Izabrane pjesme/Radniku

Radniku
autor: Silvije Strahimir Kranjčević

Amo ruku, junače, pruži žuljnu,
Amo ruku, nabore da ti mučne
Pjesnikova drhtava usna, druže,

Štujući ljubne!

Izjav suda kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi u raju prvom prokle,
Na tim tvojim brazdama hrapavijem

Štujući čitam.

Vječne patnje, s kojima rod je ljudski
Boj vojevo, veslajuć teško cilju.
Ko u pravijek povijest sklesa spomen

Tebi u čelo.

Iz sredine ljudskoga roda jadna
Ti se dižeš, granitno kao deblo
Put nebesa - - guste mu šapću grane

Vječitom uhu:

Ljudskih jada bezbrojni, dugi psalam;
Ljudskog žića krvavih priča klupko;
Ljudskog bola uzdahe, kano oluj

Svemir što pune!

Strmiš takav, gvozdenu dižuć mišku
Spram nebesa, jedini krvi smrtne,
Komu patri čelo da kruni svoje

Pobjednim znakom.

Kada ne bi alem i žuto zlato
Izmet bili napora samo tvoga,
Nevrijedan očica onih malih

Dječice drage,

Koju babo uzgaja kazujući
Žuljnu desnu, ručicam kad mu glade
Mišku tvrdu, njihov dok anđeo šapće:

Moli i radi!

Pregni samo! Tvrde si protri dlane,
Gordi mužu, u čijem srcu zbori
Isus Hristos: Sinovi da smo ravni

Jednoga oca!

Dok nas gole samrtna rađa majka,
Jednim prahom bosa dok noga kleca,
Kud i carska zlatna se kola vrte,

- Rabota tvoja!

Ispod sunca koje je isto svima,
Dok jednako teško se rastajemo,
Istom crvu gojeći mukom tijelo -

Gdje li je plemstvo?

Ah - u duši! Predsude ruši dušom!
- Vijek grmi, prosvjeta pravo budi.
Ljudstvo hoće polugu: - tu je gvožđe

Jače od žezla!

Pa kad onda prođe uz čovjeka čovjek,
Svjestan, miran, slobodan - ne grbeći
Ispred tašta ništava gotovana

Pleći poštene,

I Bog će se sa neba nasmiješit,
Zajamačno prvi put otkad gleda,
Gdje za djelo, što ga je u šest dana

Stvorio lako,

Ti si mučne trebao duge vijeke,
Rasklimane točkove da mu središ,
Ne - lebdeći lagano povrh voda -

- Ljubeći zemlju!

Amo, amo, junače, pruži ruku,
Na njoj da ti nabore one tvrde,
Sve što raste - gospodsko ili derno -

Štujući ljubne,

Ko pobožnik svete kad moći ljubi,
Što ga griju - želju mu žarku bude:
Biti svecem, - pruži mu neka bude,

Krsti mu dušu!

Mukom svojom krsti ga. Svi će onda
Mirno jesti edensku voćku slatku,
Izim onih, koji ovako nisu

Kršteni bili!