Izaija (Šarić)/Glava 64.
| Izaija (Šarić) |
1 Ah, da razdereš nebo i siđeš dolje, da bi zadrhtale gore pred tobom, -
2 Kao što oganj upali granje, i oganj učini da uzavri voda - , da se oglasi ime tvoje protivnicima tvojim, da bi pred tobom zadrhtali narodi,
3 Dok činiš strahovita djela, kojih nijesmo nikada očekivali! O da siđeš dolje, da bi zadrhtale gore pred tobom!
4 Od davnina nije se ipak čulo niti se doznalo, nije oko ipak vid jelo, da je koji bog osim tebe tako činio za one, koji ga čekaju.
5 Ti se zauzimaš za onoga, koji s radošću čini pravdu, za one, koji se spominju tebe na putovima tvojim. Ali ah, ti si se gnjevio, a mi smo griješili dalje svojom nevjernošću i svojim otpadom.
6 Tako smo mi svi koliki postali kao čovjek nečist, i sva naša pravda kao okaljana haljina, mi svi venemo kao lišće. Zlodjela naša odnijela su nas kao vjetar.
7 Nitko nije zazivao ime tvoje, i nitko nije ustao da se drži tebe, jer si bio skrio lice svoje od nas i pustio si nas da dršćemo pod pritiskom zlodjela svojih.
8 Ali sada, Gospode, - ti si otac naš, a mi smo glina, ti si tvorac naš, i mi smo svi djelo ruku tvojih. -
9 Ne gnjevi se veoma, Gospode, i ne spominji se dovijeka krivnje zlodjela! Eto, ogledaj ipak, mi smo svi tvoj narod.
10 Sveti gradovi tvoji postali su pustinja, Sion je postao pustinja, Jerusalem pustoš.
11 Sveti, sjajni gradovi naši, gdje su te slavili oci naši, izgorjeli su ognjem, i sve su dragocjenosti naše potrvene.
12 Možeš li se pritom još uzdržati, Gospode, zar ćeš šutjeti i najdublje nas poniziti?
| Izaija (Šarić) |