Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/IV.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, IV.
autor: Janko Polić Kamov

IV. uredi

Marko Božić školovaše se sâm. Najprije se uzdržavaše instrukcijom, a onda pisanjem adresa u jedne tvrtke, što plaćaše za svaku hiljadu tri krune. Njegov instruent bijaše smatran od roditelja po običaju talentom, a Marko imadijaše da iskusi svu mizeriju toga talenta. Jer on bijaše u potpunom smislu tup. Kad bi mu Marko što protumačio i zapitao: razumijete li?, on bi kimnuo glavom i nije shvatao ništa. Prvo je poljeće donio treći red, što kod njega ne bijaše znak darovitosti. On je učio kao lud, al zaludu. I sada se sve surva na Marka. A on, dosađivan prekorima, otkaže instrukciju, opsuje tri "talentirana sveca" i primi se adresa.

Večeras bijaše ogorčen i tek sjedoše do stola, on prekine pjevanje i plane: – Čekajte! Ja odlazim kući. Ne da mi se crkavati. Sinoć sam vidio, ko me ubija i daje uz to kruh, da me što kasnije zatuče. Slušajte. Ispisah svoju hiljadu, a pomogo mi Pleše. Htio sam da svršim, pa da dignem novac za danas. Ni prebite pare nije u mene, a u "potpornom društvu ne dobih ni prokletog bloka. I Pleše mi pomogo. Odnesem ja to jučer popodne nekakome zelenom idioti u tvrtci. Pogleda on sve i dođe do Plešinih adresa. Tu zastane, zagleda se i razdere. Ja gledam, kako to on dere i sve zahvatam njegove usne, što se prikriveno, iznutra, smiju. "Stani", rekoh, "zašto derete?" "To je drugi rukopis, ne vrijedi." "Zašto ne vrijedi?" pitam ja, a ruke mi podrhtavaju i glas mi dršće. "Ne valja rukopis, eto." Ja se dohvatim jedne razderane kuverte, sastavim je, postavim do jedne moje i sravnim rukopis. "Gledajte", rekoh, "ovaj je rukopis bolji, ljepši, čitljiviji od moga." On se nehotice zagleda. Onda se odvrne. "Gledajte", rekoh suzdržavajući krik. On sve odvraća glavu. "Pa neka", odgovori, "ja tako hoću. Ja ću vas svejedno isplatiti, ali tako mora biti." "Šta mora!" dreknuh. "Zašto mora!" Ja sam ga sad gledao glupog, zelenog, nakicošenog, dijete s brkovima i protekcijom, i mržnja mi stade izlijetati na oči. Jer ja sam sve sad shvatio. Ono sitno čeljade udari pljuckajem u moj ponos i čovječnost – ne interes. Ima vam ovakih ljudi, što hoće nekoga potčinjenoga, ispod sebe, da prostituira karakter i da ga oni prostituišu svojim niskim, pandurskim strastima. Ne podnesoh. Zgrabih sve kuverte, razderah i bacih u pasju mu njušku, pa tresnuvši vratima pođoh na zrak. Za sobom sam čuo: "anarhista", ali u meni bijaše još nešto fanatičnijega. Bio sam sirota, prosjak, što je osjetio čovječnost i saznao, da za njega nema ni rada ni milostinje.

A ona dvojica svratiše svoje glave k Marku i nešto im rezaše po licu jednaku mržnju, jednaki krik i jednaku kletvu. Marko nastavi:

– Sve sam razumio. Pisarija – mrdne gorkim prezirom, kroz koji se vijaše ljuta samilost. – Razumjeste li vi pisariju? Kad sjedoh uza stô da pišem, bijah snažan i mišljah: ispisat ću se i dobiti pare. Šta je to hiljada na dan A tri krune u džepu, dvije knjige u biblioteci i kad dođem kući, sve ću nadoknaditi. Sjedoh. Uzeh pisati. Veselo lijetah perom po papiru, a onda – oblak stade padati na tjeme. Oblak baš oblak. Nije težak, ali se svejedno ne snaša. A tu, braćo, gori, struže i reže i oči se mute. Stotina! Ispuših cigaretu i pijano pogledah u ostalih devet stotina. Dođoh do dvjesta i pedeset, odahnuh i bacih pero. Šta bijaše ono sve, pitah se sâm, a u želucu se prevrtaše sve. I kose su stršile, čini mi se. Odahnuh i pljunuh. Ne bijaše ni sline. Nije me bolila ruka, ali ja bijah čitav bolestan. I izazovno zapitah: što li bješe ono? Jednu sam poštu pisao cijelo jutro i ne zapamtih joj imena. Ne znadijah, što sam pisao. Mozak bijaše umoran i ubit, a nije radio ništa. Ništa. Radile su oči, ruke, ali mozak ništa i opet bijaše ubit. Htjedoh se primiti čitanja, ali ne uspjeh. Novine me postahu sva duševna hrana.

– A vi mene znate – mrdne još gorče. – Znate i moju duševnu hranu i neumorni mozak, kad čitah i najzamršenije probleme. Prolažahu dani: pisarija, novine i bože daj da prokuburim intelektualno u šupom razgovoru s kojim kavanarskim filozofom. I tu, eto, razumjeh pličinu našega društva, dok inteligencija vrši ovake role pisara. Jer ovo sve rade oči i ruke i ubija se – mozak! Ruka postaje vještija, a suši se mozak. Tražite onda umnike i čitatelje. Misli se kroz oči, radi se kroz ruku i otupi mozak. Recite zahiri, ali tako je! Meni se tu ukaza sve naše društvo. Ubite ekzistense, ali što je glavno: ubiti intelekti. Iscijeđene glave i – čaše!! –

A Arsen progovori mrko, nezadovoljno:

– Osudi onda čovjeka! – Ali odmah prestane, jer "zeleni idiota" pane mu nenadano na pamet. Sada osjeti nešto mutno, što bijaše i srditost i žalost, pa bježeći te neskladne osjećaje zapjeva.

Ali Nikšić prekine pjevanje:

– A slušaj ti! Slušaj ti! U svoje vrijeme, kad ostavih školu, uđoh u komptoar. Od sedam i pô ujutro do sedam i pô naveče. Uzmi dva sata o podne, ostaje deset sati. Deset sati – ponovi i pogleda obojicu. – I zato mi je davao deset forinti na mjesec. Živi! – Mahnu rukom i isprazni čašu.

– Deset forinti – i Marko isprazni čašu.

A Arsen teturaše pogledima po stolu, dok je Nikšić nastavljao:

– Ma imaše li dušu taj čovjek? Imaše li on dušu, recite: Kako to? U njega nisam ništa učio, a radio sam ono, što bi radio na mome mjestu ministar i doktor. A kad bijah agent u istoj tvrtci, radio za nju i gladan ne dobio više puta ni krajcare. Dapače: kad otiđoh, prevari me tvrtka za pet banaka.

Arsen tu skoči i vikne:

– Bio si gladan! Slava ti! Bijah i ja i sve razumjeh.

I njegove riječi lepršahu u mirisu vina i dima bacajući mračni sjaj na njegove drugove. U birtiji bijaše bučno od treskaja, pjevanja i svađe. A gusle škripahu ko da nokti stružu po koži motajući svijet u plesu, što bijaše nalik na pjenu, kad bura zaveze svoje prste po beskrajnim tipkama morskim. I tu provali graja, što se ishlapljivaše iz nekakih dubina, gdje je krv i žuč, grohotanje i plač.

Sljedeća stranica→