Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/XV.

← Na dnu / Dio prvi / XIV.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, XV. autor: Janko Polić Kamov

Na dnu / Dio drugi →

XV.

Skliskaše se polagano. On se najprije sjetio vrlo živo one noći, kad je tražio vanbračni cjelov na licu svoje majke, u ogromnoj želji, da iznađe, e je on vanzakonsko dijete. Bijaše to onda besvijesna ekstaza, u koju se zaplitaše luđačka zapara. I sada se odmah do ovoga nadoveze sestra sasma mirno i razložno. Ne bijaše li krik individua, koji osjeti zakon oko sebe i na sebi, a duh nedisciplinovanih praotaca u sebi? Gle, kako mu to jasno zablista u polumraku, što naginjaše na potpuni mrak. I on klikne, pretjeran od zanosa i uzbuđenosti:

"To je zadnji krik individualizma. A kuda se ono sve veraše od Adele do Jelke, od bludnice do sestre. A izmičući zaprlja svoju rumen skrvavivši sebe. Vidim vas, sve vas prozirem, koje padoste žrtvom štipaja moga. Individuum reagiraše ne donoseći poreza speciesu. Perverznost zagrohti, poštrapa pokoj i mir, i kletvom ovjenčah pobjede svoje. Šta briga. Je l' genij, je l' luda, je l' delikvent! Čitavo ljudstvo nosi jednu psihu u sebi i dok evolucionirasmo sisteme društvene, ona se ne evolucionira nimalo. Dođite u ovaku samoću. Ostanite bez službe i odbacite sve predsude – pa da vidite duše biblijskih heroja inkarnirane u Hristovoj braći. Šta briga! Poslužiste li ih ludnicom, tamnicom i sterilnošću. Oni nose čovjeka, što grmi: Tijesna je cipela zakon; mi je odbacismo, a vi unakaziste plemenita stopala svoja. Zdravo, Kinezi, pozdravlja vas Izrael!"

I zazuja to u njegovom skliskanju, što postajaše bezumno i strelovito.

Padaše.

"Ne osudite čovjeka, jer nije nužno da pokažete podlu glupost. Ne iznesite ljepotu, jer blato je brutalnim kretom sruši pod udo svoje. Ne čudite se apstinensi literata, boraca i mučenika, jer intelekt im proždrije spolni nagon. Eto ga, eto! Bog bluda! Čovjek bluda! Blud individualizma! Perverznost!

Klicaše ko čovjek, što strmoglav sune u bezdno.

"Vidim dno: ono je zločin!"

I mrak stade padati, ko pljuskavica, što je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve porušeno. Potoci mraka. Bare mraka. Svijetlo mraka. Groteskni bljeskovi vijahu svoju slomljenu dreku, da upru prstom u sve dublju tminu. Oni je pokazivahu. Nesretnik je trebao da vidi užasni mrak, u koji padaše. Zato je bljeskalo. I tutnjava boli i gorčine stane se motati ko dreka panike i mozak u vati.

"Perverznost, jest! Perverznost je besplođe! A ona zar da je ponijela na sebi sve ovo miliona ljudi, ona zar da je rodila djecu, kad je sterilna ko reakcija na zahtjeve speciesa?! A ona, veliš, ona je dubina psihe. A dubina psihe, veliš, ona je ravna od vijeka u vjekove!!!

Ha! Ha! Ha!"

Stane se grohotati, proždirući samoga sebe ko glad.

Kolosalni nesklad zabrenča i zamota mu groktavu misao.

Ne trebaše bljeskova, da mu pokažu abisni mrak.

On je zagledao nesklad – on bijaše nesklad.

Jer već ležaše razmrskan – na dnu.

* * *

Probudio se na klupi. "To bješe noć!" I kako je napeo mozak, da se svega sjeti, ne sjetivši se ničesa obuhvati sve i veliki se osjećaji zatalasaše u njemu. Mrena mu zastrije oči: sklapahu se. A iza sklopljenih vjeđa šarahu se fantastične boje istoka i zapada, kad ljeto izdiše u znojnim cjelovima ili u rosnom posmjehu. Ni jedne misli ne složi, a ipak, pričini mu se, da je sinteza ovih posljednjih prolumpanih dana: suza. Kako se je ona izgurala i istiskala, u prvi mah ne shvati. Živa uspomena jedne bludnice, Ljube, stane plamsati na usnama i sažge sve. On nije sada znao opredijeliti njezinog lica. Ali mučeći se, da ga predoči, osjeti ugodne žeravke njenih cjelova i stane tako. Imadijaše ih na licu. Ko žig. I povjerova, da mu ih ni vrijeme izbrisati neće.

"Nitko me tako ne poljubi. I kad posumnjah u moć poljupca, kad mlaki cjelov raskvasi balavom slinom lice, ti dođe, o javna bludnice Ø broja i povrati mi vjeru u nj... Dođi i dođi... Stani o bok moj i o svojoj ću te ruci povesti kroz svijet: I ja ću reći glasno: Ovo je javna bludnica Ø broja, zovu je Ljuba, a ja je krstim sa najljepšim imenom mirisa, i ko sveticu vodam sa sobom... Dođi i idimo!"

Tako on govoraše, ko da je ima uza se i kretaše naprijed. Popuhivaše. A njemu izgledaše sve bijelo i hladno, samo vatru alkohola osjećaše u sebi, Zađe u klub i primi se novina. Čitao je, ali ništa ne upamti. Bio je sâm. Rastvori jedna vrata i prođe sve sobe. Tišina, čista i prazna, ishlapljivaše se iz svježih još zidova. Ne sjedne. Nasloni se o vrata i tupo izbulji. Prisluškivaše, ali mamuran zaklopi oči, izvrne se, protre i sjedne. A Ljuba se i opet stane šuljati, na prstima, lagano, mekano...

"Dođi i idimo. Svi će te vidjeti i treba da vide. I raspoznat će te, ali ja te poznam jedini..."

"Tako... Plačeš... Bliže... Plačeš... Kako to teče – teče... teče... Čitava rijeka... A odakle tolike suze?... Oko nas zima, a mi smo ljeto. Jug na sjeveru, plamen u ledu..." "Odlazi, huljo! Htjedoh te zadaviti. Ne smij se. Ajd! Slab sam, misliš. Varaš se. Ajd! Velim ti! Ajd! Ajd! Ajd!"

Ne bijaše nikoga, a Arsenu se pričini, da je predugo zaspao. Digne se, izađe i odmah sjedne. Vlasnik bordela pane mu na um.

"Ajd! Huljo! Huljo! Da!"

Drekne i opet se probudi. Po klupama bijaše nešto svijeta, ali on ništa ne razabiraše. Mrena mu uvijek bijaše na očima, pa i sad, na javi, sve mu se činjaše bezbojno i neodređeno ko san. I ne znajući, zašto, pođe k sestri. Tu ispije tri čašice rakije, ispuši dvije cigarete i nazove kuma prascem.

– Cijelu si noć i opet –

– I opet i još ću.

– A ko plaća?

– Večeras ćeš platiti ti.

– Ja? A odakle?

Sestra ga je nasmješljivo gledala i sjela do njega. Bijaše radosna. Arsen je nikad ne vidje taku. I potresavši jezikom reče:

– Ništa se nikada ne boj! Ti si slobodna. A za tobom uvijek ja. Ja. Jer ja sve žene ljubim. I poštujem.

Ona ništa ne odgovori, a za nekoliko minuta zapita:

– A ti nisi još ništa našao?

– Nisam. A ti ćeš mi dati nešto.

– Za piće ne dam.

– A ti mi daj za žene.

Pogledaše se čudnovato, dok Jelka od navike ne zaprijeti prstom.

– Ni zato.

A Arsen se digne i hrapavo, puno, ko da mu se u ustima rastapa šećer reče: – Veliš: ovo je moje dijete, ali žena ga izrodi. Veliš: ovaki je društveni moral, ali žena ga nosi. Veliš: ovo su moje suze, ali bez žene ne istekoše napolje. Poštuj ženu, veliš, ona je majka. Ali poštuj ženu, velim, ona je i prostitutka. Ne buni se. Ne buni... Jer sam tako dobar... dobar – i on je zagrli, poljubi, pa prevaliv čašicu izađe.

Bijaše mu, da nešto obujmi i da nešto izgrdi. A rakija mu stane udarati izazovno u mozak. Uhvati se za džep, ali ne napipa ništa. Odluči potražiti Nikšića, ali se odmah sjeti, da ga naći neće nikako. Izjutra, oko tri sata, pijani se izgubiše. Nikšić bijaše u pijanstvu čudnovat: prodrijemav se na klupi udaraše u zečji bijeg gubeći obično šešir.

A Arsena minu san. Drhtahu mu usne i duša. Ono u njemu, što bijaše u mozgu i što je plazilo grudima, pa komadalo dah i tiskalo oči, ono što bijaše širina i dubina, mržnja i ljubav, samilost i nemilost, ono, što se cijedilo u progutanim suzama i ispitom alkoholu – to drhtaše u njemu ko usna o cjelovu i sise o prsa.

A akordi, pjesma i glazba, riječ i nota, čitavi orkestar i čitavi zbor ozvanjaše u njegovim grudima. I melankolija Slavonije i potištenost Bosne i naricanje Primorja: jer u svemu se tome nosio vjetar izgubljene mladosti i popijevka prostitucije. A tu i tamo upadahu ciganski bolovi, razrezane note, divlji nesklad cimbala i razlivena strast, što oblijeva kamen. Dugi uzdasi, što prosipaju blud spola i mozga pa odječe sami o sebi, raspruživši nervozno ruku ko da izvlače sve zaplakano i raskuštrano, crno i žarko ko oči, masno i divlje ko kosa – uzdasi stoljeća, što ih shvati raspukla žica i opipa svijest – uzdasi ko slapovi krvi i hršum mora – poizviše se u njima. Ili se otme dreka srbijanskih gudala, što izmiješaše sve u jedno, u kaos motiva, u kaos osjećaja. Ali sve to ode u šir i zahvati sve ljudsko, što je pijano razderalo svojim glasovima mirno lelijanje atmosfere i zaplakalo tresnuvši o patos.

Arsen je tražio čovjeka, druga i prijatelja. Nekoga imati i s nekim dijeliti. I tu ga stane napadati prava strast za društvom i vrati se k sestri.

Natjera je da igra i zapjeva. I opet ispije nekoliko čašica, pa prisili i asmatičnu Martu da se kucne s njim. Sve mu se smijalo. A profesor ušavši odmah zapita: "Šta će to?" i poviče: "Eto ga na! Eto ga na", pa stane nešto mrdati sestri.

..... Arsen se ni kasnije ne sjeti, što je sve tamo bilo. Probudio se na kanapeju, o petoj popodne. A Marta ušavši uzdahne:

– Oh, bože moj, bože moj, što će to sada biti...

"Morao sam nešto počiniti", pomisli Arsen i počeša se po glavi. Marta svejednako uzdišaše. Tu se Arsen digne i ne pozdraviv nikoga izađe.

– A ja, vidiš – govoraše Arsen Nikšiću uveče u pivani – morao sam nekaku glupost počiniti. Danas ujutro bio sam kod sestre, nadero se i probudio se o petoj poslije podne na kanapeju u onoj istoj sobi.

– Kakvu to glupost?

– Ne znam. Sve mi se čini, da sam napao profesora.

– Pa eno ga! – upozori Nikšić. Uistinu, Jelka je baš ulazila s mužem i ujakovom ženom. A za njima došao i ujak, odijelio se čas od njih i prišao k Arsenu:

– Luđače! Opijaj se u birtiji, a ne u tuđoj kući.

– A šta! Ništa ne znam.

– Htio si ga stolcem. – Ujak se smijaše. – Previše radikalno! Previše radikalno!

Arsen se zagleda u zemlju. Zamisli se. Postajaše mu jasnije. Sjeti se, kad je profesor ušao i zapamti njegovo mrdanje. A sad se njegovo pamćenje stane raspruživati i sam se začudi, kako je mogao zaboraviti, da ga je uistinu napao. "Sa stolcem, jest, baš sa stolcem. A zašto ga nisam, to ne znam".

Tu ga prekine Nikšić jednom opaskom:

– Gledaj! Sve žene zapremaju samo rub stolice. Baš promatram.

Škiljio je na sve strane ko da se sprema na tuđe trešnje. (Bio se Nikšić vratio baš one večeri, kad ga je Arsen iščekivao, veseo i pun novaca. A sâm govoraše, da se već tako bio privikao na stjenice, te nije prve noći u novom, čistom krevetu mogao usnuti. I od onda udariše svaku noć.) Arsen mu ne odgovori, uzvine ramena i pogleda uokolo. Njega je zanimalo ono neprotumačeno i baveći se oko toga podiđu ga svi oni jutrošnji osjećaji. Trebao ih je sad iskazati, ali ne nađe riječ. Bijahu kod druge čaše.

– A vidiš – javi se i opet Nikšić – muškarci se najvole smijati u nebo, a ženske, recimo tako, u zemlju. – Škiljio je još.

– Sestra te promatra.

Uistinu, ona je češće pogledavala u Arsena.

– Mani!

Nekaki gudalački zbor sviraše vrlo dosadne pjesme, nalik na sajmišnu muziku ringšpila. Ujak je bio već tri puta rekao naglas, da ga svaki čuje: "Krištir–muzika", čemu se je samo Jelka nasmijala, a profesor zavrtio glavom: – A molim te, a molim te.

Arsen je gledao u njega, i cijela suhonjava i stršeća njegova pojava užasno ga ražalosti, pa se obrati k Nikšiću.

– Blago nama! Svi oko nas, to su bijednici. Od svih gluposti, što ih ima, glupost "u društvu" najviše dira čovjeka. Ja sam ti govorio već jedamput o njihovim zabavama. Sada nemam ništa ispraviti, ali imam dodati. Zadnji dan na pr. karnevala iz prozora pruža sliku raspasanog smijeha, orgij radosti i razuzdanosti. Zađi bliže, u masu, i tu uhvatiš počešće nesnosnost, nepriličnost, jedan smeta drugome, gurnu se u rebra ili pregaze nogu... I ova psovka individualno daje generalno lice bezbrižnog veselja. Pfi!

Ne dočekav odgovor nastavi:

– Ali još je nešto. U društvu oglupiš. Nisi nikada primijetio, kako dođe ovaki čovjek "iz društva", pa priča nešto, što po njemu bijaše do užasa smiješno, a tebi to nije ni najmanje smiješno. "Glupan", rekao si u sebi. Ali važnije je ovo: istu ćeš glupost nazvati i ti smiješnom, kad si je donio sâm glavom iz društva. I nećeš reći za sebe: glupan!

Nikšić potvrdi glavom, a Arsen završi:

– Koli je velika, ozbiljna i kruta osamljenost!

Tu mu padoše na um oni užasni dani, kad se spuštaše u dno svoje duše. Nešto je već govorio o tome Nikšiću.

– Došav na dno, vidiš ovako, osjetih se raskomadan. Pričini mi se tada, da sam došao do svrhe, kulminacije života: da sam doživio svoj život. Jer nikada ne saznah, mišljah, ništa novijega i većega. Izdrljah pjesmu i ona je ostala na papiru ko testamenat. Uhvati me turobnost: sve sam rekao i više nemam reći što. Svršio sam. I samoubojstvo postajaše razumljivo: sve će odsada da bude beskorisno i suvišno. Sve.

– Jer eto – zadrhta i okrene leđa rođačkome stolu – tamo sam na dnu otkrio ovo: Nema krivnje na ljudima, svi su nevini. A ko se nasmija mojoj drljaniji učinit će ono, što bih i ja učinio da sam se rodio kao on. Ona dubina bijaše razumijevanje čovjeka i oproštenje svima. I ja se prepah! Jer šta je ovo! Ovo znači svezati si ruke; ovo znači ili prekinuti sa životom ili živjeti beskorisno, jer ova "generalna amnestija" znači odreći se borbe; oprostiti svima znači: impotensa! I kum, najmrskiji čovjek dotada, postane nevin i ja osjetih čuvstva suca, koji je nekriva osudio. Eto!

Prekine se. Sarkazam, nasmijan od rugobe i boli, ispremetne mu se licem.

– Još dvije – pozove Nikšić.

– Eto, što iznesoh odanle. A nešto prekorna dreknu na mene, što bih ti mogao označiti ovako: Spasih utopljenika i izvedoh na obalu; bijaše gô i gladan. A ja ne imađah ni odijela ni kruha. I on mi krikne porazno i osudno: Što si me spasao? – I spominjući ovaj neobični osjećaj, koji se je izrazio u još neobičnijoj formi, osjeti svu onu potištenost, nemoć i ubitost, koja mu je donašala samoubojstvo ko razumnost, posljednju i jedinu. I pred tim postajaše onda turoban, plačan, ali ni jedne suze ne istisne. Bijaše bez energije i mekan i povjerova, da je svako samoubojstvo ovaka umekšana, melankolična, neenergična turobnost. Ali sad se odmah stresa i brzo, nejasno izgovori.

– Otišlo je. Sad sam drugi. Drugi!

Djevojka, što je donijela pivu, iščekivaše novac.

– Plati!

Nikšić plati i baci groš ozgo. A Arsen doda: "Dobro si učinio!" i odmah stane govoriti vanrednom lakoćom.

Ali to bijaše još sve na dnu. I počeh izlaziti, gore na površinu. Pili smo, znaš, zajedno. U bordelu čuh stvari, koje sam znao, ali tek sada osjetio. I kako osjetio. Samo nešto. Ona, primjerice, ona najniža od krune, plaća vlasniku šezdeset forinti mjesečno, šezdeset slovima. To znači podnijeti dnevice četvoricu. U onom ih ima osam, slovima osam. A u radnim danima, izuzev subotu, vidio si i sâm, koliko ima gostiju i koliko ih ide u sobu. Računaj. Ona će ostati uvijek u dugu, to je jasno, ako se ne upre o napojnice, pa kad se njoj kaže: a šta ostaješ u bordelu, to je baš tako, kao kad se kaže izrabljivanome radniku: a šta onda radiš... Ali to je sporedno i ne mora da bude uvijek tako. I to je sad suvišno spominjati; kao i onu sličicu, gdje je jedna skrofuloznoga morala podržati na prsima. To je sve još zastarjeli filantropizam, koji se upire o apstrakciju, o bijedu i nepravdu "kao takove", a ne o čovjeka. Ali ovo, ovo je za mene glavnije: prostitutka, koja traži krajcer za cigaretu i kojoj oduzeše alkohol!!

A Nikšić, raspoložen od krupnoće izraza, izbaci:

– Ovo bi sve valjalo poslati na studij ne pred katedru, nego u bordel!

Arsen mahnu rukom:

– Ljubu, poznaš je.

Nikšić plane i zadrhta. Njegove se oči sklopiše.

– Gore, u sobi, ridala je. "Dođe, veli tako". Dođe...

Bijahu kod sedme čaše.

– Skupi sve. I evo, što izlazi. Ja sam tu počeo osjećati s dana u dan dobrotu, beskrajnu, samilosnu, široku. Ona se je okotila među bespravne, popljuvane i nesretne. Okotila se među one, što mogu razumjeti orgiju, piće i plač, jer one su same i orgija i piće i plač. Kćeri bluda – i besplodne! Nositeljice morala – i nemoralne! Prodano meso – i nasmijana patnja! Besanica i – nerad! Bordel – i naivnost. Paf!

Govoraše bez smetnje, prignut k Nikšiću.

– Jest, bijaše to ogromna dobrota. Sve bih bio dao sa sebe, od sebe i iz sebe. Sve. Ali tu, vidiš, tu se nešto ispolji s drugog kraja. Što je jače rasla dobrota, to je ko izazivana njenim rastom rasla s druge strane zloba. I tu razumjeh ovo, novo, drugo:

– Rekoh ti neku večer, da smo mi svi perverzni zločinci u sebi. To se je kod mene manifestiralo u snu. U zbilji, realnosti, to se manifestirati nije moglo, jer je realnost čitavi moj odgoj, društvenost i položaj u društvu. Realnost me uzgoji za realnost. A šta se više gubljah u snove, nerealnost i samoću, ono dvoje ispružaše svoje rogove. Uđi u svijet, mišljah, i rogovi će se povući unatraške. Ali eto! Ušav u ljude postah dobar i samilostan, a ovo dvoje izazove mržnju. Zavolih bludnicu i zamrzih vlasnika bordela. Alkohol mi igraše u glavi i rukama, istina. U alkoholu primih cjelove jedne bludnice i zgrčih pest na vlasnika bordela. U alkoholu postah potentan na dva kraja: prama njoj i prama njemu. Bijah spreman iznijeti nju živu, a njega unijeti mrtva, njoj dati i košulju, a njemu oteti i kravatu. I razumjeh, da opijanje nije kukavština, makar i jest bijeg od realnosti. Jer ova realnost nisam ja! Ovo je svijest, ali ne moja. Propijasmo se.

Arsen spusti glavu i preko volje progovori užasno hrapavo:

– Ni ne znajući nađoh se u pozi borca. I trijezan opravdah jedan apsurd ovako: Rad položaja zamilovah jednu ženu i zamrzih jednoga muškarca. Čovjek je nevin – položaj je kriv. Ali – ubijajući položaje ubijaš ljude...

Izvrne se. Njegove obrve bijahu užasno nakupljene, a oči se pod njima nepomično svijetljahu ko u zmije. Orkestar cviljaše vrlo nevješto, a s jednog stola dolažaše nevješti smijeh. I opet se nakupljaše tmina na nebu, veličanstvena u svojoj dubini, crnini i tajni.

Arsen se nehote stresa. Šutio je. A kroz tu šutnju pogledavaše katkad u Nikšićevo lice, što iskazivaše nekako mračno i zatečeno nepoimanje. I sukladno s njegovim mislima zalijetavahu se njegovi pogledi u njega. A uvjerenje, što postojaše dosada ko nešto, što se razlozima niti dokazivaše niti obaraše; uvjerenje, što bijaše dosada mladi osjećaj besvijestan svoga procesa – sada najedamput uprv se o desetu čašu pobjedonosno zaviče ko da je zakoračio brzim koracima prerano razvitog čovjeka u budućnost i na dlanu iznio proces porođaja svoga:

– Eto!

Ne proslijedi odmah dalje. Zafrče cigaretu i nastavi:

– Po čemu ćeš poznati nevinoga u bordelu? Po gadnim rječetinama. A što je ono, kad bludom isisani pisac bez srama propovijeda apstinensu? Sad reci, nijesi li nikada osjetio strasnu potrebu biti dobar, pošten, vrijedan, kad si nešto zla, nedopuštena i gadna već imao na sebi? To reci, ti! Ko dijete–đače dogodi se, te dobijaš u školi prve redove, a pred svijetom ističeš svoju nemarnost; kad zapaneš u terce, govoriš o svome neprezanju. Nije li tako? – Nikšić ga pomnjivo pogleda rastvorenih ustiju. Arsen brzo proslijedi:

– To su činjenice, psihološke gotove činjenice. Čine se niske, bezvrijedne i besmislene. Ali ja nisam efektni pričalac, što izmišlja fakta. Nije mi ugušio jasnoću osjećaja pepeo od imponirajuće umišljenosti, jer osjetih velike osjećaje i zato bez stida priznajem male. Glupan će se smijati. Ali zapamti, i njihov prezir i njihov smijeh bit će prezir od neprilike i smijeh zastiđenosti ko kuraža od straha. Kritika će biti ravna – "jungferu" na krilima prostitutke.

Govorio je već preglasno. Ali ni susjedi sa svojim pridizanjem nosova ni nekako psikanje od desetoga stola ne zbuni ga.

– A gle, narod golubinje ćudi i njegova je literatura jaka tek onda, kad pogrđuje njega samoga. Ona je ravna njegovim pijanicama...

Nasmije se, ali taj smijeh bijaše nalik smijehu kod zatvorenih očiju.

– Da, spustih se na dno, gdje bijaše grijeh i gdje misli bijahu zlodjelo. Pa, eto – Tu se zamuti ko da su te riječi bile nekaki mulj, što se je zbunio u bujici njegova govora.

– Ali, kad se uspeh, bijaše velika dobrota misli... Kad pristupih djelu... ja sam ti sve razložio...

Njegove se riječi stadoše zaplitati. Samo je jednim okom bio uprt u čašu ko da mu je mučno govoriti i mučnije šutjeti.

– Pristupih djelu.

Prekine se i vrlo polagano, sasma trijezno završi:

– Jer jedno podavaše moralne snage drugome.

Ponovi:

– Moralne snage.

I ko da je spustio kamen, ne kamen, goru, cijelo gorje sa ramena, isprazni čašu. A odanle se poniješe opet akordi s napetih žica, što ne bijahu sada nimalo dosadni. Bijahu nalik na pijane misli, što se grle u alkoholu i ljube u suzama... A djevojka, što je pristupila s prodajnim bokovima i nevaljalom pivom odilazeći ostavi na njihovom stolu dva velika, puna i živa oka.

Za napojnicu.

Polovicom g. 1906. u Zagrebu.

Sljedeća stranica→