Izabrane pjesme/Lucida intervalla

Lucida intervalla
autor: Silvije Strahimir Kranjčević

Što j' to? - Pa to je njihalo lijeno,
Te mi nad glavom šeta - -
Kroz staklo vidim, gdje vodopad bliješti,
Il svijeću mi valjda pale.
Ah, mrem -
A glava ko komad leda
U bezdan mi nekud tone - - -

I to je smrt?
O, kako brižno anđeli božji
Na perju me spuštaju u grob!
Bez bola, bez želja, klonula uda
Vlažne se dotiču zemlje.
Odista nikad mi tako se nisu
Slatko sklapale oči - -

Svrh mene vidim, oh, lijepo vidim,
Vjetrić se šaljivo igra
S ljudskijem suzam, s riječima ljudskim,
S mrtvačkim turobnim psalmom.
A ja sad ovdje blaženo ležim
I slušam, što zrakom zuji,
Kroz tromračni drijemež slađe ih slušam,
Neg vesele svatove, pjane...

... Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!

I to sam jutros župniku kazo,
Al njemu shvaćanje manjka,
I tvrdi, da j' čitavu mudrost blaženstva
Čito tek na - papiru!
Međutim - u grobu - gdje ja sad ležim,
Nema razlike misli - -
I bogzna, ova glava uza me
Od kakva l' polazi grofa!

Vi bi se gore čudili divno,
U kakvom društvu sad ležim!
Al ovdje, međ nama, druga je klima,
I nazori posebni vrlo!
- - Deder, moj grofe, gore na zemlji
Ja sam ti držao glavu;
Sada mi vrati ljubav za ljubav,
De, pa ti moju podrži!

Drobiš se, brate; nisi ni za to,
Treba tu solidna građa!
Čvršća bje kruna naoko čela
Negoli čelo samo.
Onda sam ipak drukčiji čovo,
Od čvršćeg kaosa slupan;
Moj prostor nije širi od mene
I ja ga potpuno punim!

Nekad sam bio gore kovačem
Nad ovom koprenom praha;
Kovo sam svašta, gubio vrijeme
Kujući novce i krune.
Kovo sam svijetu dva stožerna pojma,
Dva krila na noge Sreći,
I pisah na krune: Ovo je mjehur
Od pjene zlatnog safuna!

- Nego mi valja pravednim biti:
Taj natpis nije od mene
Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,
Ljudi je povijest zovu.
Knjigu su pisale božice dvije:
Istina prva se zvala,
Onda je stade čitati Pravda,
Al zaspa na prvome listu!

Od onda hrče i strahotnom bukom
Pjesmu svemira kvari;
I baš je divno, od srca divno,
Što amo ne dopire glas joj.
Evo je ovdje blaženo carstvo,
A smrt mu nijemi vratar;
Tu spavaju orô i bijeli golub,
A golub na orlovu perju.

Ovako sam i ja spavati lego
Bez želja, bez strasti, bez bola:
Nit čujem ptice, nit vidim svijetla.
Tek dublje ponirem u mrak.
A tamo na vratima velike noći
Neka se prikaza bijeli;
Ja k njojzi padam brzinom munje -
O zdravo, o veliki Budha!