim u ljudsku svijest i savjest. Koracima kojih smo svjedoci vlast u praksi iznevjerava demokraciju i unosi elemente totalitarne države koja želi preuzeti nadzor nad svim područjima života, koristeći gospodarsku krizu i nemoć većine građana koji zbog nesigurnosti svojih egzistencija ne pružaju očekivani otpor, što ne znači drugo nego stvaranje atmosfere državnoga nasilja koje se hrani ljudskim strahom. Istodobno vlast nema viziju ni sposobnost učiniti pozitivan pomak u svladavanju krize nego svoju nekompetentnost nadomješta materijalnim udarima na hrvatsko pučanstvo, neizdrživim nametima koji su i srednju klasu doveli do ruba siromaštva, a broj nezaposlenih sve je veći kao i nova zaduživanja. Diletantski pristup gospodarskim teškoćama praćen je a dobrim dijelom i uzrokovan postavljanjem na dužnosti ljudi bez dovoljno naobrazbe i stručnosti, s jedinim kriterijem partijske podobnosti.
Sličnost s desetljećima prije uspostave hrvatske države
Svi ti oblici ponašanja i načina obnašanja vlasti nedoljivo podsjećaju na desetljeća prije uspostave samostalne hrvatske države, a iz toga su vremena i prepoznatljiva ideološka nasilja. Ta su nasilja usmjerena prema životu samom, prema odgoju djece u roditeljskom domu, prema tradiciji hrvatskoga školstva, prema obrazovanju, znanosti i kulturi, prema pravu na dostojnu plaću, prema pravu na rad, prema kršćanskim vrjednotama, prema našoj povijesti i istinitosti prikaza njezina tijeka, prema kolektivnoj memoriji i istaknutim osobama koje su održavale državotvornu misao ili ostvarile hrvatsku samostalnost, Vladaprema braniteljima, junacima koji su bili štit naroda u burnim razdobljima, prema sjećanju na hrvatske mučenike, prema jedinstvu hrvatskoga narodnog tijela, prema samosvojnosti hrvatske kulture i posebnosti hrvatskoga jezika.
Mi smo suočeni s postojanjem vlasti koja se prirodom stvari našla u sukobu s modernim hrvatskim društvom u cjelini, u sukobu s hrvatskim radnikom, hrvatskim seljakom, hrvatskim intelektualcem, hrvatskim iseljeništvom, hrvatskom obitelji i Crkvom u Hrvata. Suočeni smo s vlasti koja je asocijalna i anacionalna, vlasti koja na mnoge načine zastupa kulturu smrti – od donošenja zakona koji dopuštaju uništenje nerođenoga ljudskog bića, od potpore zajednicama čija veza ne rađa novi život, do izbjegavanja da se istraže i kazne komunistički zločini čija je posljedica najveći narodni gubitak u hrvatskoj povijesti. Štoviše, potpuno je razvidno da državno odvjetništvo i nimalo nezavisno hrvatsko pravosuđe imaju nalog da ne privode pravdi ni mnoge zločince iz neprijateljskih redova u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, krivotvoreći i na taj način našu bližu povijest iz koje se pokušava izbrisati pojam agresije a o Domovinskom se ratu govori kao o sukobu izazvanom prevelikom autonomijom sastavnica bivše države.
Ta nova promidžba kulture krivotvorenja naziva nezavisnu, suvremenu hrvatsku državu – slučajem, a njezin ljudski sadržaj paradoksalnom heterogenom tvorbom koja je začudo proglašena nacijom. Nakaznu protupovijesnu i duboko protuhrvatsku tvrdnju posreduje se i međunarodnoj zajednici, što izaziva zabunu i u nama sklonim zemljama koje znaju da Hrvati čine više od devedest posto građana Republike Hrvatske, da se više od osamdeset posto Hrvata izjašnjavaju kao vjernici, pripadnici Katoličke crkve, da je hrvatski nacionalni i kulturni identitet neupitan. Takva narodnosna, jezična i vjerska homogenost gotovo da i nema usporedbe u europskim okvirima, a potvrđena je i u stvaranju i obrani hrvatske države.
Propagiranje balkanskih kulturnih integracija
Upravo je ta homogenost kost u grlu onima koji pokušavaju razmrviti i razoriti hrvatsko narodno biće i u tome ga stanju uputiti na tržište gdje će se izgubiti u ZPvrevi naroda, jezika i saveza. Protivnici hrvatske samostalnosti i negatori hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta iz svojih razloga podupiru europske integracije - ne zbog njihovih možebitnih korisnih strana nego poradi činjenice da Hrvatska gubi dio suverenosti - a istodobno forsiraju novu balkansku kulturnu integraciju kako bi ostali bliski svojoj stvarnoj duhovnoj domovini i stvorili pretpostavke za neki budući projekt, isti ili sličan onima koji su propali u povijesti. Nasilno promičući Hrvatima uglavnom stranu dimenziju nasuprot srednjoeuropskoj i mediteranskoj, propagandisti balkanskih kulturnih integracija istodobno pokušavaju iz kolektivnoga znanja istisnuti istinu o hrvatskom povijesnom, etničkom i kulturnom prostoru, što je jedan od ključnih razloga nebrige za onaj dio hrvatskoga korpusa koji je ostao izvan granica suvremene hrvatske države.
Toj nesvjesnosti povijesti pridružuje se i nova neodgovornost prema neospornim dijelovima hrvatskoga teritorija na koji pretendiraju druge države. Prepuštanju teritorija, gubitku (de facto) gospodarskoga pojasa i ambivalentnom pristupu u pitanju spajanja hrvatskoga teritorija na jugu Hrvatske pridružuju se i kobne rasprodaje nacionalnoga blaga i najave tzv.monetizacija, praćene uvrjedama hrvatskom čovjeku da je nesposoban upravljati svojim dobrom. Istu težinu ima i rasprodaja školovanih mladih ljudi drugim zemljama, što poprima dramatične razmjere i najveći je naprijatelj hrvatskoj budućnosti.
Nacionalna država hrvatskoga naroda
Mi, potpisnici ove Izjave držimo da su sve navedene pojave i tendencije, od kojih Hrvatskasmo mnoge prepoznali i u vrijeme bivših vlada u 21. stoljeću, krajnje opasne po Hrvatsku i hrvatski narod. Zabrinuti smo ali ne i malodušni jer nam je poznata snaga naroda, kao i granica njegove strpljivosti. Naša vjera u hrvatski narod je stalna. Hrvati su sposoban, odvažan i kreativan narod koji u odsudnim trenutcima sam odlučuje o svojoj sudbini, svjestan da je sloboda najveće blago, da krhku demokraciju treba učvrstiti a ne razarati oblicima vladanja suprotnim duhu vremena, narod svjestan da zbog svoje budućnosti mora nastojati na pomirbi unutar hrvatskoga tijela i podignuti na palubu ljude vične upravljanju brodom i u gospodarskom nevremenu, ljude koji će poštovati vrjednote što su Hrvate održali u povijesti, ljude koji će cijeniti zapis da je Hrvatska socijalna država i tako djelovati u teškom i svakom drugom vremenu, ljude koji će uvijek imati na umu činjenicu uklesanu u Ustav, da je naime Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda koji poštuje one koji ga poštuju, a odlučno se opire svakom presezanju, posezanju za hrvatskom baštinom, pokušajima nametanja narodu tuđih ideologija i podmetanjima kojima je svrha rastočiti svijest o hrvatskoj samosvojnosti.
Pozivamo hrvatske kulturne i znanstvene institucije da podignu glas protiv pojava koje ugrožavaju hrvatski narod i hrvatsku državu, protiv rasprodaje suvereniteta i nebrige za cjelovitost hrvatske države, protiv loših zakona i nesposobnih vlasti bez ljubavi za domovinu i težnje za blagostanjem naroda.
Potpisnici izjave: akademik Ivan Aralica, akademik Slaven Barišić, prof.dr. Mile Bogović, Ante Beljo, Hrvoje Hitrec, Srećko Ilić, akademik Dubravko Jelčić, Kuzma Kovačić, dr. Branimir Lukšić, dr. Miroslav Međimorec, Marija Peakić Mikuljan, prof. Đuro Vidmarović.