Moli, prosi svakog dana
Koru krušca starac slijepi;
Moli, prosi za taj darak
Njeg'va kćerka, anđeo lijepi.
I tko pita starca sijeda,
Da l' mu teška vječna tama,
Reći će mu da je sretan,
Sva mu sreća - kćerka sama.
Kad mu ljute navru suze
Pa mu suha lica rose,
Djevojčine usne mile
Tiho mole, tiho prose:
"Utri suze, oče dragi,
Ne spominji tvoje vaje,
Zar još srca kćerke svoje
Stari babo ne poznaje?"
Kad mu klimav korak slabi
Uzbrdicom mučno brdi,
Anđeo mu onaj kaže,
Gdje mu prijeti kamen tvrdi.
S nje mu sije sjajnim suncem
Očinjega mraka tama;
I on kaže da je srećan,
Sva mu sreća - ona sama!
Mrko li mu nebo tvrdo,
Ima zvijezde - suze svete,
A ona ih s neba kupi,
U biserne dare plete.
Pa kad noći slijepog vida
Vječna dođe noćca blaga,
Stavit će mu uvrh groba
Onaj darak kćerka draga.
I pitat će mnogi ljudi:
Tko pod onim grobom snije?
Mamit će ih ono blago,
Tek iskrene suze dvije!
Al će srećna samo duša
Pojmit sreću starca slijepa
I milotu onog dara
Što ga savi kćerka lijepa.
I sva borba našeg vijeka
Ondje se je razotkrila:
Slijepac to je - život ljudski,
Vođ mu dobri - ljubav mila.
